'Derviš i smrt' kao teorija zavjere o velikosrpskoj okupaciji Bosne
Telegramov kolumnist piše o Seadu Zubanoviću i njegovoj lošoj knjizi
Laž je i velikosrpska prijevara sve što su Bošnjaci muslimani, i svi drugi lakovjerni čitatelji, desetljećima vjerovali o romanima Meše Selimovića “Derviš i smrt” i “Tvrđava” – to je sukus grandioznog otkrića u knjizi “Ko je bio Meša Selimović” izvjesnoga Seada Zubanovića.
Knjizi i “otkriću” podignuta je važnost nedavnim predstavljanjem u novoj zgradi sarajevske Gazi Husrev-begove biblioteke, prestižne institucije i najstarije javne knjižnice u Bosni i Hercegovini, osnovane 1537. godine. U novinskom izvještaju s predstavljanja kaže se, između ostaloga: “U ovoj knjizi autor razotkriva najveću velikosrpsku podvalu Bošnjacima ko je stvarni autor romana ‘Derviš i smrt’ te zašto su Bošnjaci ovaj anti-muslimanski roman prihvatili kao knjigu svog identiteta.”
Antimuslimanski roman
Nije Zubanović prvi koji Selimoviću i njegovome slavnom romanu “Derviš i smrt” pripisuje nemuslimanski pa i antimuslimanski karakter i namjeru. Nedžad Ibrišimović (1940. – 2011.), pisac raskošna talenta i rijetke osobnosti, pisao je u drugoj, poslijeratnoj fazi svojega književnog puta o onome što je po njegovu mišljenju u “Dervišu i smrti” s islamskoga stanovišta pogrešno i blasfemično, te je svoje detaljno istraživanje sažeo u zaključak da “Derviš i smrt” jest bošnjački roman i pripada bošnjačkoj književnosti, ali nije muslimanski roman. Premda bizarni i književno bespredmetni, ova elaboracija i ovakav zaključak ipak su nijansiraniji od zubanovićevskih šovenskih nebuloza.
Što je, dakle, po ovome autoru “istina” o Selimoviću i njegovim romanima i zašto je “vakat da ih Bošnjaci ponovo pročitaju pažljivo”?
Svemu je prethodio dalekosežno smišljen plan u velikosrpskim krugovima (Udba, Klub književnika, SANU – sve je to po Zubanoviću jedno), a glavni mozak i izvođač je Dobrica Ćosić. “Ćosić je, piše on, preko komuniste Mehmedalije Selimovića (usput: Mehmedalija je Mak Dizdar, a Selimović je ‘samo’ Mehmed – op. I. L.) odlučio ubaciti u bosansko gnijezdo kukavičje jaje i putem pisane riječi, koja je uvijek imala veliku težinu, ostvariti zamisli politike mračnih krugova intelektualaca Srbije.”
A to su “viševjekovne aspiracije prema Bosni, njenom starosjedilačkom stanovništvu, Bošnjacima. U tu svrhu najzahvalnije je, pokazalo se kroz Njegoša, a kasnije i Andrića pa Selimovića, koristiti autore nesrbe koji kroz svoje knjige afirmišu upravo one teze kojima se potvrđuje ispravnost velikosrpske ideologije, a što je još važnije, lažima liječi ‘kmetovski kompleks’ ovog naroda ukucan u njegovom genetskom kodu. Bošnjaci njih svojom fizičkom prisutnošću podsjećaju na ono što su kao pravoslavci vjekovima u Bosni bili, najamni radnici, kmetovi, dođoši bez zemlje, sluge i odani podanici… To je osnovni razlog da ih toliko mrze. Oni neće svjedoke i ubijaju ih iz istog razloga kao što to čini i mafija širom svijeta. Mrtav Bošnjak (svjedok), mrtva istina.”
Kukavičje jaje
Smišljanje plana za “ubacivanje kukavičjega jajeta u bosansko gnijezdo” Zubanović datira u prvu polovicu šezdesetih godina prošloga stoljeća. Trebalo je, dakle, proizvesti takvo književno djelo koje će a) “afirmisati upravo one teze kojima se potvrđuje ispravnost velikosrpske ideologije”, b) kojemu će autor biti bošnjačko-muslimanskoga imena i porijekla, c) koje mora imati visoku književnu vrijednost.
