Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Kultura

Dijelovi upravo objavljenih Krležinih dnevnika kao da su pisani danas: 'Večera za račun poduzeća. Ljušte skupe butelje, Martell, škampe...'

U izdanju 'Hiljadudevetstošezdesete', leksikograf Vlaho Bogišić za nakladničku kuću Bodoni priredio je dosad nepoznate fragmente Krležina dnevnika

14.02.2012., Zagreb - Vila Rein u ulici Krlezin gvozd 23 gdje su od 1952. godine zivjeli knjizevnik Miroslav Krleza i njegova supruga Bela Krleza. Fotografija Miroslava Krleze u spavacoj sobi Bele Krleze.r"nPhoto: Davor Puklavec/PIXSELL
FOTO: Davor Puklavec/PIXSELL

“Što se neobjavljenih rukopisa tiče, ostavljam ih u punom neredu, više od toga, u kaotičnoj zbrci, svjestan da nema lica koje bi moglo da se snađe usred ove naškrabane hartije. Da se sve to spali, što bi po mom dubokom uvjerenju bilo najmudrije, znam da je moja jalova želja, koje mi nitko živ neće htjeti ispuniti, premda bi to bilo jedino ostvarenje ove moje posljednje volje koju, nažalost, nisam pretvorio u djelo obmanjujući se da još ima vremena i za to, a nije se ostvarilo.”

Dio je to oporuke Miroslava Krleže, napisane 14. lipnja 1965. godine, a objavljene u svježe tiskanom izdanju nakladničke kuće Bodoni, iza koje stoji Seid Serdarević iz Frakture. U Vlahi Bogišiću, jednom od istaknutijih krležologa u zemlji, pronašao je priređivača za izdanje Hiljadudevetstošezdesete, fragmente Krležinih dnevnika u kojima pronalazimo i zanimljivu građu iz dosad neobjavljenih rukopisa, između ostaloga, vezanu i za značajnu Deklaraciju iz 1967. godine.

Citirana oporuka, kao što se da zaključiti, nije bila i konačna­: poživio je Krleža još više od šesnaest godina, završivši u međuvremenu svoje monumentalne Zastave, no s obzirom na okolnosti u kojima je sastavljao oporuku – a putovao je u SSSR, zajedno s Titom, kao dio jugoslavenske delegacije – ne čudi da se za svaki slučaj ipak odlučio ispisati svoju posljednju volju. Čak i tih mirnijih godina čovjek je u Sovjetskom Savezu lako mogao iščeznuti; osobito čovjek s prošlošću kakvu je imao Krleža.

Šezdesete su vrijeme snažnijeg Krležina angažmana

Nakon poprilično mirnog perioda kasnih pedesetih, obilježenog prvenstveno radom u Leksikografskom zavodu, šezdesete su vrijeme kad se Krleža ponovno u većoj mjeri književno i politički angažira. Između ostaloga, objavljuje treću knjigu Banketa u Blitvi i piše svoje najopsežnije djelo, višesveščani roman Zastave.

Tu je i svojevrsna diplomatska aktivnost: primjerice, prije tog posjeta SSSR-u, Krleža se Titu pridružio putovanju u Egipat i Sudan, početkom 1962. godine. Tri godine kasnije, na Petom kongresu SKH prihvaća mjesto u Centralnom komitetu republičke partije. Već 1967. godine, kao što je poznato, Krleža se povukao s položaja nakon kritika zbog potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Iako je i pred Titom branio osnovnu namjeru Deklaracije i odbacivao njezino radikalno političko tumačenje, o čemu je kasnije svjedočio i Miko Tripalo, Krleža nije htio dodatno narušavati međunacionalne odnose i prihvatio je dijelove Titove kritike: njegova osobna i politička odanost Brozu ni u ovoj rukopisnoj građi nikad ne dolazi u pitanje, kako je i ostalo do kraja njegova života. Međutim, posve je očigledno, o čemu će još biti riječi, da je situacija oko Deklaracije Krležu još dugo mučila.

Vlaho Bogišić priredio dosad nepoznatu građu

Kako piše Viktor Žmegač u Krležijani, autor je dnevnik vodio nekontinuirano, u različitim periodima života, ponekad s razmacima od skoro dvadeset godina. U Hrvatskoj, izuzev manjih fragmenata, dnevnici nisu tiskani. Tako je izdanje sarajevskog Oslobođenja, tiskano u pet svezaka najprije 1976., a potom i 1981. godine, do danas ostalo primarni izvor Krležinih dnevničkih zapisa. Autoru je Dnevnik pomogao prirediti njegov dugogodišnji suradnik i prijatelj iz Leksikografskog zavoda, Anđelko Malinar.

