Đorđe Matić za Telegram: ‘Moj prvi roman i povratak u Hrvatsku nakon 30 godina’

TELEGRAM: Naslov vašeg romana prvijenca zvuči bondovski pustolovno. Poigravate se s nama?

MATIĆ: Ni najmanje, iako ne u tom ironičnom smjeru. Naslov je direktna referenca i citat naslova pjesme From nowhere with love Josifa Brodskog, veličanstvenog pjesnika i, naravno, pjesničkog mislioca egzila kakvih je malo, tamo gore, u onom najužem broju na vrhu, kakvi su bili Miłosz i Gombrowicz. Ta pjesma Brodskoga izokreće, naravno, naslov glupavog filma punog klišea, From Russia with Love – Iz Rusije s ljubavlju…

TELEGRAM: Argh, upravo ste mi, kao zakletom Bondovom fanu, zabili nož u leđa!

MATIĆ: Što da vam kažem… Svi smo voljeli figuru Ursule Andress kad izlazi iz mora u filmu Dr. No. Ovo je, pak, nešto drugo. No, nastranu Flemingov junak, Brodski naslovom doziva i stil davnih razglednica – ‘iz Opatije s ljubavlju’, i kako se to već pisalo davno. Što je još jedna metafora i podsjetnik da i pisac romana dolazi iz drugog, ‘analognog’ doba. Lirski subjekt pjesme nobelovca zaziva nekoga ‘preko mora’ i na datum ‘en-toga martembra’, s jednog od pet kontinenata, što znači dakle svugdje i nigdje, raspršen kao vjetar, da bi na kraju poentirao strahovito stihom u kojem tijelo s daljine zove tijelo što je ostalo tamo negdje kod kuće, tijelo u kojem se njegovo tijelo preko svijeta ogleda kao u ‘ludom zrcalu’. Skoro sve što sam ja kao pisac htio ovim romanom, na liniji ovih motiva, kao da se već nalazi u toj pjesmi. Ako sam imalo uspio u tome, već sam onda sve uspio. A mislim da jesam.

TELEGRAM: I samo metažanrovsko pulsiranje ne daje nam jednoznačne odgovore: da li je u pitanju autobiografija, pikarska fikcija, bildungs roman, političko-sociološko-kulturološki putopis…?

MATIĆ: To je, nadam se, prije svega dobra proza, i da se ne lažemo – književnost drugačija od svega što se ovdje piše, s mukom i strašću pisana, a onda se možemo dogovarati oko žanrovskih stvari. Naravno da ima elemenata svih ovih žanrova koje ste uočili – osim posljednjega. o me odavno već poučio Kiš kad u Savjetima mladom piscu točno kaže: ‘Ne piši reportaže – ti nisi novinar’. Ovo je poetski roman, pisan pjesničkim jezikom, s povremenim esejističkim ekskursima, kao što je ujedno i fikcija s nužnim uplivom, ponovo kiševski, ‘gorkog taloga iskustva’ i, kako drugačije, ‘podmuklog djelovanja biografije’.

Jedna moja prijateljica, vrsna kritičarka i marljiv čitač, napisala mi je da je ovo ‘odgojni roman’. To mi se dopalo. Odgoj koga? Pripovjedača, autora, ili – i publike, čitatelja? Kažem to sa zrnom soli, jasno. A ako mi se dozvoli ovakva ambicioznost u opisu – onda bih, kao stari betovenijanac, rekao da je knjiga skrojena kao muzičko djelo, skoro u sonatnoj formi u kojoj su sekcije izmiješane, da bi se sve razvilo u, historijskim terminom, romantičarsku simfoniju u četiri stavka, četiri velika poglavlja.

TELEGRAM: Čitajući roman imao sam dojam da ste sve to preko noći oslobađajuće isprintali iz sebe, da je bujica samo potekla…

MATIĆ: Drago mi je da imate takav dojam jer je stvar često bila zapravo obratna.

TELEGRAM: Elem, koliko je proces zaista trajao? Što je bio inicijalni okidač?

METIĆ: Ne bih se možda ni sjetio početi pisati ovako nešto, ili sigurno ne još, da me nije nagovorio moj urednik Nenad Rizvanović, koji je očito imao više povjerenja u mene, u sposobnost da kao pjesnik i esejist prijeđem u drugu formu i napišem roman. Pisao sam ga dugo, s mukom, u disbalansu između, kako vi kažete ‘bujice koja je potekla’, i panike da se svemu da neka romaneskna struktura. A to uopće nije lako. Imao sam golemu sreću što sam, pored urednika, prvi puta oko sebe imao briljantne čitače rukopisa dok je nastajao, redom prijatelje i kolege koji su mi svojim neplativim sugestijama i intervencijama pomogli u milijun prilika dok sam pokušavao sve napisati.

