Nekad je nužno odabrati stranu

Davor Špišić: Zašto je Pero Kvrgić nezaboravan? Regoč oniskog rasta i džinovskog srca

Oproštaj od jedinog glumca koji je mogao u istoj duši, iste večeri, na istom obrazu, poroditi i Leara i Ludu

Davor Špišić: Zašto je Pero Kvrgić nezaboravan? Regoč oniskog rasta i džinovskog srca

Oproštaj od jedinog glumca koji je mogao u istoj duši, iste večeri, na istom obrazu, poroditi i Leara i Ludu

'Očev sam njegov posljednji pogled vidio kroz rešetke vagona. Ne znam gdje je poginuo… Ali, ja uvijek kažem da u nesreći ima sreće: otad, ja u svoje tragikomične uloge lako unesem gorčinu zato što je ona zapravo prisutna u meni. Tu je, zbog mog oca'

Bilo je novembarsko jutro 2014. Ušao sam nekim poslom u Gavellinu birtiju. Atmosfera uobičajena pred jutarnji pokus: glumci bauljaju, ispijaju prve kave ili nešto oštrije, razgoneći san s očiju. Kako to već biva u teatrima, gavelerosi nisu dugo igrali predstavu koju su tog jutra probali, pa ju je valjalo ošmirglati i otpuhnuti prah neigranja s njenih očiju.

Radilo se o „Snu Ivanjske noći“ Williama Shakespearea, u režiji Aleksandra Popovskog i dramaturgiji Dubravka Mihanovića (premijerno izvedenoj 2007., baš nekako u ove prosinačke dane dok se opraštamo s njenim Prvim Glumcem) jednoj od najantologijskijih Gavellinih antologija ikad.

Glumac s praigrom u venama

I kako to već u teatrima biva, neki su na sebe nabacili tek po koji komad neophodnog kostima, zornjačka je proba, nećemo pretjerivati…

Pero Kvrgić stajao je tamo, uz onaj backstageovski izlaz iz bifea, u kompletnom kostimu – bijelom odijelu, rubinskoj košulji i nabrašnjenog lica, i disciplinom rudara ponavljao Shakespeareov tekst. Dječak Puck u dobi druida u smiraju života.

Ulogu Shakespeareovog Petra Pana, svevremenskog vilinskog plejmejkera s prahom ljubavne mjesečine u rezervoarima životnog iskustva, Popovski je vizionarski povjerio Peri Kvrgiću. Bardu magijske običnosti. Glumcu s praigrom u venama. Brehtijancu čiji se efekt očuđenja izrezuje pred nama poput srca najplodnije lubenice.

Poveo je ansambl u neslućeno

Znao je zatravljeni Popovski što radi kad je Pucka odškrinuo Peri, čovjeku kvrgava izbrazdana života i bogojavljenskog izbavljenja u umjetnosti. Pero je bio Regoč oniskog rasta i džinovskog srca, šaman iz bajki Ivane Brlić Mažuranić i J.R.R.Tolkiena, onaj kojeg možemo otkriti ispod mahovine i zvijezde sjevernjače, orijentira našeg izbavljenja.

Popovski se onomad odvažio čitati Shakespearea kao rezigniranog Brechta i pop-up eskapizam u istom dahu, kao karnevalski smijeh, čežnju i distopiju. Pero Kvrgić je zaneseno, deranski i drčno, poveo ansambl u neslućeno. Mislim da ne postoji još jedan glumac na svijetu koji bi mogao u istoj duši, iste večeri, na istom obrazu, poroditi i Leara i Ludu.

Pero je to mogao i učinio. Početkom osamdesetih, na Dubrovačkim ljetnim igrama. U derivatu Bondovske parafraze Shakespeareove tragedije (beskrajno mi je žao da to Perino remek-djelo nisam mogao vidjeti uživo, nego tek kasnije na nekoj traljavoj piratskoj VHS-snimci), gradeći s redateljem Ljubišom Georgijevskim gotovo dobrodušni grandginjolski teatar okrutnosti.

Umijeće o kojem milijuni mogu samo sanjati

Pero je bio najsvakodnevnije lice jednoga od milijuna naših svakodnevnih suboraca u jutarnjem tramvaju. Zato je i mogao onako kraljevski se razvaganiti (u velikoj suigri partnerice Lele Margitić) u onom mitskom stand-up savršenstvu Queneauovih „Stilskih vježbi“ (Teatar ITD) i rafalom riječi, gesta i grimasa rađati se svakog dana iznova, živeći na sceni doslovce do posljednjeg daha.

Rano se, još kao tinejdžer susreo s licem tragedije. Na kolosijeku željezničke stanice, u rodnim Srpskim Moravicama u Gorskom kotaru, Pero je svjedočio kako mu ustaška fukara odvodi oca. „Nemam ja zašto bježati, ja nisam ništa kriv“, govorio je Kvrgićev otac, uspravniji od kukavne đubradi koja mu je krv prebrojavala, tovareći ga s desecima drugih nesretnika u teretni vagon.

„Jedino sam njegov posljednji pogled vidio kroz rešetke vagona. Ne znam gdje je poginuo… Ali, ja uvijek kažem da u nesreći ima sreće: otad, ja u svoje tragikomične uloge lako unesem gorčinu zato što je ona zapravo prisutna u meni. Tu je, zbog mog oca”, pričao je Pero Kvrgić u jednom intervjuu. Ako kao dječak usneš oči patnje, preostaje ti da se ostatak života tome smiješ s pelinom na usnama. I tako žilavo i uznosito živiš zauvijek. Život je na licu Pere Kvrgića ispisao umijeće o kakvom milijuni mogu samo sanjati.