Donosimo recenziju ZKM-ove predstave ‘Svjetlo pada’, drame s čudesnim rasterom emocija
Komad Simona Stephensa režirao je Janusz Kica
Pozornica gola do bola. A na pozornici sredovječna Christine, notorna alkoholičarka. U trenutku dok u supermarketu poseže za bocom votke na polici, smlavi je moždani udar. I tako mrtva započinje priču o natalnoj karti svoje disfunkcionalne obitelji. Doris Šarić Kukuljica nekim flegmatičnim bolom printa iz duše gusti monolog, kao da sa popisa nabraja namirnice koje treba kupiti.
Autoironijski astralna od oslobođenih grijeha, Christine će u glumičinoj predanoj egzistencijalnoj pređi zalaziti u sve zakutke porodične prošlosti i sadašnjosti. Iznova prolaziti životne promašaje, godine loše berbe, i brzoplete poraze, svoje i svojih bližnjih. I pokušavati resetirati sebe i njih, možda ih jednom opet obasja svjetlo nade.
Raster emocija kojima barata
Hrvatskom premijerom komada „Svjetlo pada“ (Light Falls) Simona Stephensa, Zagrebačko kazalište mladih pružilo je šansu i našoj javnosti da upozna djelo jednog od najvažnijih suvremenih britanskih dramatičara. Koristeći začudnu žanrovsku paletu, od sirovog naturalizma do poetske metafizike, Stephens i u najizravnijim političkim gestama o društvenoj apokalipsi, prije svega istražuje fragilne strukture porodične intime. Najsloženijih odnosa otkada je svijeta.
Raster emocija kojima Stephens nadahnuto barata, uključuje melankoliju, tjeskobu, ironiju, cinizam, gorčinu i melodramu, okrutnost i nježnost. Takvoj raskoši ambivalentnih stanja potreban je pristup filigranskog strpljenja, izdržljivosti i nesebičnog pouzdanja. Kako u snagu teksta, tako i u snagu glumačke čežnje.
Upravo su to vrline koje krase senzibilitet redatelja Janusza Kice. Uz pouzdanicu dramaturginju Ladu Kaštelan (nije nebitno da Ladin dramatičarski opus nosi pitanja slična Stephensovim), Kica je diskretnim liderstvom raskrilio ansambl u opako osjetljivu a bogatu identifikaciju. Teatar kojeg je Brook tretirao kao prazan prostor, empty space, pun izazova, to je teatar kojeg i Kica nagonski osjeća i emanira – sve do svemirske neizvjesnosti.
Prate ih ekspresivni zvukovni rifovi
Scenografija Numena & Ivane Jonke zato je sirovi ogoljeni daščani teatrin na kojem će se neprestano ispreplitati istovremene životne krhotine Stephensovih ljudi od krvi, mesa i ožiljaka. Za praizvedbu drame „Svjetlo pada“ (Royal Exchange Theatre, Manchester, 2019.) muziku je radio Jarvis Cocker, nekadašnji frontman Pulpa. Kao u Cockerovom kultnom songu „Common People“ i Stephensovi obični ljudi kriju pozadinu neobjašnjivih poteza, promašaja i posrnuća. Pa će ih u Kicinoj predstavi često pratiti ekspresivni zvukovni rifovi Stanka Juzbašića, a kaos svakodnevice kostimografkinja Doris Kristić ogrće u fragmente privremenosti.
Kao svojevrsni redateljev alter ego, Doris Šarić Kukuljica doslovce bdije i osjeća svakog člana zamamnog ansambla. Na koncentraciji njezinog svjedočenja opaža se svaka stopa rizika izvedbene žudnje ostalih. Sreten Mokrović potresno i smiješno donio je raspadnutog pater familiasa, uspaničenog od sredovječnosti, ranjivog tragača za posljednjom seksualnom potvrdom. Nataša Dangubić i Petra Svrtan tragedskom komikom će s njim izgraditi ljubavnički trokut potrošnosti.
Obasjani poput slijepljenih krhotina
Christinina djeca iz djetinjstva zanemarivanja uzdigla su se do vlastitih stranputica. Lucija Šerbedžija najstariju kćer sjajno igra kao provincijalnu učiteljicu u mahnitoj misiji traženja ljubavi, a na tom će putu jednog jutra jedan muškarac (eksplozivno je samozatajan Ugo Korani) napokon slomiti njezinu skepsu.
Sin student (odličan je u grozničavom nemiru Vedran Živolić) naizgled ima sretnu vezu sa dečkom, avionskim stjuardom (Adrian Pezdirc izvrsno osjeća varljivost tog nebeskog letača), ali se tjeskobi u želji doživotnog garanta te ljubavi. Najmlađa kći (sjajna je Mia Melcher u erupcijama malih paranoja) pokušala je i oduzeti se život, izbrazdana zebnjom majčinstva i gubitkom partnera ovisničkog gubitnika (odličan Ivan Pašalić).
Kada se u finalu, Christinina rasuta porodična baština okupi na njezinim karminama, Kicini antijunaci zatamnit će se u smiraj odškrinute nade. Lica obasjanih poput slijepljenih krhotina.