Darko Cvijetić, autor nagrađivanog Schindlerovog lifta, ima novi važan roman. Razgovarali smo s njim

TELEGRAM: Za „Schindlerov lift“ dobili ste nagradu Kočićevo pero, a u neku ruku našli ste se u poziciji njegova Davida Štrpca, jazavca pred sudom… Kako stoji stvar s tužbom švicarskog proizvođača liftova?

CVIJETIĆ: Da, uvijek se na koncu zrcalo počne zabavljati našim licem. Tako se od Petra Kočića vrlo brzo stigne do hrabrog Davida Štrpca i njegovog „slučaja Štrbac”. Jazavac je Petar sam, pokazuje se, u igri različitih tumačenja i identiteta. Želim vjerovati u razuman dogovor njemačkih i švicarskih odvjetnika. Roman bi trebao u 2021. ugledati svjetlo, pored njemačkog, također i slovenskog i talijanskog jezika. Potom i teatarskoga jezika, od kojega, s pravom, očekujem najviše. Kamerni teatar 55 u Sarajevu, radit će predstavu početkom 2021. U režiji majstora Kokana Mladenovića iz Beograda. Mislim da veliki meštar Mladenović ima već gotovu predstavu u glavi. Mislim da već postoji taj jezik.

TELEGRAM: Često morate objašnjavati da to što pišete, ma kako bolno refleksivno iz stvarnosti, da je u pitanju ipak fikcija a ne dokument?

CVIJETIĆ: Zapravo je meni iznenađujuća ta želja, onoga koji čita, da čita neku faktivnost, neku istinu. Posao onoga koji piše, pak, nije nikakva istinitost. Nego eventualno dublji uvid u dogođeno, bez pretenzija na istinitost. Istinitost u dogođenom, da, ali stvar je još puno dublja od dogođenog. Stvar je u dogodivom, u igri je i ono što se moglo dogoditi. To je, pak, suprotno i od laganja, a onaj koji čita ne bi baš da je potpuno izlagan, da je baš doslovce zavaravan. Za istinom – tragaju zajedno. Literarnom istinom. Odmah smo tu kod Brechta, ili, ako je bliže, kod Olivera Frljića.

TELEGRAM: Zbog tog paradoksa, vladajuće bagre često i pribjegavaju cenzurama i zabranama?

CVIJETIĆ: Čak i ne moraju. Ljudi danas besramno traže podatke i brojeve koje bi ih uvjerile u istovjetnost s onim što sami misle. Danas je daleko više autocenzure od ikakve cenzure. Uplašeni smo da će netko to čitati ili vidjeti, posve drukčije. Tako gutamo mirno sve servirano. Nema opasnog. Sve je samo maksimum bezopasnog.

TELEGRAM: Slojevita metafora Crvenog solitera kao komšijskog sklada i lifta kao tehnološkog sredstva za putovanje u nebo te njihov sunovrat na krvavo dno, maestralno je isklesana. Vjerujem da je taj put istodobno bio i jako klizav, prepun zamki da se i sami ne sunovratite u plakatnu tezičnost. Kako ste uspijevali održati se na nogama?

CVIJETIĆ: Pričanje priče podrazumijeva dovoljno mašte kod slušatelja priče. On je taj koji mjeri veličinu plakatirane teze. Mene ne zanimaju opisi, recimo opisi aktera priča. Svaka djevojčica ima svoj izmaštani lik Snjeguljice. Nema šanse da to bolje izmaštate, pa je onda zapravo nepotrebno maštati za onoga koji čita. Treba mu kazati priču, ništa više. Čak se ne mora ostati na nogama. Ja puno puta, u ta „dva mala romana“, ne ostajem na nogama.

TELEGRAM: Čini mi se da vas prije svega ljudi zanimaju, sa svojim mijenama dobra i zla. U tom rudarenju kroz ljudske duše, pomažu li ili odmažu autobiografska iskustva? Može li se uopće pisac izolirati od svoje autobiografije, pogotovo ako je traumatska?

CVIJETIĆ: Svaka je biografija dovoljno traumatska. Koliko ljudi samo mislimo da poznajemo, a viđamo ih uporno pod istim svjetlom. Samo malo manje svjetla i vidjet ćete posve drukčije lice. Svoje lice. Biografija svakog mojeg lika je nešto malo moje smrti. To je prava autobiografičnost.

TELEGRAM: Na nekoliko mjesta u „Schindlerovom liftu“ govorite o drastičnoj, preko noći, preobrazbi radnika i djece u ratnike. Obje preobrazbe podjednako su užasne i s dugoročnim posljedicama, zar ne?

CVIJETIĆ: Potpuno ste u pravu. Poništavanje klase i poništavanje generacije. Ono što smo nazvali – tranzicija. Nestaju proleteri, preko nacije postaju vojska, potom rat, i oni postaju zahvalna, radna snaga, a ne radnici. Tranzicija je prva noć nakon rata. I u njoj klinci koji su ratovali, puni demona.

TELEGRAM: Možemo li romane „Schindlerov lift“ i „Što na podu spavaš“ promatrati kao duologiju?

