Nekad je nužno odabrati stranu

Donosimo priču o kultnom mjuziklu Evita koji upravo postavljaju u riječkom HNK

Evita će u HNK Ivana pl. Zajca imati dvije premijere, prvu 15., a drugu 16. siječnja

FOTO: Dražen Šokčević

Znakovito je pao grah tajmingu hrvatske premijere blockbustera “Evita”. Balkanska loša kopija Evite Peron upravo je sišla s režiranog pijedestala Majke nacije i instant Svetice. I najpovršniji analitičari prepoznat će u misiji Kolinde Grabar-Kitarović jeftino epigonstvo davnašnje argentinske ikone.

Od usiljene govorničke koreografije bez mrve karizme, do lakirovki ukazanja među narodom. Uostalom, još tamo od prve pripasane operetne lente ražalovanog generala Tuđmana, Hrvatska je u ovih trideset godina manje-više kontinuirano kopipejstala peronističke klice. Sklepavši tako svoje osebujne balkanske rasadnike predatorske pohlepe, korupcije i kleronacionalističkog kiča.

Dvije premijere Evite u Rijeci

Elem, zaslugom Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, kultni mjuzikl “Evita” teškaškog tandema Webber & Rice napokon će doživjeti svoju prvu produkciju u Hrvatskoj. U režiji Renate Carole Gatice (ravnateljice riječke Drame) i pod dirigentskim vodstvom Igora Vlajnića, ovaj zamamni komad totalnog muzičko-dramskog teatra stiže nam s dvjema premijerama, 15. i 16. siječnja.

Karizmatičnu Evu Duarte, argentinsku lumpenproleterku koja se od gladi na pločnicima i glumačkog rudarenja po trash filmovima, spasila udajom za političara Juana Perona pedesetih godina 20. stoljeća te samosvjesno i ambiciozno uzdigla do ikoničkog statusa duhovne liderice, naizmjence će utjeloviti Leonora Surian Popov i Elena Brumini.

Zlatni rudnik Webbera i Ricea

“Evitino” zasluženo haračenje po svjetskim blagajnama započelo je 1976. i to istoimenim konceptualnim albumom iz radionice britanskih kraljeva mjuzikla – kompozitora Andrewa Lloyda Webbera i libretista i pisca songova Tima Ricea. Poznato je da baš sve čega se njih dvojica dotaknu postaje neiscrpni zlatni rudnik. “Evitina” raskošna glazbena ponuda odmah je pronašla put do publike. Song “Don’t Cry for Me Argentina” postao je prvi song iz nekog mjuzikla koji je zauzeo prvo mjesto na radijskim top-listama u Velikoj Britaniji.

Ubrzo po izlasku nosača zvuka i sjajnog feedbacka, Webber & Rice bacaju se na pripreme za pravu scensku verziju “Evite”. Režiju su ponudili renomiranom američkom zanatliji Haroldu Princeu, a naslovna je uloga pripala dotad slabo poznatoj Elaine Paige. Praizvedba je bila 21. lipnja 1978. u Prince Edward Theatru na londonskom West Endu. Na istoj sceni “Evita” je suvereno i blještavo vladala čak osam godina, ubilježivši 3.176 izvedbi! Selidba na Broadway dogodila se 1979. Kiše nagrada lile su kao iz kabla, s obje strane Atlantika, između ostalih jedan Olivier i sedam Tonyja.

Peron je uvijek bila u kontaktu s narodom

Pripremajući tekst za Telegram zanimalo me ima li redateljica Renata Carola Gatica kao Argentinka (koja je životnu ljubav našla u Hrvatskoj) poseban feeling prema ovoj priči? Sjeća li se kad je prvi put čula za Evu Peron?