Na to se izdanje oslonio i Bogišić. Prvu cjelinu Hiljadudevetstošezdesetih na nekih sto šezdeset stranica čini izbor fragmenata iz petog sveska Dnevnika. Bogišić je u odnosu na izvornik isključio pojedine zapise, često i poprilično zanimljive, vodeći se načelom jedan fragment-jedna tema. Naime, Krleža je bio sklon u istom zapisu komentirati događaje i ljude iz prošlosti skupa s aktualnim događajima iz osobnog i javnog života. U svom izboru priređivač je nastojao ostati u kontekstu šezdesetih, iako ponegdje zalazi i u ranije desetljeće.

Čitateljima petog sveska Dnevnika Krležine su preokupacije ovdje poznate. Gotovo uvijek ironičan, a od kasnih šezdesetih sve više rezigniran, obuzet tmurnim i mračnim raspoloženjima, Krleža se ovdje uglavnom ne upušta u neke dublje analize i komentare, iako ne izbjegava s vremena na vrijeme izrugati se partijskim devijacijama. Nadalje, posebno je snažna onirička komponenta: u san mu dolaze, između ostalih, Nikola Pašić, Ivan Meštrović i August Cesarec. Prošlost ne popušta svoj čvrsti stisak.

Pobuna francuske mladeži nema njegove simpatije

Na vidjelo ponovno dolaze njegove poznate unutarnje kontradikcije. Iako je naširoko kritizirao Charlesa de Gaullea, pobuna francuske mladeži u svibnju 1968. godine nema njegove posebne simpatije („dosađuju se od preobilja djeca“), a kritizira i njezine idole, Herberta Marcusea, odnosno Jean-Paula Sartrea, čiji mu se govori tih dana doimaju smiješnim. Ako bi ga probali rekonstruirati iz njegovih dnevnika, Praško proljeće doimalo bi se kao marginalna stvar. Iako tek usputno, drugačije je pisao o događajima u SAD-u:

“U USA danas zbiva se po prvi put u historiji ovog mastodonta da dječaci postaju dezerteri, krivokletnici i prekršitelji prisege u ratu. Oni koju su pobjegli sa ratišta u Vijetnamu, kao vojni bjegunci pod prijetnjom ratnih zakona, riskiraju vješala, ovi u Parizu, koji viču danas po bulevarima, ne riskiraju više od jednog semestra, pa ni toliko, a kad se pucalo u Alžiru, nisu bili toliko glasni.”

Već tiskano u starom Dnevniku, ovdje je to preneseno u trećoj cjelini, nazvanoj Kontekst, gdje se uz gore spominjanu oporuku nalaze i tekstovi putopisnog karaktera, redigirane verzije njegovih ranijih posjeta Makedoniji i Istri.

Deklaracija iz 1967. godine posebno ga je mučila

Od središnje važnosti za ovo izdanje ipak je druga cjelina, naziva Građa, u kojoj se najveći dio teksta po prvi puta tiska. U kontekstu Deklaracije, o kojoj je, kako i Bogišić navodi u pogovoru, jedno vrijeme planirao napisati i knjigu, jedan zapis posebno odskače. Bilo je o Deklaraciji nešto govora i u Dnevniku iz 1977. godine – primjerice epizoda sna gdje se o njoj pravdao pred Aleksandrom Rankovićem, palim šefom tajne policije – no rukopis otkriva druge Krležine brige.

Jedna od njih, iz 1968. godine, odnosi se na neravnopravan tretman prema pitanju jezika u federaciji:

“Godišnja skupština slavista Slovenije. Apel slovenskim poslanicima da u Saveznoj skupštini govore materinjim jezikom. Zatraženo da se televizijski dnevnik emitira na slovenskom (…) Ovo nije Deklaracija, ovo govore Jupitri sa Triglava, a ono volovi iz Matice hrvatske. Kad nešto potpisuje sedamnaest kulturnih ustanova SRH, to je nacionalizam, a kad to isto tvrde kranjski slavisti na svojoj godišnjoj skupštini, to se zove apel.”

Taj je zapis datiran na dan 13. siječnja 1968. godine. U dnevniku objavljenom za njegova života, zapis na taj datum donosi par nebitnih sitnica i jednu smiješnu scenu sna. To je, ponovno, ta odanost Titu i krhkoj političkoj (ne)stabilnosti u federaciji, odanost borbi za socijalističku stvar, borbi koji je trajala desetljećima i u kojoj je Krleža sudjelovao od samih početaka, i za koju su brojni njegovi prijatelji i poznanici dali svoje živote. Neki među njima, primjerice August Cesarec, nerijetko se javljaju u ovim zapisima iz šezdesetih.