CVIJETIĆ: Svakako. Čak smo, u prvi mah, u sarajevsko/zagrebačkom Buybooku razmišljali da ih objavimo kao jedinstvenu knjigu.Vjerujem da u nekim narednim izdanjima, ako ih, dakako, bude, treba tako i napraviti. Tada bi se duologija vidjela potpuno jasno. Ista je to priča, ispričana različitim pripovjednim strategijama. Možda bi se još jasnije mogla vidjeti u kazališnim očima, to bi mogla biti dva čina iste dramaturške osi.

TELEGRAM: Ako se ne varam, vi ste prvi duboko prodrli iza ograda kasarni Jugoslavenske narodne armije oko kojih su počinjala klanja početkom ’90-ih. Ta tema o sluđenoj djeci i njihovim oficirima, nedovoljno je istražena. Što mislite zašto?

CVIJETIĆ: Jer nam je potrebna samonaracija o pobjednicima. Klinci koji su ostali u JNA nikako nisu mogli biti uklopljeni u tu priču. Nisu čak zavedeni niti kao bilo kome važne žrtve. Pri tome se svakako potpuno i namjerno zaboravlja da je u trenucima kad počinje rat, u tim istim vojarnama uglavnom golobrada balavurdija iz čitave bivše zemlje, koja jedva da shvaća što se to oko njih zbiva – kako su to odjednom postali neprijatelji, ili još luđe – kako to da je na njihova leđa palo da brane nekakvu Jugoslaviju. Njihove starješine su posve različito reagirali na početak rata. Jedni su bježali „svojima“ iz te raspadajuće vojske, drugi su ostajali i pomagali preobrazbu te armije u „agresorsku”, ali sudbine tih dječaka su strašne, radi se o savršeno postavljenoj mišolovki, postavljenoj usred velikih fraza. „Sluđenoj djeci” nije imao tko da pomogne, mnogi su ginuli ne razumijevajući kako „njihov narod” puca na njih, ili zašto moraju pucati na „svoj/naš narod”. Velika, neispričana tema, koju samo načinjem u općoj priči o žrtvi bez glasa, ničijoj djeci.

TELEGRAM: Naslov novog romana višestruko se ponavlja kao uzajamno tjeskobno pitanje između očeva i sinova… Nitko ne bi smio završiti na podu, izvan svoje postelje? Nema gore sudbine?

CVIJETIĆ: Da, potpuno točno – uzajamno tjeskobno pitanje između očeva i sinova, i između braće, dodajem. Izvan svoje postelje, izvan domašaja obiteljske topline, na podu. Gore sudbine, posve ste u pravu – nema. Nema predaha, nema noći za odmor, samo noć za nestajanje.

Kao da se zla kob ove geografije uporno prenosi s generacije na generaciju, i nitko joj nije u stanju izmaknuti i sačuvati se. Zlo čistokrvnosti, zlo ideološke ispravnosti uneseno je u obiteljsku bliskost, zato je krvava. Data nam je moć da budemo milosrdni, da opraštamo, a onda tu istu moć ne dijelimo, nego je samo tražimo od drugih. Na tome mjestu počinje tuga. Puno tuge u zaboravu opraštanja.

TELEGRAM: U finalu romana „Što na podu spavaš“, u Americi otac i sin gledaju film Bate Čengića „Gluvi barut“ u sklopu neke raritetne projekcije europskog filma. Balkanske tragedije naposljetku završavaju u bizarnim art-kinima?

CVIJETIĆ: U bizarnom art kinu završavaju sve tragedije. Tako nas se vidi, takav filmski materijal o nama samo i prolazi. Naš narativ je neviđena sposobnost za munjevitu surovost prema najbližem. Strašni Čengićev film, po Ćopićevom još strašnijem romanu, otvorio je oči toliko, da smo mogli vidjeti što nam je bjeloočnica stalno zakrvavljena. Previše krvi, pa nam i na oči hoće izaći. „Nečista” i prečista krv. Naš raritet jest odgoj promašaja, ili kako kaže moj prijatelj, profesor Almir Imširević, „svaka je vojska kod Cvijetića gubitnička“… Stado ovaca koje na kiši uz lelek vodi pop s klepetušom, Fabijan Šovagović, kao starozavjetni demijurg. Spavati na podu – napustiti svoje mjesto mirovanja na svijetu, krevet, i zanoćiti svoju noć nezaštićen i drhtav i nag, kao pristigli fetus.

TELEGRAM: Da li je frapantana beckettovska ekonomičnost u galimatijasu i beznađu o kojem pišete, i posljedica vašega redateljskog bavljenja Beckettom? Konačno, imate i tu čehovljansku opažajnost „nebitnog“ u pustopoljinama duša. Koliko vam ta pozornička, glumačka i redateljska praksa pomažu u pisanju?

CVIJETIĆ: O, puno mi pomaže. Sažimanje, beckettovska ekonomija na malom prostoru, kao dugogodišnji boravak u samici, sve je to dramaturško osjećanje svijeta. Riječ ima samu jednu nadu – da će je jednom netko izgovoriti. Upravo to je i glumačka nakana. Dati sebe nadi riječi. Teatru dugujem sve. Kao ptica koja šuti, koja duguje pjevanje.