Dolenčić je pokazao da gola istina Brechtove 'Majke hrabrosti i njezine djece' zavija kao uzbuna i danas

Blistavi primjer nezadrživog bijesa

Jedna je to od kapitalnih lekcija kojima nas opskrbljuje remek-slet “Majka Hrabrost i njezina djeca” (Mutter Courage und ihre Kinder), djelo čija gola drastična istina ne prestaje zavijati kao uzbuna i osamdesetak godina nakon nastanka. Snažno je to pokazala i recentna koprodukcija Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu i dubrovačkog Kazališta Marina Držića. Redatelj Krešimir Dolenčić ogoljenu je Brechtovu srž beskompromisno ogolio do elementarnosti.

I sa žilavom četicom svojih proleter-glumaca (njihova se izvedba zaista može mjeriti proleterski manijakalnom vjerom u ideju gole etičnosti) istražio još netaknute teritorije ove kronike egzistencijalističkog čemera. Malo je reći da je “Majka Hrabrost” u Dolenčićevom čitanju antiratni komad. Ovo je čisti, blistavi primjer nezadrživog bijesa nad činjenicom da se tom ludilu mi jedva i suprotstavljamo. Da predatorskom kapitalu obilne ishrane rata pristupamo kao udomaćenom virusu kojeg je bolje da preležimo na nogama ili nas neće ni biti.

Brechtov ionako labavi historijski podatak da sitna švercerka vojnim provijantom Anna Fierling luta pustopoljinama tridesetogodišnjeg vjerskog klanja (haralo je Europom između 1618. i 1648.), Dolenčić je još više iščašio u vremenu i prostoru. Otvarajući tako platformu da Brechtova parabola udara brutalnim dokumentarizmom nikad življe gladi za brehtijanstvom. Brehtijanstvom kao posljednjom mogućnošću pobune.

Vidi se Dolenčićev pronicljivi nerv

Minimalizam scenografije Miljenka Sekulića iscrtao je zemljanokrvave valere u pozadini, a ona mitska kola uz pomoć kojih Anna golgotski trguje, mutirala su u topovski lafet. Kostimi Martine Ptičar somnabulno zaogrću nove statiste terora – od otrcanih mundira bijede do crnokošuljaške povampirenosti vjere.

Dolenčićev pronicljivi nerv podsjeća nas da je u ovom Brechtovom kanonskom djelu skriven i Shakespeareov “Tit Andronik” kao prototekst. Osim toga, u brojnim segmentima Dolenčić se odvažio prikazanju drame “Majka Hrabrost i njezina djeca” kao sirovog, drastičnog naličja eskapizma “Čarobnjaka iz Oza”.

Brechtov komad pisan je u periodu 1938./39., u egzilu u Švedskoj gdje se autor sklonio od Hitlerovog režima, a praizveden je 1941. u Schauspielhaus Zürich. Film Victora Fleminga svijet je krenuo osvajati 1939., baš u osvit druge najveće svjetske klaonice. Njemački kompozitor židovskog porijekla Paul Dessau, autor ekspresivne glazbe za „Majku Hrabrost“ u to je vrijeme već izbjegao u Ameriku. Harold Arlen, autor kultnog soundtracka „Oza“, također je židovskih korijena.

Ansambl kao jedinstveni organizam

Dolenčić je muzički itekako opremljen i obrazovan redatelj pa nam songom prostitutke Yvette Pottier (u izvanrednoj glamuroznoj baroknoj verziji Hane Hegedušić) daje mogućnost da osluhnemo kako su fantastično bliske dionice Dessaua i Arlena. Da se podsjetimo da se tamo iza duge ne nalaze svjetovi od zlatonosnih snova, nego da caruju stvarnosna zloća i poživinčenost.

Tek kada bude okrutno silovana, nijema Kattrin (potresno, totalno utrobno i potkožno je igra Dea Presečki) će se domoći crvenih cipela i kao brehtijanska Dorothy Gale naslijediti tupu rezignaciju svoje majke Anne. Brechtov cinizam s pokrićem Dolenčić koristi kao tamnu grotesku. Njegov rabijatni plemeniti ansambl diše i mizanscenski se kreće (koreografija Davorke Čorko Rodeš) kao jedinstveni organizam krika, bijesa i oporog humora beznađa.

„Duše nemam, drva trebam“ ravnodušjem bijede izgovara Anninu mantru Ljiljana Bogojević, kao neka otrcana i trgovini nesrećom svikla životinja. Avetinjski fluidna, okoštala i podrugljivo nacerena crnoberzijanka, kao da je oduvijek tu („krvav je i dug taj staž“, kaže Arsen Dedić u pjesmi „Majka hrabrost“), na začelju svih ratova.

Gdje počivaju zločini u ime vjere

Bogojevićeva je apsurdna čuvarica djece čiji joj životi krvavo cure kroz prste. I kad ih sve izgubi, neće joj preostati drugo nego da i dalje tvrdoglavo cvili za vojskama: „Čekajte me, idem s vama…“ Robert Plemić je Zapovjednika moćno proveo kroz gusti stroj takvih ogrezlih demoniziranih oficira, vodeći nas u srce tame.

Marinko Leš (Eilif) je zdušno istraživao varavu oštricu koja dijeli heroje od zločinaca, Zdeslav Čotić (Emental) autistično je i ranjivo golemo dijete koje samo traži da jednom utone u medvjeđe snove. Barbara Rocco izvrsno je gradila antimitologiju kuhara Luleka, kao tvrdokuhanu parodiju luzera i lukavca. Filip Eldan i Nikša Eldan stvorili su impresivnu galeriju vojničkog topovskog mesa (rađaju se u početku predstave kao zlostavljana pseta), priučenih sadista i klošara.

Branimir Vidić (Kapelan) sugestivno pokazuje da zločini u ime vjere ne počivaju na velikim Inkvizitorima nego na poslušnim sitnoparohijskim dušebrižnicima. Senka Bulić (intendantica varaždinskog kazališta) sa sjevera i Paolo Tišljarić (ravnatelj dubrovačkog kazališta) sa juga, ovom Brechtianom su spojili i izgradili važnu barikadu prema ratoumlju, bezumlju i ludilu pohlepe. Angažirani teatar popločan najplemenitijim namjerama.