Nekad je nužno odabrati stranu

Davor Špišić: ‘ZKM ima novu predstavu prema djelu Mate Matišića. Blagoslovljeni smo što smo njegovi suvremenici’

Trilogija 'Ja sam ona koja nisam', građena od sinergijskih modula brutalne, ogoljene istine, čisto je remek-djelo. Od petka igra u ZKM-u

Jedva sam zatvorio laptop nakon čitanja novog djela Mate Matišića. Jedva sam disao od porcije čemera i tuge. Raspadnut kao da su me konjima raščetvorili. Imao sam osjećaj da se nikada više neću sastaviti. Istovremeno, osjetio sam neopisivu katarzu. Jednu od onih terapeutskih vidarica kakve se ne mogu ni dijamantima platiti. Blagoslovljen jer imam Matu za suvremenika. Presretan i zahvalan što njegovu nesebičnu umjetnost mogu nositi kao životnu prtljagu i držati se za ta njegova sidra.

Poput nekog starozavjetnog slikara, Mate Matišić u posljednje vrijeme najčešće slika triptihe, trilogije, trojstva… U njegovoj radionici rađaju se trostruka dramska bića. Muzički ispletena (Mate je i čudesan muzičar, ne zaboravimo) oko jednog leitmotiva koji svjetluca, nestaje, hrani gladne i napaja žedne, propada, ne predaje se i opet se uzdiže… Žilav i pošten je taj motiv, kao Gral.

Trilogija „Ja sam ona koja nisam“, građena od sinergijskih modula brutalne, ogoljene istine i ranjive kaligrafske emocije, čisto je remek-djelo. Kvantna fizika čulnog printera ljudskih nesavršenosti. Matišić je ovim triptihom ištampao iz svog srca antologijsko ostvarenje impresivnog napora da minimalističkim sredstvima dosegne velebne ponornice teatra većeg od života. Jer, u životu prečesto se zaogrćemo licemjerjem, lukrativnim lažima, kukavičlukom, prezirom i odustajanjem.

Blaženi zekaemovski udarnici

„Ja sam ona koja nisam“ gotovo je nabožna u svojoj junačkoj nebranjenosti. I očinskom bdijenju nad autsajderima – bez obzira odakle dolaze, kakva im je platežna moć i pozicija na društvenoj ljestvici. Matišićeva simbioza etike i estetike ide na sve ili ništa. Paolo Magelli je isti takav igrač. Izabran da nam omogući praizvođenje Matišićevog svetog trojstva. Taj važan čin (ako je pravde, jedan od prelomnih datuma naše zajednice) zakazan je za 22. listopada u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih. Duboko vjerujem biće to oktobar fest gerilske empatije. Blaženi zekaemovski udarnici kojima je dana ova porođajna muka. Njihovo je carstvo zemaljsko. Nema tog podlačkog udarca na koji neće biti spremni, nakon što prođu ispod Matine duge.

„Ja sam ona koja nisam“ je čudesna oda ženama. U razmjerima ionako mizogine svjetske literature, Matišićeve nove heroine umiješene su od jedinstvenog posnog i škrtog a nebeskog brašna. Nikolina („Hrvatska Lolita“) je gaženo i odbačeno dijete, žrtva seksualnih predatora pedofila i iskonska amazonka – uspravnija, srčanija i moralnija od bagre koja ju eksploatira.

Čudesna oda ženama

Sredovječna Ruža („Porno film“) spremačica je po malograđanskim stanovima, ponižena proleterka doslovce silovane prošlosti koja buđenje i oslobađanje svoje seksualnosti kleše samosvojnim i potresnim anarhizmom ljubavi. I naposljetku, začudna bajkovita pijanistica Stanka („Žena djevojčica“), Snjeguljica u predvorju sedmog desetljeća života, koja srčano režira čitav kućni teatar alkoholizma i suicidalnosti, a sve da zaštiti labilnog muža moralnog patuljka. Njezin odlazak u ruke represivnog aparata, ravan je onom odlasku Blanche DuBois.

Razgranat je bespoštedni spektar prokazanja (surovom ljepotom iskaza ne štedeći ni sebe ni ikoga) prošao Matišić u trodrumskom putu zvanom „Ja sam ona koja nisam“. Žudeći za boljim ili barem podnošljivijim odnosima među skrajnutim ljudskim jedinkama. Kao da nastavlja svoju davnašnju „Božićnu bajku“, ima tu iskupljujućih momenata, gorkih razočarenja, melodrame i blatnih okrutnih gesti nasilja.

Razgolitit će se mnoga muška vladajuća bahatost kao manifest stvarne bespomoćnosti. Isplivat će rasizmi i mafijaški mehanizmi, bijeda katolibanskog terora i iskrenost prabiblijske vjere u bližnjeg. Nesuzdržano se ovdje insajderski progovara i o mizernom naličju podivljale borbe za opstanak u mrakovima kazališta, ali isto tako i o himničnoj opijenosti teatrom kao jednim od posljednjih utočišta slobode.

Poznati su nam, dakako, primjeri da se i đubradi i fukari može omaknuti dobra umjetnost. Ali, veliku božansku ljudsku umjetnost mogu stvoriti samo najbolji među nama. Mate Matišić je od takvog roda. Dobar ko kruh. I hrabar ko šegrt Hlapić. Šegrt majstorskog poslanja.