Kučka – tako su je prozvali u najužem timu već nakon prvog kolegija koji je vodila. Ubrzo se taj nadimak proširio među svim zaposlenicima banke, u svim predstavništvima u državi. Besprijekorno odjevena u stroge kostime, nalagala je željezni dress code i nije dopuštala da se krši ni u onim rijetkim trenucima ako bi se dogodio kvar na klimatizacijskom sistemu. Poslovne i upravljačke odluke donosila je u hipu, nakon jedva par sekundi razmišljanja. Prezirala je oklijevanja, i takve krzmajuće zaposlenike kažnjavala je bez milosti. Nikada nisu čuli da je viknula na nekog ispod sebe u hijerarhiji, koliko god ju bijes obuzeo. Samo bi joj glas zadobio ledeniju notu.

Nije trpjela šale na svoj račun. Ni one najbenignije, kamoli one koje su zahtijevale znatan autorski rad. Jednom joj je na mail stigao video uradak. Kolaž sastavljen od prizora iz žanrovskih tv-serija o financijskom miljeu. Umjesto lica svake od glavnih ajkula koje su se pojavljivale u tim serijama, umontirana je njezina faca. Na kraju clipa išao je vrišteći crveni natpis: AVANTURE BLOODY MARY. Mail je bio loše kriptiran i pošiljatelj je u najkraćem roku pronađen. U pitanju je bio direktor ljudskih resursa. Perspektivan ali lakomislen kao pubertetlija. Moronu je dala neopozivi otkaz. Uz pomoć pravne službe pobrinula se da mu izbiju svaku pomisao na otpremninu te naredila security momcima da ga izbace na ulicu. Cijeli postupak trajao je manje od sat vremena.

Jedne gluhe noći početkom veljače ležala je na plahtama od nepatvorene kineske svile s rastvorenim ekranima pred sobom. Pijuckala je Remy Martin koncentrirano prateći grafikone Wall Streeta i njihovu tektoniku izazvanu čudnim virusom što je kosio tamo po Kini. Neki čudan predosjećaj prođe joj niz kičmu ali ga svjesno zatomi. U tom trenutku pala je odluka: otputovat će za uskrsne praznike. Brzinski je prošla kroz nekoliko ponuda najboljih putničkih agencija, naposljetku se odlučila za jednu i rezervirala dvotjedni relaks na Mauricijusu.

„Šefice, nešto ste mi jako dobre volje jutros“, rekla je tajnica Zdenka, donoseći joj duplu tursku kavu bez šećera.

„Baš nekako posebno zračite.“

Marija nije imala naviku doručkovati. Doma bi, šminkajući se, popila opako kratki espresso. I to je bilo sve.

„Putujem…“, odgovorila je Marija. „Za Uskrs.“

„Pa to je divnooooooooooo!“ iskreno se ushitila žena kao da ju je šefica upravo obavijestila da nju šalje na Mauricijus.

„Dosta sad o tome. Imamo posla“, vratila se Marija u gard kojem pripada.

I onda je virus došao po svoje. Još i prije uvođenja Vladinih mjera i službeno proglašenih zabrana kretanja, znala je da od putovanja neće biti ništa. Nije ju to odviše pogodilo. Ionako to s godišnjim odmorima nije njena furka. Dogodio se mali trenutak slabosti i tlapnje. Ono što je nju više brinulo jeste da će u izvanrednoj situaciji postepeno gubiti mogućnost kontrole. Nije isto kad ih ima sve pred očima ili kad cijeli dril poslovanja bude obavljala na daljinu. Minimalni broj zaposlenika je ostao u zgradi Uprave, većina je poslana da radi od kuće. Marija je i dalje zadržala svoj žestoki radni ritam. Ponekad bi u uredu osvanula već u pet ujutro. Masku nije nosila.

Još nešto ju je kopkalo, gadno podrivajući njen granitni mentalni sklop. Nije bila od onih koji su odobravali stroge mjere karantene u borbi protiv COVIDA-19 i u to ime bili spremni žrtvovati ekonomsku stabilnost. Marija Benčić je smatrala da se financijski krah morao izbjeći liberalnijim režimom prema zarazi. Video-linkom je i sudjelovala u panelu kojeg je organizirala Svjetska banka i istaknula se kao jedna od najgorljivijih u pozivu na križarski rat u obrani svjetske monetarne stabilnosti. Još iste večeri njezini mailovi i telefoni (prezrivo je odbijala imati tajne brojeve, smatrajući takvo skrivanje kukavičlukom) zatrpani su anonimnim prijetnjama gnjevnih građana. Da je bešćutna predatorska kučka – to je sukus svih epiteta kojima su je častili.

„Evo, kavica…“, ušla je Zdenka. „Prijat će vam.“ Vjerna Zdenka i dalje je dolazila na posao svaki dan.

„Kako vama, tako i meni“, mrmljala je kad god bi joj Marija naredila da ostane kod kuće.

Marija uzme šalicu, srkne kavu i priđe ostakljenoj stijeni. Pažnju joj privuče dugokosi lik koji je sjedio na mramornim stepenicama u ulaznom krilu zgrade.