To je moglo i poći krivo jer ‘mnogo babica – kilava djeca’. Srećom, nije bilo tako. Iscrpio me ovaj roman, više od svega što sam pisao dosad. Nije čudno – pjesnik i esejist izražava se u kratkim formama, čak i kad su i pjesme i eseji duži. Roman je kao ocean. A da ne govorimo o problemu koji mi je jednom najbolje izrekao sjajni suvremeni pjesnik Nikola Živanović, a spram romana kao forme: ‘napisao bih, al ne umijem da lažem!’.

TELEGRAM: Po monaškom, kontemplativnom pristupu velikoj temi egzila, bacate mi na Crnjanskog. Je li ovo, dakle, vaš Roman o Londonu?

MATIĆ: To je ogroman kompliment, a nemam dovoljno taštine da odgovorim potvrdno. Naravno, nitko nije Crnjanski, niti može napisati onakav kapitalan roman, ali Crnjanski jest imao veliki utjecaj na mene. Pogotovo što sam ga, kao krležijanac od ranih dana, otkrio relativno kasno. Time je udar njegove književnosti bio još jači. Čovjek mora dozreti do nekih pisaca. Po meni, Crnjanski je najveći južnoslavenski pjesnik dvadesetog stoljeća, uz Tina. On je zaista bio najprije pjesnik pa onda sve drugo, zato su mu i romani takvi, gusti, svaka riječ ispolirana, stil beskrajno, nenadmašno poetičan.

Tu proza ne da dalje, tjera da se čitatelj zaustavi svako malo i čita istu rečenicu ili odlomak nekoliko puta. Naravno, ako čita kako treba. Miloš Crnjanski je, naravno, i moj subrat po egzilu, iako iz drugog vremena. On piše tri glavne pjesme, tri poeme o svojoj zemlji, piše ih s tri različite točke Kontinenta – i sve tri su apsolutna remek-djela. Dva stiha iz ‘Serbije’: ‘Nikad me nisu svet, ni blud, slatko opijali / već ta zemlja koju se umaram da razgalim!’, rasplaču me svaki put kad ih govorim. Nitko nije donio žal i divljenje i gorčinu spram domovine kao on. I odbačenost.

TELEGRAM: ‘Ja sam svejedno vaš, htjeli ili ne htjeli. I trebam vas. Treba mi vaša riječ, naša riječ, premda govorili koješta, a najviše govorite koješta’, gorko ispisujete analizu ahasverskih povratnih karata. Čežnja vašeg junaka je iracionalna?

MATIĆ: Naprotiv, čežnja junaka je jedina razumna, ovi ostali naši oko njega su iracionalni u svojoj ukočenosti, suzdržanosti, bijegu od sebe i nesvijesti o vlastitoj kulturnoj i svakoj drugoj pripadnosti. Čežnja lika pak govori o najdubljoj ljudskoj potrebi, u psihološkom, čak psihoanalitičkom smislu, o potrebi da nekome i nečemu pripadaš, nečemu većem od jedinke. To pripadanje artikulira se uvijek kroz jezik, kroz taj materinski, kroz ‘naški’, a time, šire gledano, kroz kulturu.

TELEGRAM: Kapitulirao je pred tom čežnjom?

MATIĆ: Ne, lik koji se vraća nije kapitulirao – on je pobijedio. Vraća se obogaćen, promijenjen, ‘blijed i sam’, kako u Prologu Itake pjeva Crnjanski opet. Vraća se gdje mu je izvor, ili sintagmom velikog Milana Budimira, na ‘balkanski istočnik’, tamo gdje je sve do čega mu je stalo u pogledu kulture i pripadnosti kao životno važnih sila. Da upotrijebim, kao i u romanu, Spinozu – lik se vraća tu gdje mu je i ‘esencija i egzistencija’.

TELEGRAM: Kakva je Hrvatska koju ste zatekli u povratku?

MATIĆ: Lijepa. Uvijek je lijepa. Ti krajolici i gradovi, gdje je svaki jedno trajno sjećanje, to je uvijek čarobno, pogotovo kad je ponovo pronađeno. Ali tu je najmanji problem. Propustio sam, pak, godine kad se stvorilo i ovo strahovito materijalno obilje koje vidim kod jedne nove klase i to kako ta klasa troši kao da nema sutra. Sjetim se onda svaki put istinski bogatih zemalja u kojima sam živio, kako skromno i štedno pokazuju svoje bogatstvo i kako oprezno troše. Pa se smijem kad vidim kod nas situacije, i u dobru i u lošem, kad se troši i kako se troši.

