PEŠUT: Kada sam pisao “L.U.Z.E.R.E.” ja stvarno nisam znao hoću li napisati još neku dramu. Bilo je to na trećoj godini faksa. Nastavak je nastao i pomalo neplanirano. Dora Ruždjak Podolski i Franka Perković su me zvale da nešto radim za njihovu organizaciju RUPER koja se bavi suvremenim dramskim tekstovima. Ja sam nekako htio raditi “L.U.Z.E.R.E.” jer nikada nisu postavljeni. I kad sam se počeo baviti njima, uvidio sam da je vrijeme za napisati dramu o povratku, s istim likovima. Jer sam “L.U.Z.E.R.E.” pisao prije nekih osam godina, kada je meni bilo jako važno napisati dramu o odlasku. Tako se nekako poklopilo. I onda je nastala nova drama.

TELEGRAM: Ajmo odmah i razjasniti točkice u naslovima blizanaca… To je samo zajebantska fora ili se mržnje i luzerstva lakše vare pod logotipskim porukama?

PEŠUT: “L.U.Z.E.R.E.” sam pisao pod mentorstvom Lade Kaštelan. Trebalo je doći na predavanje sa sinopsisom ili tako nešto. Ja sam bio u Ljubljani semestar prije… Došao sam na to predavanje s naslovom i glavnim likom koji nema nogu. Taman sam toliko uranio u nadi da ću nešto smisliti. Napisao sam “Luzeri” na ploču. To mi se učinilo kao naslov neke drame iz 80-ih. Onda sam dodao točke, pa mi se to učinilo strašno modernim. Eh sad, što je meni bilo bitno s 22 godine, ne znam… Ali kako su iz istog ciklusa, te sam točke dobio u naslijeđe od nekih prošlih prioriteta.

TELEGRAM: Gorka je i velika tema vaše najnovije drame ona migracijska, pitanje odlazaka i povrataka. Što je bolnije, otići ili vratiti se?

PEŠUT: Kako god okreneš, nekoga napuštaš. Mogu govoriti samo iz svog iskustva… Otišao sam iz Hrvatske jer sam osjetio da je to jedino što moram i želim. Bilo je i to neko vrijeme kada je Hrvatska djelovala strašno mračno i beznadno… Osjetio sam se isključenim iz Ustava i smjera nacionalnih kulturnih politika. Pa sam bio dvije godine u Berlinu i bilo mi je fenomenalno. I onda sam osjetio da se moram vratiti, da se želim vratiti svojim starim prijateljima, jeziku… Strah od povratka je bio veći od te neke tuge. Kao što rekoh, kad odeš, netko se osjeća napušteno… To je najbolnije.

TELEGRAM: Naravno da fikcija uvijek sadrži i umjetnikovu autoreferencijalnost , ali u “H.E.J.T.E.R.I.M.A.” ste bogme hrabro zabasali u didaskalije, rastvarajući se bez kočnice.

PEŠUT: Pa, likove iz “H.E.J.T.E.R.A.” ja osjećam nešto osobnima. Iako malo prenaglašeni – ipak su fiktivni – ja nekako poznajem njihov jezik, cinizam, smisao za humor, stil, biografije… To je neko moje društvo. Kako sam već rekao, dramu sam pisao odmah po povratku. I svoj strah, svoj povratak sam unio u dramu. Tako je i to sada fikcija. Došlo je nekako prirodno. Kao da sam htio reći, evo ne znam ni ja…

TELEGRAM: U divnom završnom “autodidaskalijskom” monologu uopće ne bježite od melodrame. Volite melodramu?

PEŠUT: Volim. I više se to ne sramim priznati.

TELEGRAM: Jednom ste mi rekli da obožavate Fassbindera, nenadmašnog gerilca osjećaja…

PEŠUT: Da, Fassbinder mi je najvažniji autor. Evo taman se u Tuškancu vrti i retrospektiva Pedra Almodovara. I njega sam gledao na vrijeme. To su autori od kojih sam nekako krao da imam pravo, ne samo pričati o emocijama, nego pričati o njima kroz sebe, bez opravdanja i isprike. A melodrama mi se sviđa jer stvara prostor za humor… To je bitno.

TELEGRAM: Mi svi, poput junaka “H.E.J.T.E.R.A.”, često pribjegavamo cinizmu kao štitu od ranjivosti. Treba li nam, kako ističete u uvodu komada, puno hrabrosti za bobu protiv cinika u nama?

PEŠUT: Volio bih da je tako. Naravno, kao i svaki povrijeđeni gej, tečno pričam cinični. I došao je kao neka vrsta obrane od svijeta, ne samo brzopoteznim komentarima, nego i humorom. Cinizam zahtijeva stanovitu elokventnost, brzinu i tako jedno intelektualno razočaranje naspram svijeta. I nema ništa loše, ako se koristi za zabavu, nasmijavanje, mali društveni stand-up. No, ako cinizam postane stav naspram svijeta, onda on dolazi iz straha, nesigurnosti. I kao takav, znak odustajanja. A to mi je dosadno.