„Zdenka, pozovite osiguranje i naredite im da otjeraju onu spodobu s glavnog ulaza. Kakav je to način? Ljudi si stvarno svašta dopuštaju…“

„Odmah. Smatrajte to riješenim.“

Ubrzo je Marija ugledala dva uniformirana grmalja kako službenim palicama gurkaju dugokosog i odrješito mu pokazuju da se izgubi. Uspravio se, raširio dlanove prema njima, kimnuo glavom i otišao.

Veliki petak osvanuo je pod kristalnim nebom. Sunce je okupalo terasu i kroz otvorena vrata svečano pomilovalo Marijino čelo. Prenula se iz sna prije alarma. Uključila je aparat i napravila espresso. Na kuhinjskom ekranu bacila je oko na NASDAQ i Dow Jones indexe, nisu joj se svidjele njihove padajuće krivulje. Dok je skretala prema podzemnim garažama, opet ga je ugledala na istom mjestu. Naslonjen na stup, sjedio je prekriženih ruku na prsima.

„Sad ćeš dobiti svoje“, bijesno je promrsila, izlazeći iz Volva. „Nećeš ti mene…“ U praznoj garaži njene riječi zazvučale su poput kletve.

Liftom se popela do predvorja u prizemlju. Baš u trenutku kad je zaštitar napustio recepcijski pult i nahrupio na ulaz da se obračuna s nametnikom. „Pustite mene, ja ću to srediti“, autoritativno je zaustavila momka. Ovaj je prstom dotaknuo obod kape i vratio se u svoju stolicu. Automatska vrata se otvoriše i Marija Benčić priđe neznancu. Ukopala se Louboutin potpeticama tik do njegovog boka. Bio je vitak, maslinaste kože, u otrcanom džemperu s kapuljačom i poderanim skijaškim hlačama. Bosih stopala u sandalama. Imao je dugu valovitu kestenjastu kosu i kraću bradu.

Kad mu je prišla, blago se nasmiješio, iz pohabanog ruksaka izvukao zamotuljak, razmotao salvetu i uzeo jaje. Polako je jajetom kucnuo o rub mramorne stube i počeo ga ljuštiti. Marija bi se zaklela da takav šum nikada nije čula, djelovao je kao opojna melodija. Nije se mogla ni pomaknuti niti nešto prozboriti, samo je ukočeno stajala i zurila u njega. Dugim spretnim prstima metodički je ljuštio jaje. Kad je završio s ljuštenjem, podigao je glavu. Imao je oči najnebeskijeg mogućeg neba. Pružio je oljušteno jaje prema Mariji, bijelo kao djevičanski snijeg, dao joj ohrabrujući znak očima i nešto rekao na arapskom…, armenskom, ili tko zna kojem jeziku. Marija ga nije razumjela, ali jasno je shvatila što neznanac želi.

„No thanks“, nervozno je rekla. „You must leave immediately!“

Istog časa je ustuknula, razljutivši se u sebi, jer shvatila je da je pocrvenila. On se sjetno nasmiješio, i dalje usrdno pružajući jaje prema njoj. Načinila je reski pokret dlanom po zraku kao da se brani od kiše metaka.

„No, because of virus!“

Teško je uzdahnuo i slegnuo ramenima. Zamotao je jaje u salvetu i vratio ga u ruksak. Ustao je. Prekrižio je dlanove na grudima. Zatim desnicom dotaknuo srce, kao da će ga sad iščupati i podariti ga njoj i svijetu koji je zamuknuo. Sklopio je oči i prstima prošao po trepavicama dužim od svemira. Kad je opet otvorio oči, tamo je carovao ocean tuge. Mahnuo je, nekako dječački, i otišao čvrstim korakom.

Popela se u kancelariju i bacila se na posao. Odnosno, pokušala se baciti na posao. Nije joj išlo. Gdje god bi po ekranima kliknula, čula bi onu melodiju lupine jajeta koja se otvara, a strančeve oči kao da su joj strpljivo pokušavale poručiti nešto. Skinula je cipele koje su je počele nepodnošljivo žuljati. Učinilo joj se da pod stopalima osjeća prohladni pijesak na žalu u zoru, dok joj ocean oplakuje gležnjeve…

Prvo je kratko i jezgrovito nakucala, isprintala i potpisala neopozivu ostavku na mjesto predsjednice Uprave. Odlučila je povući se u mirovinu. Zatim je pozvala Mišu.

„Mare, da te nije virus spizdio?!“ zavrištao je u telefon. „Ili te ja nisam dobro razumio… Reci mi da sam nešto krivo skopčao!“

Njen odvjetnik i najbolji prijatelj zvučao je kao da upravo prolazi kroz nervni slom.

„Ne, ne možeš me odgovoriti, dragi, tako sam odlučila. Molim te, pripremi sve dokumente u najkraćem mogućem roku. Da ti dođem potpisati.“

Posjedovala je solidne privatne novčane zalihe. Blizu milijun eura, što u deviznim računima, što u dionicama i investicijskim fondovima. Naložila je Miši da svu njenu pokretnu imovinu rasporedi u transakcije koje će se hitno uplatiti bolnicama, domovima za stare i nemoćne, napuštenoj djeci… Zatim je pronašla jednu od najpropulzivnijih agencija za nekretnine i poslala im punomoć da oglase njenu vilu na prodaju. Sebi će kupiti garsonijericu, a ostatak love će podijeliti. Tamo vani čekalo je još puno tužnih očiju kojima je dužna uskrsnuće.