Tu se tobož imitira zapad, ali kad se pokazuje i kad se arče pare, onda takve raskoši na tom i takozvanom zapadu nema. Recimo ovdje, na Balkanu, u našim krajevima, ponekad čak i književni festivali imaju posluženje bogatije od prijema moćnih internacionalnih financijskih tvrtki vani. Rebecca West izuzetno lucidno piše o tome, pišući o Jugoslaviji još tridesetih godina, kako se i zašto se sirotinja razbacuje, od hrane nadalje – jer to je, suštinski,jedan sirotinjski refleks, čak i kad su novi bogataši u pitanju. Smiješno je i ljuti, i ponekad je čak ganutljivo, sve u isto vrijeme.

TELEGRAM: Čemu ste se obradovali, a što vas je još više porazilo u tom comebacku?

MATIĆ: Svako malo obraduje me nešto, jer nakon toliko godina drugdje, ja znam što gledati i kako uživati u onom što je dobro, veliko ili jedinstveno, uživati u onome što mi je nedostajalo, za što sam ponekad u tjeskobi mislio da više nikada neću vidjeti, taknuti, osjetiti… Poražava me i brine koliko se narod ovdje odrodio od svojih korijena, od svoje kulture. To je rezultat nasilnog ideološkog inzistiranja na superiornosti ovdašnje nacionalne kulture u odnosu na najbližu, to je dug ekskluzivističkoj premisi. Zato imamo to što imamo: ljudi su se umorili i zaziru od violentnog i moralističkog domoljublja, pa odbacuju i ono što je dobro, i štoviše nužno.

Bježe drugdje, doslovno i simbolički, zaboravljaju bitno, ne znaju više tko su. Kad vidim ta pomodna imena što daju djeci, te takozvane trendove, lažne nove običaje, pokondireno imitiranje drugih, pisce koji se bave uvoznim tričarijama i temama koje ih se ne tiču, a u isto vrijeme pola zemlje više ne zna govoriti… Ovdje se mumlja, to se poštapalice iritantne koriste, pazi se da se ne kaže kriva i sumnjiva riječ, narod nam je postao mutav. Jezik će vlastiti zaboraviti. Zemlje u okruženju, da se eufemistički izrazim, pate mnogo manje od toga problema.

TELEGRAM: Rečenica ‘Dali su mi pogrešno ime’, koju izgovara vaš junak, potresnom jednostavnošću ilustrira posljedice podozrivosti kojom se ovdje odbacuju i protjeruju drugi i drugačiji… Hoće li toj, najblaže rečeno podozrivosti, ikada doći kraj?

MATIĆ: Toj podozrivosti već dolazi kraj. Odnosno, da ne budemo nerealistični, dolazi početak kraja ili makar kraj početka, kako bi rekao Churchill. Osjetili bismo to još jače kad na hranjenju podozrivosti i na paranoji ne bi parazitirala čitava jedna kasta, politička, medijska i intelektualna koja traži đavola gdje ga nema.

Takvih je najviše s desna, ali bogami i s takozvane ljevice. Ovi potonji, rašireni taktički duž čitave takozvane regije –odvratnim eufemizmom rečeno – šopani fondovima ovdašnjim ili izvana, održavaju to stanje jer znaju da njih i njihove histerije nema ako bi se pokazalo stvarno stanje: to da veliki dio naroda živi mirno, da se ljudi miješaju, surađuju, gledaju iste programe i pjevaju iste pjesme, bore se za egzistenciju i za dobro, onoliko koliko je svakome dano.

To su ljudi kojima je jasno da je rat završio prije više od četvrt stoljeća, dok ovi kritizeri nemaju nijedne jedine ideje ni kontravrijednosti protiv onoga i dalje opasnog, opskurnog, militantnog dijela društva. Ali zato jednako nadziru medije, održavaju mitove o kulturi kao o monolitnoj, čitavo vrijeme sami ne stvarajući ništa. A svoje ime, ako se s njime već bori lik iz romana, autor naprotiv izgovara uvijek jasno i razgovijetno. I nema zbog toga nikakvih teškoća.

TELEGRAM: Jedan od provodnih motiva je traganje za knjigom ‘De Regno Dalmatiae et Croatiae’ Ivana Lučića, objavljenom 1666., koja se smatra prvim znanstveno-kritičkim djelom hrvatske historiografije. Otkud taj motiv, a važan vam je? Da li iz potrebe da podsjetite na pomahnitale historičare-revizioniste kakvi u nas stalno niču i udaraju temelje za krvave obračune?

