Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Davorin Visnjic/PIXSELL
07.09.2021., Zagreb - U satirickom kazalistu Kerempuh predstavljene su nove pretplate za jesensku sezonu. Dora Delbianco Photo: Davorin Visnjic/PIXSELL

Dora Delbianco za Telegram o svojoj dramediji 'Kad je stao svijet', koju upravo postavljaju riječki HNK i Gradsko kazalište Pula

Davor Špišić razgovarao je s poznatom dramaturginjom

Dora Delbianco za Telegram o svojoj dramediji 'Kad je stao svijet', koju upravo postavljaju riječki HNK i Gradsko kazalište Pula

Davor Špišić razgovarao je s poznatom dramaturginjom

07.09.2021., Zagreb - U satirickom kazalistu Kerempuh predstavljene su nove pretplate za jesensku sezonu. Dora Delbianco Photo: Davorin Visnjic/PIXSELL
FOTO: Davorin Visnjic/PIXSELL

„Svaka leđa uvijek dobiju svoj nož. Prostor vjerovanja i boli, predaje i izdaje, to me zanima u kazalištu“, autorska je mantra Dore Delbianco koju uzbudljivo ugrađuje u svoja dramska djela. Autentičnim spojevima mrkog apsurda, karnevalizacije i melankoličnog postnušićevskog smijeha, ponuda Dorine dramaturgije izdašna je za sočni teatarski događaj.

Baš kao što je sočna dramedija „Kad je stao svijet“ (2017. ovjenčana nagradom Marin Držić), priča o kaosu u kojem se našlo čovječanstvo a iz krize ga čupa, ni manje ni više, nego premijer Hrvatske!! Elem, ta se razigrano tužna Dorina distopija, u režiji Vite Taufera, upravo priprema u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula. Dora za Telegram ne krije uzbuđenje pred praizvedbu.

TELEGRAM: Ako pomolimo nos izvan teatra, vidjet ćemo da ovaj tekst otkako je 2016. napisan, sve više poprima dokumentarnu formu. Je li, dakle, Hrvatska idealna matrica za resku satiru?

Delbianco: Apsolutno svaki dio društva podložan je satiričkom promatranju. Njegove složenije strukture, kao i one jednostavnije. Bombardirani smo sadržajima sa svih strana, u realitetu, kao i u medijima. Kroz to se svakodnevno treba probiti, kroz tu šumu istina, čvrstih stavova koji se mijenjaju preko noći, izdaja koje su se već zapisane u prvim susretima… Mene zanima satira obitelji, braka, ljubavnih veza u svim oblicima, prijatelja koji nisu oslonac, liječnika koji škode, impotentnih ljubavnika, djece koje donosimo na svijet reda radi, glazbenika koji ne znaju svirati… Zapravo, zanima me svaki oblik naših iznevjerenih očekivanja. To je tako, svaka leđa uvijek dobiju svoj nož. Prostor vjerovanja i boli, predaje i izdaje, to me zanima u kazalištu.

TELEGRAM: „Kad je stao svijet“ ima u sebi fine atmosfere onoga što zovemo češkim humorom. Volite tu vrstu melankoličnog gorkog podsmijeha?

Delbianco: Volim kombinaciju sreće i tuge, isprepletenost tema, žanrova i kontrasta. Ne volim crno-bijele svjetove. Zanimljivo mi je kad nas lik iznenadi i oblikuje situaciju potpuno drukčije od onog kako smo očekivali. A što se humoristične melankolije tiče, to je nešto s čime sam u Istri odrasla. To je dio našeg mentaliteta pa se to sigurno osjeti i u mojim dramama. Čuvaj se tuge sretnog čovjeka ili tako nekako, ha ha…

TELEGRAM: Harmsovski apsurd je također nešto što vam nije strano?