Za taj zadatak odabran je Meša Selimović, između ostaloga i zbog žene Srpkinje i Beograđanke, iz obitelji generala kraljevske vojske. (Piše Zubanović u svome epohalnom istraživačkom djelu i ovo: “Jedan od najperfidnijih, a pokazalo se i najefikasnijih načina okupacije Bosne iznutra su bili brakovi između uglednih Bošnjaka iz bilo koje sfere javnog života, politike, privrede, sporta ili estrade sa Srpkinjama. To im je ujedno bila odskočna daska podobnosti i glavni uslov napredovanja u karijeri.”
Tako je: “Nacionalnost njihovih supruga jedan od najvećih razloga što se u Tuzli kipovi Meše Selimovića i Ismeta Mujezinovića na glavnom šetalištu nalaze jedan naspram drugog, i smetajući prolaznicima gledaju se nijemo, pogledom punim saosjećanja i razumijevanja. Samo oni znaju koliko im je puta, u njihovim naprednim ‘mešovitim’ brakovima, za nedjeljni ručak servirana svinjska koljenica.” I dvojica partijskih veterana Osman Karabegović i Avdo Humo “branili su interese Beograda” i došli u sukob s političkim vrhom Bosne i Hercegovine “prije svega jer su im žene bile iz Srbije”.)
Dogovor s Udbom
Sve u svemu: po dogovoru s Udbom glavni meštar plana Dobrica Ćosić je od Ive Andrića “naručio” da napiše romane “Derviš i smrt” i “Tvrđavu”. Kao “jedan od najvećih mrzitelja Bosne i Bošnjaka” i “majstor književnosti”, Andrić je to rado i poslušno obavio, a Meša Selimović potpisao, između ostaloga i zbog toga što mu je Ćosić obećao Nobelovu nagradu, kao što je “Ivi Andriću, kroz četnički lobi u inostranstvu, uspio omogućiti dodjelu Nobelove nagrade 1961. za životno djelo, roman napisan još 1945 godine, ‘Na Drini ćuprija’, koja sadržajem o izmišljenoj patnji i zlostavljanju Srba pod ‘turskom’ vlašću, pravda genocide u Bosni čiji su kontinuitet nastavili srpski partizanski četnici činiti tokom i poslije Drugog svjetskog rata…”
Sead Zubanović i njegova loša njiga o Meši Selimoviću ne bi zavređivali veću pažnju da su izdvojen slučaj. Oni su, međutim, dio svojevrsnog nacionalističkog trenda kojemu, recimo, Ivo Andrić ne prestaje biti na udaru, a ne ostaju pošteđeni ni drugi značajni pisci
Po Zubanoviću, Selimović je pred smrt u Beogradu, razočaran, želio javno reći istinu ali je “spriječen u toj namjeri kućnim pritvorom i strogom odabirom gostiju”, opet u organizaciji i pod strogim nadzorom Dobrice Ćosića.
Zanimljivi diskontinuitet
Jedan od Zubanovićevih argumenata za teoriju o Selimoviću kao lažnom autoru “Derviša i smrti” i “Tvrđave” jesu njegova prethodna, sasvim prosječna djela. Zubanović ih, dapače, proglašava posve bezvrijednima, pozivajući se na izjavu anonimnoga kritičara: “Meša je veoma pismen, ali nažalost bez ikakvog talenta!” Da bi svoju tvrdnju ojačao, Zubanović poziva upomoć mnoge autore koji su uočavali taj zanimljivi diskontinuitet, odnosno kasnu književnu eksploziju Meše Selimovića, ali to čini na krajnje manipulativan pa i falsifikatorski način.
U toj petljavini loše je prošao i autor ovih redaka: “Činjenicom da pod stare dane neko književno dobrano neafirmisan napiše ovakav roman – piše Zubanović – zatečeni su bili i ostali BH pisci i javno se iščuđavajući tome pitali su se poput Ivana Lovrenovića: “Kako je moguće da čovjek u šestoj deceniji života, kada je već – iskustvo nas uči – nemoguće postati ‘nešto drugo’ postane autor ‘Derviša i smrti’ i ‘Tvrđave’?”
Moguće čudo duha i ljepote
Da, pišući 1982. godine o Selimoviću na vijest o smrti, jesam zapazio taj nesvakidašnji poetički i kreativni obrat, s time da Zubanović izbacuje ono što mu smeta; početak citata glasi ipak malo drukčije: “Što se to trebalo zbiti u čovjeku i oko njega, pa da čovjek, do tada samo ‘dobar pisac’, ‘stilist’, u šestoj deceniji života…”.