“Kada razmišljam o Evi Peron, vidim pravi primjer onoga što žena može postići. To što je ona postigla prije sedamdeset godina, poticaj je za razmišljanje što žena može postići danas. Argentina je zbog nje danas puna žena u politici. Ponosna sam na to. Ne divim joj se samo sada otkad radim na mjuziklu, odrastala sam u obitelji koja je poštovala i pratila život jedne žene, Eve Peron. Nalazim u tome veliki poticaj i ohrabrenje dok svijetom dalje kročim kao žena”, kaže Gatica.

Nastavlja: “Evu Peron vidim kao primjer, kao ženu koja nije bila savršena, koja je puno radila da stvori svoju karijeru, a neki njezini potezi imali su i negativne konotacije. Da je takav potez učinio muškarac, ne bi ga osuđivali. Ona je bila žena koja je znala što želi i to je ostvarila. Suludo mi je što je zbog toga napadana! Nije dovoljno imati samo određeni politički manifest, pokret, treba imati karizmatičnog vođu koji će to realizirati. S tim se rodiš. Evita je to imala. Svoj rad s ljudima temeljila je na emocijama. To može samo žena. Ljubav prema narodu, prema Argentini, prema mužu. Dok su se mnogi zgražali, ona je bila u stalnom iskrenom kontaktu s narodom, ne samo zbog poziranja fotografima.”

Evita u filmskom formatu 18 godina nakon praizvedbe

Iako su ideje o prebacivanju “Evite” u filmski medij praktički nicale čim je mjuzikl počeo scenski živjeti, brojne verzije scenarija šetale su od jednog do drugog moćnog studija, plutajući po “development hellu” i preprodaji filmskih prava. Kao redatelji spominjani su Alan Parker, Ken Russell, Hector Babenco, Alan J. Pakula, Richard Attenborough, Oliver Stone…, a među divama dostojnim Evitinog izazova u raznoraznim pregovorima su defilirale Barbra Streisand, Liza Minnelli, Meryl Streep, Glenn Close, Michelle Pfeiffer…

Naposljetku, osamnaest godina nakon praizvedbe, mjuzikl je 1996. dočekao filmski format – u režiji neobaroknog britanskog redatelja Alana Parkera s kojim je konačni scenarij napisao Oliver Stone, robusni genije political fictiona. Jedna druga globalna pop-ikona, Madonna, očajnički je tražila rolu Eve Peron. Webber baš nije bio oduševljen Madonnom, ali Rice jeste: “Navijao sam za Madonnu u toj ulozi. Nisam htio etabliranu filmsku glumicu. Htio sam nekoga tko je bio naviknut pretočiti priču i osjećaje u pjesmu.”

Argentinci nisu bili oduševljeni Madonnom i Parkerom

Za Božić 1994. Madonna je Parkeru napisala četiri stranice strastvenog motivacijskog pisma (…”Dok sam pisala pismo, imala sam osjećaj kao da neka druga sila vodi moju ruku po stranicama…”), a ovaj ju je prije castinga upozorio da će se na setu morati znati tko je gazda i da niti ne pomišlja kako će to biti “veliki glorificirajući spot u slavu Madonne”. Sve dalje je legenda. Madonna je zgrabila šansu i žestoko razvalila. “Nisam bila negdje izvan i promatrala je, bila sam ona. Osjećala sam njezinu tugu i nemir. Osjećala sam glad, nezadovoljstvo i užurbanost (…) Moj život nikada više neće biti isti”, zapisala je Madonninu iskrenu ispovijest Lucy O’Brien, autorica biografije “Madonna: Like an Icon”.

“Kad sam stigao u Argentinu kako bih započeo snimanje filma ‘Evita’, vozeći se od zračne luke prema Buenos Airesu, zapazio sam da su zidovi prekriveni divovskim grafitima koji su uzvikivali ‘Fuera Madonna!’ Bili su to ogromni šareni natpisi s obojenim slovima visokim deset metara, koji su se protezali i preko svakog nadvožnjaka ispod kojega smo prolazili. ‘Kako je lijepo što nas pozdravljaju’, rekao sam sa stražnjeg sjedala kombija. Naš lokalni producent nervozno je objasnio da grafiti nisu baš dobrodošlica, grubo ih prevodeći kao ‘Madonna, odjebi!’ I zid ispred našeg hotela, kao i mnogi drugi, također je nosio ohrabrujuću poruku ‘Smrt Alanu Parkeru i vašoj engleskoj radnoj skupini’. (Za vrijeme Falklandskog rata britansku vojsku nazivali su ‘radna skupina’.)”