Delbianco: Da, Harms je autor kojeg jako volim. Čitala sam ga u raznim fazama života, u Kerempuhu smo s Aleksandrom Popovskim napravili predstavu „Živio Harms! Čuda postoje“ koja nam je svima bila od posebne emotivne važnosti. On je apsurdom prkosio smrti. Alogičnost i igra bili su njegovo oružje protiv stravičnog besmisla kojeg je živio. Svojom je dubokom patnjom, nažalost, legitimirao svaku napisanu apsurdnu misao. Ali i mimo toga, bio je urnebesno duhovit i znao uživati u životu. „Mene zanima samo besmislica“ – i sve ono dalje što je rekao o tome, inspirativno je i strašno aktualno. Apsurdi su svuda oko nas i u nama, poštujmo naše apsurde, poštujmo igru kao nešto najuzvišenije što postoji.

TELEGRAM: Mislim da je redatelj Vito Taufer punokrvan izbor za instalaciju ovog komada. Čini mi se da ste izvrsno surađivali u Kerempuhovoj predstavi „Jedan sluga, dva gospodara“. Kakva su vam iskustva i kakva očekivanja?

Delbianco: Da, „Sluga“ je Kerempuhova predstava koja me osobno najviše obilježila. Doživjela je preko 80 izvedbi, u njoj se okupio veliki dio ansambla, atmosfera je bila odlična. Jako sam voljela predstavu i suradnju s Vitom. On je redatelj bogatog kazališnog i životnog iskustva, kojeg zanimaju dramski tekstovi, konkretan je, zna napraviti izvrsnu podjelu, ne okoliša, brzo i mudro dolazi do onoga što će mu biti temelj predstave, uporan je i slijedi svoju viziju u radu s glumcima. Radili smo i „Samoubojicu“, u planu su još neke druge suradnje. I svakoj se istinski radujem, blizak mi je njegov autorski senzibilitet. Volim gledati svjetove koje gradi, sve što stvara studiozno, s poštovanjem i entuzijazmom. Sva su mi očekivanja, ne samo ispunjena, nego i nadmašena.

TELEGRAM: Nisu li bizarna zavaravanja političkih „elita“ Hrvatske o tome da su nekakav globalni faktor? Vi se tome vješto i odrješito podsmjehujete.

Delbianco: Svatko tko se postavi kao apsolutni autoritet s ciljem da ima moć i koristi ju kako bi vladao drugima, patetičan je u svojoj krutosti i gluposti. To je kao sistem babuški, uvijek kad misliš da si jako velik, iznad tebe ima netko moćniji i veći u toj igri. Što se Hrvatske tiče, sve znamo, mali smo, nebitni, nemamo novaca, ni autonomiju, sve je to politički potpuno jasno… Ali i na ogoljenom, ljudskom nivou grandioznost je smiješna i inspirativna. Svaki naš nadmoćni trenutak uvijek s vremenom demantira ili fizika ili biologija ili dramaturgija.

TELEGRAM: Zanimljiv mi je jedan dijakronijski detalj iz castinga vaše nove predstave: Olivera Baljak igra europarlamentarku. Na sceni Zajca je sjajno prošle sezone odigrala Nušićevu Živku ministarku. To je uboga Živka karijerno napredovala?

Delbianco: Imam veliku sreću i čast da fenomenalna Olivera Baljak igra u našoj predstavi. I ovdje kod nas ona igra ministricu, tako da se niz nastavlja. Uživala sam gledajući ju kao Živku i nevjerojatno je da sada surađujemo. Jedva čekam pogledati neku od proba i vidjeti Oliverine scene jer su već i za stolom, u prvim tjednima proba, bile neodoljive.

TELEGRAM: Kad smo već kod Nušića, majstorski se nastavljate na njegovo poigravanje živog i neživog svijeta – ono, kad je pohlepa mase u stanju sahraniti egzistenciju drukčijeg pojedinca.