A nastavak i zaključak, koji Zubanović prešućuje, sasvim je suprotna smisla od njegove “teorije”: “Kako god glasili mogući odgovori na ova pitanja, Selimovićev slučaj ostat će klasičnim dokazom kako je književnost neizvjesnost bez pravila, i kako biti pisac znači biti uvijek nesmireno čeljade u potrazi za vlastitim licem, u kojoj je – makar rijetko – moguće čudo duha i ljepote.”
Davni tekst
A taj davni tekst (“Četiri zlatne ptice”, Odjek, Sarajevo 1982.) bavi se i paralelom Selimović – Andrić, i to tako da baš podcrtava i naglašava krupne poetičke razlike među njima. Selimović napušta epsko-mimetički princip u korist lirsko-meditativnog, kombinirajući ga ingeniozno s elementima triler-fabule. Tako tekst dobiva karakterističnu tenziju i dinamiziranost, komunikacijsku izravnost, zbog čega se, bez obzira na prošlosnu faktografiju, čita i doživljuje emotivno i problemski vrlo angažirano. Aroma prošlosti biva ostvarena u svim svojim karakterističnim pojavnim oblicima, ali ne historicistički, već da se aktualizira egzistencijalni a ne “historijski” čovjek.
Selimovićevi romani, i pored toga što im to nije predmet prvog plana, pružaju jedan sasvim novi literarni pristup temi povijesne Bosne. To više nije agonalno ideologizirana shema s osnovnim motivom guslarske dileme: krst ili polumjesec, koju nam je namro devetnaesti vijek sa svojim kolektivno-plemenskim sistemom vrijednosti, nego prostor jedne visoko razvijene, dekadentne civilizacije, u kojemu se začinju i odvijaju rafinirane individualne drame – psihološke, moralne, političke. Selimović je ispisao ishod drame koja se javlja onda kada se u čovjeku sudare dogma i život.
Moralistički učinak
Jezivi dijagram toga sudara registriran je nepotkupljivo minuciozno, rukom jednog ponornog iskustva, koje savršeno poznaje tu dijaboličnu mašineriju-mrvilicu. Ishod: dogmu zamjenjuje mržnja, ona, pak, skončava u propasti, drugih i svojoj vlastitoj. Duboka neutješnost, kozmičko ništa ovog ishoda – istina su, meritum, ujedno i memento. To je temeljni moralistički učinak Selimovićeve knjige.
Nikakve štete od Zubanovićevih “teorija” i “otkrića” ne može imati uvriježena ideološka instrumentalizacija koja od Andrićeve i Selimovićeve književnosti, kao i od njihovih privatno-građanskih optiranja (uostalom, veoma različitih), pravi stubove srpske nacionalističke “misli”. Upravo obrnuto, iskazi primitivnoga antisrpskog šovinizma od kakvih je sazdan cijeli zubanovićevski niski diskurs samo učvršćuju njezinu argumentaciju, dolaze joj kao naručeni da potvrde sve njezine stereotipe o silnome srpstvu tih pisaca, o Bošnjacima i muslimanima, o Bosni kao “tamnom vilajetu” itd…
Zubanović i njegova loša knjiga o Selimoviću ne bi zavređivali veću pažnju da se radi samo o izdvojenom slučaju. Ona se, međutim, uklapa u nešto što već ima obrise svojevrsnoga trenda. U osnovi nacionalistički, to je trend u kojemu, recimo, Andrić ne prestaje biti na udaru (pa se u novoj kvaziteorijskoj i kvaziteološkoj kampanji R. Mahmutćehajića čak dovodi u izravnu vezu s genocidom nad “bosanskim muslimanskim svijetom”), a ne ostaju pošteđeni ni drugi značajni pisci, poput Derviša Sušića. Tragični paradoks obilježava ta nastojanja: ona se redovito i naglašeno motiviraju obranom nacionalne povijesti, tradicije, kulture, identiteta, a u kulturnom i intelektualnom smislu zapravo predstavljaju jedan od oblika herostratizma, dok na nacionalnom planu vode u pogubno zatvaranje i autogetoizaciju.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 12. prosinca 2015.