Zadržao vjeru u ispravnost socijalističkog samoupravljanja

Definitivno, u manjoj mjeri, Krležina privrženost režimu ima veze i s umorom pa i konformizmom čovjeka u sedamdesetim godinama života, čovjeka koji je najbolje svoje godine proveo u borbi s političkim neprijateljima različitih lica, čovjeka koji je i dobro poznavao kako je biti marginaliziran među “svojima”, i što to znači strepiti za život.

No nema sumnje da je i u svojim kasnim godinama bio za umjerenu kritiku režima i partijskih devijacija, dokle god ona ne ugrožava sve ono što je, po njegovu mišljenju, postignuto od 1945. godine nadalje. Ne treba zaboraviti, Krleža je vjerovao da je jugoslavenski tip socijalističkog samoupravljanja u tom trenutku jedino rješenje, pisao je Stanko Lasić, jedan od ranih krležologa. Danas bismo mogli pridodati da je to vjerojatno bila Krležina najveća zabluda.

‘Večera za račun poduzeća… ljušte skupe butelje’

Imajući u vidu njegovu vjeru u ispravnost socijalističkog samoupravljanja, jasno je da su ga posebno živcirale situacije poput sljedeće:

“Gradski podrum (…) Stol do našeg stola solidno drugarsko veče, večera za račun socijalističkog poduzeća, vidi se po tome kako se kolektivno ljušte skupe butelje. Lajava alapača ne čelu stola, proslava neke očito uspjele transakcije, nespojive s boljim običajima, sumnjive u smislu pozitivnih propisa i zakona. Uspjeli su, nema sumnje, a po načinu kako im serviraju viski, Campari, Martell i škampe vidi se da se računi potpisuju na račun poduzeća. Pije se za bolju budućnost firme, kolektiva, a zatim, razumije se, i radnog naroda.”

Da se primijetiti, uz pojedine izmjene, ovaj bi se pasus lako mogao primijeniti i na današnju vodeću partiju. Između ostaloga, i to su ti “preživjeli mentaliteti” koje je spominjao Krleža, mentaliteti koji kod nas opstaju u svim društvenim uređenjima.

Bodonijevo je izdanje dobrodošlo i potrebno

Nema sumnje, ovo je dnevničko izdanje dobrodošlo i potrebno. Osim uobičajenih lektirnih naslova, Krležino djelo nedopustivo je slabo zastupljeno u našim knjižarama. Primjerice, nisam siguran da je nešto slično zamislivo s djelom Thomasa Manna u Njemačkoj. Tu prije svega moraju uskočiti vodeće kulturne institucije.

Matica hrvatska tiskala je izbor iz djela Miroslava Krleže prije dvadesetak godina, no ta je edicija odavno rasprodana. Nedavno je obznanjeno da će HAZU i Školska knjiga od sljedeće godine početi tiskati djela Miroslava Krleže u dvadeset i osam svezaka, gdje bi se, u posljednjem kolu, vjerojatno oko 2026. godine, trebali naći i njegovi dnevnici. Međutim, koliko se iz toga da iščitati, ne radi se o kritičkim izdanjima kakva smo odavno trebali početi objavljivati.

Na tom tragu, moguće je uputiti i određene zamjerke Bodonijevom izdanju. Prva zamjerka odnosi se na izostanak kazala imena, što je, s obzirom na to da se ne radi o nekom velikom poslu, propust za koji i nema stvarnog opravdanja. Druga zamjerka tiče se izostanka priređivačkih komentara u obliku fusnota.

Dnevniku ipak nedostaju popratni komentari priređivača

Na kraju teksta, u napomeni priređivača parcijalno su objašnjeni pojedini elementi teksta dnevnika, primjerice nadimci ili inicijali imena koje Krleža navodi, no dojma sam da je suvremenom, osobito mlađem čitatelju, ipak potrebno omogućiti širi okvir za potpunije razumijevanje onoga o čemu se dnevniku piše, ne samo zbog same forme dnevnika, nego i zbog specifičnosti Krležinog toka misli i tema o kojima piše, a koje u svijesti manje upućenog čitatelja ni približno nemaju mjesto kakvo su očito imali kod Krleže i njegovih suvremenika.

Kulturno-povijesna distanca je prevelika i imam osjećaj da dobar dio čitatelja jednostavno nema takvu razinu poznavanja materije da bi im bez dodatnih komentara bilo moguće suvereno čitati ovaj dnevnik. Oni snalažljiviji i strpljiviji posegnut će za Krležijanom ili nekim drugim od brojnih kvalitetnih izvora o Krležinom djelu, ali možda se ovdje ipak moglo učiniti nešto više po tom pitaju.

Knjiga je inače tiskana u lijepo dizajniranim, tvrdim koricama, a dijelovi teksta odvojeni su velikim reprodukcijama Vaništinih crteža Krleže u tehnici olovke.

Čitati Krležu, jer od njega nas nitko nije bolje pročitao.