Delbianco: Obožavam Nušića, taj živi humor, snažan inat i bunt, a opet stalnu toplinu koja izvire iz njegovih dijaloga. Svaka mu je scena poezija, a opet je tako arhetipski dramska, stalno mu se vraćam i duboko ga poštujem. Mase su svakako moćne, a ovaj tip mase o kojima govorimo je svojevrsna metastaza društva, ona je sastavljena od niza pojedinaca koji su digli ruke od osobne odgovornosti. Individua bez glasa, bez svoje autentičnosti, stapa se s masom. Onda kreću polarizacije, manipulacije strahom, govori mržnje, proizvodnja neprijatelja i znani cirkusi i igrokazi. Čovjek koji ne zna voljeti, učinit će sve da se onaj pokraj njega osjeća nevoljeno.

TELEGRAM: Nećemo spojlati kraj, ali prilično je brutalan i krvav. Otkud taj tjeskobni obrat?

Delbianco: Takav kraj je organski proizašao iz tijeka drame. Koliko god bio težak, vjerujem da je neizbježan. Tako je i u životu. Svaki čovjek uvijek snosi posljedice svojih odluka, svojih izbora. I svaka ona u kojoj se podrži zlo ili mu se da veći manevarski prostor, vrati nam se kao bumerang i na kraju zahvati nas same. Neki su moji likovi svjesno činili loše stvari, a ovi drugi su bili preslabi da se tome odupru. Jednom kada laž nazovemo istinom, nema nam više spasa, ja u taj neki sustav duboko vjerujem i tako ga nekako prenosim i u svoje tekstove, nadam se.

TELEGRAM: Još kao studentica, 2003. ste napisali „Motel Mrak“, grotesku o čemeru jedne gastarbajterske porodice. Tada je priča zvučala kao SF vodvilj. U međuvremenu, izgubismo milijun stanovnika. Ispali ste proročica?

Delbianco: Da, taj sam osjećaj imala i s tekstom „Kad je stao svijet“ jer kada je pisan, nije bilo ni traga pandemiji. Općenito, kada razgovaram s kolegama glumcima, jako često primjećujemo da se neki naslov na ovaj ili onaj način dogodio i u stvarnosti. Naravno, mi sami upisujemo ta značenjska polja i asocijacije, ali da kazalište često govori puno dublje i življe nego život sam, to je svakako istina i zato je to jedno neponovljivo iskustvo. Koliko toga već znamo i imamo upisano u svoje stanice, ali na nesvjesnom nivou. Tada to kroz imaginativno izbija na površinu.

O mnogim sam stvarima pisala koje su me kasnije iznenadile u životu, ali možda je to i zato što nema novih tema, sve je već proživljeno, dvjesto tisuća situacija, kako kaže teorija, i to je to. Što se odlazaka tiče, podržavam ih i vjerujem da su promjene poticajne, zdrave. Moja kći Irma ima 16 godina i sanja o tome da obiđe svijet, moj prijatelj Marko pronašao je sreću u Berlinu, prijateljica Helena u Dublinu, ja trenutno maštam o nekoj uvali na Cresu da se odmorim od svih ovih stresnih događaja posljednjih godina.

TELEGRAM: Komad ste posvetili svom pokojnom ocu Lucianu Delbiancu. Kao jedan od rijetkih istinskih narodnih tribuna, nekako se nije uklapao u našu predatorsku političarsku scenu.

Delbianco: Moj je tata bio dobar čovjek i velika podrška u svemu što sam radila. Njegovim je odlaskom za mene istinski nestao jedan svijet. U sjećanju i svemu onome što je ostavio, živi i dalje, ali bio mi je potreban dugi period žalovanja i preslagivanja svega toga. U tim me trenucima zbilja živciralo kad bi mi se netko obraćao instant savjetima na temu smrti, a pogotovo onim „život ide dalje“. Ide, ali ne više isti. Nisi više isti ti, svaki te odlazak bliske osobe zauvijek promijeni.

TELEGRAM: Što bi tata rekao da je pročitao „Kad je stao svijet“?

Delbianco: Što bi on rekao na tekst? Rekao bi svoje mišljenje i sve u vezi predstave bi ga jako zanimalo, ali uglavnom, bio bi nekritički ponosan.