“Svi ti bijesni, sprejem ispisani grafiti, imali su potpis ‘Komandosi peronista’. U Argentini, peronističkim sljedbenicima je Maria Eva Ibarguren Peron bila Svetica. ‘Radikalnoj’ opoziciji bila je pohlepna, despotska, laskava kurva – savršen materijal za film“, zapisao je Parker u knjizi “The Making of Evita”, objavljenoj iste godine kad je njegova „Evita“ eksplodirala u mraku filmskih hramova.

Elena Brumini Dražen Šokčević

Masa je poludjela na Madonnu

Parkerova epska ekipa na terenu je provela 84 dana, od Argentine do Europe, od toga pet tjedana u Budimpešti koja je svojom imperijalnom arhitekturom u najvećem dijelu scena fingirala Buenos Aires. Monumentalna Evina sahrana je, primjerice, snimana u mađarskoj metropoli. Da bi se prvog dana snimanja sahrane stiglo kostimirati 4.000 statista, šihta je počela u 3:30! Iako je Parker u rezervi imao i varijantu studijske izgradnje kopije znamenite Case Rosade, predsjedničke palače u Buenos Airesu, tvrdoglavo se natezao s tadašnjim predsjednikom Carlosom Menemom da im dozvoli snimanje na originalnoj lokaciji.

Menem je licemjerno izvrdavao s odlukom, davao si značaja i uživao u moći. Nakon iscrpljujućih pregovora, jednoga je dana Madonni prekipjelo. Bez cifranja obratila se Menemu: “Idemo presjeći ovaj slučaj. Imamo li taj balkon ili nemamo?” Menem se zlobno nacerio i odvratio: “Možete ga imati.” Ubrzo nakon toga, uz pomoć 4.000 statista, ispred portala Case Rosade snimana je najkultnija scena filma. “Kada je Madonna izašla na balkon i počela pjevati ‘Don’t Cry for Me Argentina’, masa je poludjela. Kao i cijela ekipa”, bilježi Parker u knjizi “The Making of Evita”.

Samo od zarade na blagajnama u SAD-u (preko 50 milijuna dolara) film je gotovo pokrio budžet (55 milijuna dolara), a cjelokupni svjetski prihod premašio je 140 milijuna dolara. Hollywood, naravno, nije mogao otrpjeti Madonninu žilavu brechtijansku ulogu života. Jest nagrađena Zlatnim globusom, ali nije je bilo ni među nominiranima za Oscara. Inače, od pet oscarovskih nominacija (zvuk, montaža, scenografija, kamera…) na kraju je filmu pripao samo onaj za najbolju originalnu pjesmu – pozlativši “You Must Love Me” u sugestivnoj Madonninoj izvedbi.

Mjuzikl je bio prvi korak antiperonističke propagande

“Kad se radi mjuzikl ‘Evita’ jasno je da se uz njega vežu kontroverze. Posebno za nas Argentince. Pisan je kada je Argentina bila u ratu s Velikom Britanijom. Taj je mjuzikl prvi korak u antiperonističkoj propagandi. Mnoštvo je činjenica u originalnom mjuziklu i filmu koje manipuliraju istinama”, tvrdi Gatica. U svojoj redateljskoj viziji ona se kroz performersku igru, posebice dviju glumica, koncentrirala na puno rasvjetljavanje složenog Evitina lika. S Leonorom Surian Popov i Elenom Brumini kreirala je Evitu koja je jaka, neosporno kontroverzna, žena koja zna što želi, jak je vođa, modna ikona, kompleksna, voli ljude, koja ima puno neprijatelja, koja čini kompromise…