TELEGRAM: Moram priznati da me jako podsjećate na Čehova. Po tom nježnom a brutalnom oblikovanju lica, dok ih puštate da se pelivanski ogoljuju pred nama…

PEŠUT: Prihvatit ću ovo pitanje kao kompliment i zahvaliti. Kad čitam o Čehovu, jedna mi stvar rezonira. On je uvjeren da piše komedije, a onda svi plaču.

TELEGRAM: Traganje za porodicom jedna je od vaših stalnih tema. Porodicom koju iznova stvaramo sami, od novih ljubavi i prijateljstava, kao i posrnuća i gubitaka u tim odnosima. Ta potraga nikad vas ne napušta?

PEŠUT: Ja mislim da pišem o urbanim, odabranim obiteljima. O tome pišem, jer to živim. Mislim da mogu reći da sam ju našao. Biološke obitelji su privatizirale književnosti i psihoanalitičke kaučeve. A možda je to i ista stvar. Mislim da kad netko dolazi iz LGBTQ zajednice, odabrana obitelj je često jedina slamka spasa. Ali i dio sam generacije koju je i ekonomija usmjerila na zajedništvo. Naprosto, individualizam je najskuplji. Pa se skupimo, u partnerstva, dijelimo pse, firme, ručak i stanarine. Nastavit ću o njima pisati jer sve više učim kako su i odabrane obitelji jednako komplicirane kao i one biološke.

TELEGRAM: Mora da je bilo osobito bolno gledati pogrdne homofobne grafite sa svojim imenom, urezane na zidu jedne sisačke crkve… Teorija i gruba praksa prostora nosi znatne refleksije u vašem pismu?

PEŠUT: Da mi je znati kako pobjeći od trauma iz djetinjstva, mislim da bih prešao u neki financijski lukrativniji posao. No, meni je drago vidjeti da su se moj rodni grad i grad u kojem sam odabrao živjeti, Zagreb, ipak promijenili na bolje. Tu ne smijemo biti cinični. Jer, vidjeti takav skok prema otvorenijem društvu, stvara prostor nade. A nada je nekom tinejdžeru, u nekom drugom malom gradu, jedino za što se sada može zgrabiti.

TELEGRAM: Da li je Sisak neka vrst vašeg Seattlea? Vi imate grungea puno u venama, iako ste bili beba dok su brijali Pearl Jam, Nirvana, Soundgarden…

PEŠUT: Sisak ima jednu underground crtu. Naravno da su Bambi Molestersi iz Siska… Imao sam neku ludu sreću da je, za vrijeme mog puberteta, Sisak imao tih nekoliko godina kada je imao ludu underground elektronsku scenu. Nešto se stalno pokretalo, organiziralo, u podrumima, napuštenim klubovima, skvotovima… Zarkoff i Le Chocolat Noir su neka imena, za one upućenije. Lollobridgide su imale prve koncerte. Naravno, na te partije su dolazi neki meni prezanimljivi ljudi. Mogu samo misliti koliko sam im bio naporan. Ali meni su oni rastvorili svijet. Sada dobar dio tih ljudi poznajem, ali tada su mi bili dokaz da postoji neki drugi svijet… Njih dvadeset mi je bilo ono što je današnjim tinejdžerima Instagram. Ja Sisak uvijek doživljavam kao urban i alternativan grad s fenomenalnim prioritetima: Kupa, klizalište, mladost, muzika, vikend i kava. To me oblikovalo.

TELEGRAM: Prošle jeseni imali ste premijeru drame “(Pret)posljednja panda ili statika” u bečkom Burgtheateru, na sceni koja je unatoč vladajućem konzervativizmu znala –sjetimo se samo Thomasa Bernharda- provocirati taj konzervativizam. Kakve su bile reakcije publike?

PEŠUT: “Panda” je otvorila scenu Vestibul u Burgtheateru koji je sada preuzeo Martin Kušej. Ideja je bila otvoriti scenu koja će raditi politički teatar za mlade. Mislim da su napravili rizik koji im se isplatio. Kritike su bile iznimno dobre, a predstava često igra. “Panda” je zadnjih godina postala nešto univerzalnija drama. I teme raslojavanja društva i nemogućnost komunikacije između političkih opcija, klasa i privilegija, sada su globalni problem.

TELEGRAM: Namjeravate li se opet uputiti i na prozne dionice? Dugujete nam to nakon sjajnog debitantskog romana “Poderana koljena”.

PEŠUT: Evo sad ćete mi izazvati tjeskobu na samom kraju intervjua, ha, ha… Da, pišem. Evo taman imam ovih dana sastanak sa Seidom Serdarevićem, svojim urednikom iz Frakture… Ali, idemo prvo napraviti super premijeru “H.E.J.T.E.R.A.” pa ćemo dalje.