“Pratimo je otkad je bila djevojčica koja sanja o uspjehu, koja želi biti glumica, a sa sobom sve vrijeme nosi borbu za prava, želju da se bogatstvo dijeli, a nakon što se spoji s Peronom shvaća koji je njen pravi poziv. Odustala je od glume, a moć s političkog vrha koristila je kako bi ispunila plemeniti cilj. Svaka joj čast. Nije to morala raditi, rade li to prve dame? Nije bila poput većine ljudi kada dođu na poziciju moći, ona nije zaboravila otkud je došla.”

“Razumjela je svoj narod. Bila je i pametna, i aktivistica, ali i patila zbog mode, a ‘prikrpili’ su joj mnoge nadimke – od Svetice preko Majke do Kurve. Njen život je u praksi pokazao što je feminizam. Borila se da žena bude dio političkog vrha. Utrla je put ženama u politici što je do tada bila rezervirano za muškarce. Ja vjerujem da je ona bila žena koja se borila za prava. Prava siromašnih, prava žena, prava djece, prava radnika – ona je promijenila povijest. Postoji Argentina prije Evite i postoji Argentina poslije Evite”, gorljivo izlaže Gatica.

Leonora Surian Popov Dražen Šokčević

Ovaj projekt ne bavi se politikom

U mračniji dio Peronove vladavine svakako ide činjenica da je po završetku Drugog svjetskog rata njegov režim bio Eldorado za mnoge nacističke bjegunce iz Europe. I ustašoid Ante Pavelić je tamo udobno živio i sklapao mnoge unosne građevinske poslove s Peronovima. Renata Carola Gatica u svom redateljskom opusu ima jaku socijalnu angažiranost i osjetljivost, pitam stoga koliko u formatu mjuzikla ima mogućnosti da se pozabavi tom tamnom Darth Vaderovskom stranom peronizma?

“Ovaj projekt ne bavi se politikom”, odrješita je Gatica, podsjećajući na povijest konkvistadorskog genocida nad starosjedilačkom populacijom Argentine: „Otkad su došli španjolski, europski kolonizatori koji su ubili sedamdeset posto populacije koju su zatekli na teritoriju koji je poslije postao Argentina, ona je temeljno zemlja za migrante. Argentina je otada trebala radničku snagu i zbog toga je postala ekstremno otvorenom za dolaske”

Portret snažne, odlučne, emotivne žene

“Ja sam ponosna na to što dolazim iz takve zemlje, sloboda se tamo zaista živi, svaki dan osjećaš odgovornost braniti slobodu. Svi glasamo. Mi smo svi na neki način politički angažirani, informirani i jako otvoreni. U temeljima je mješavina nastala migracijama, a svaka otvorenost ima i svoje mane i cijenu. Naravno da su tako u Argentinu bježali svakakvi, pa tako i ekonomske i političke izbjeglice, fašisti, nacisti, kriminalci. Kada je Europa bila gladna, dolazilo se u Argentinu. Primjerice, kada su diktatori preuzeli vodstvo Bolivije, Argentina je pružila politički azil Moralesu.”

“Onaj tko se ozbiljno bavi politikom Argentine, koja zna koja je pozadina peronizma, Eve i Juana Perona, razmislio bi dobro prije nego što bi ih spojio samo s fašistima. Ponavljam, ova se predstava ne bavi politikom. ‘Evita’ je portret snažne, odlučne, emotivne žene. Mjuzikl je njeno putovanje, otkad se rodila kao Eva Duarte, preko njenih snova, borbi i žrtve za svoj narod, otkada je došla u Buenos Aires, do smrti u 33. godini. ‘Zajc’ ima mnogo politički angažiranih predstava, ali ‘Evita’ to nije”, zaključuje.