MATIĆ: Motiv je dvostruk: on je metafora naših diskontinuiteta, povijesnih, političkih, kulturnih ali i intelektualnih, podsjećanje na stalne rezove, napukline i lakune uslijed toga što smo baš ovdje izgradili tu našu kuću na putu, kuću što su nam je svako malo rušili. Također, to je metafora tajne povijesti naših intelektualaca u egzilu – sve do danas. I kakav samo kontekst je to, pregnantan: Lučić je napravio svoje fundamentalno djelo i štampa ga u Amsterdamu. Njegovi putevi u tom moćnom i bogatom gradu presijecaju se sa Spinozinim i Rembrandtovim, na mjestu i u civilizaciji gdje je sve u usponu i razvoju –ekonomija, znanost, umjetnost– a ovaj našijenac što je ostavio za sobom kod kuće?

Kako se zove to mjesto odakle je došao, i ta zemlja? Kome ona pripada? Ali on ipak hoće ostaviti nešto o nama, reći za budućnost to koji smo i gdje smo, i to će ostvariti gdje god bilo, gdje god sebi nađe mjesta. On piše o ovim zemljama i o narodima, zove to sve Ilirima i jasno mu je tko tu sve pripada. Jedna od ‘tabula’, geografskih karata koje on pravi označena je kao Dalmatia post Imperii declinationem in Croatiam Serviam et Dalmatiam ipsam Distincta, a druga opet Croatia marítima, Dalmatiae parsetpars Serviae. Njemu je sve to jedan prostor. I kako mi onda ne bi bio važan ovaj motiv?

TELEGRAM: Odmah negdje na početku romana parafrazirate Predinovog ‘Praslovana’. Za mene je to jedini pravi otisak Dostojevskog u rock glazbi ikad. Kakvo je vaše mišljenje?

MATIĆ: To je pjesma tako ponesena, čak i kad je u dijelovima ljuta, ona je toliko životna da ne vidim toga Dostojevskog niti njegovo mračnjaštvo. Moguće ste vi u pravu, ali ja to ne prepoznajem ovdje. Imao sam inače oduvijek ponešto problematičan odnos spram Fjodora Mihajloviča, ja sam tolstojevac, uostalom, a kao krležijancu bilo mi je sasvim jasno kad sam kasnije kod Staroga u Dnevnicima pronašao njegovu invektivu u pitanju Dostojevskoga. Iako je ova vaša teza prevelika za ovoliki prostor, pokušat ću odgovoriti tako da zbog ovih zadatosti ne ispadnem baš sasvim budala: u ‘Praslovanu’ je, kao što i naslov kaže, praslavenstvo, seobe, naš prelazak iz prapostojbine, gore sa Sjevera silazak ovdje, nesigurnost oko toga što smo i koji smo točno mi odavde…

Dok u Fjodora Mihajloviča nema toga – tamo je identitet jasniji: Majčica Rusija i ‘slatko pravoslavlje’. Da ne govorim o onim stalnim skokovima iz prastarog u modernost kod Zorana Predina, u neprestanom pjesničkom očuđenju: penzioneri, poglavari i direktori, ‘usmjereno obrazovani’, beton i bljuzga, ‘spolno moćni, silno zdravi’… a ovamo rijeka, plivanje, horde, pradavnina, korijeni, putovanje. Kakav strahovit zahvat, kakav rad, kakva pjesma! Znam je otkad je izašla prije 40 godina, i ona ostaje, jedna je od najvećih uopće kod nas. Pjesma bez koje Balaševićeva Slovenska recimo ne bi bila moguća, što je veliki novosadski autor i sam rekao jednom. To su bile inkantacije, pjesme slavljenja. Nisu znali i nismo znali što nas čeka deset godina kasnije…

TELEGRAM: Među stranicama knjige ispisali ste dirljivu posvetu tužnoj sudbini glumca Đorđa Rapajića. Nije li strašna ironija da se ikona dječje kult-serije Smogovci našla progonjena ignorancijom i odbačena zaboravom?

MATIĆ: Lako bi bilo reći da je Đorđe bio progonjen samo nekakvom apstraktnom ignorancijom. Nazovimo stvari pravim imenom: on je progonjen kao Srbin u Zagrebu i izguran na marginu od strane hrvatske šovinističke ideologije s početka devedesetih. A taj zaborav je također neslučajan i nije nastao iz lijenosti i nezainteresiranosti publike, nego je posljedica sistemskog rada da se modelira kolektivno pamćenje po špranci jednog ideološkog monstruma, da se prošlost odstrani, tamo gdje se ne uklapa u okvire, a onda s njome i kulturna prošlost.

Brutalnost toga režima pogotovo se vidi iz današnjice koja je mnogo mekša i kad neusporedivo više možeš reći i lakše reminiscirati. Džo Rapajić je loša savjest onoga vremena i sustava, njegova uspomena izaziva stid zbog nečinjenja, zbog surovosti, zbog ubilačkih totalitarnih refleksa. I tako će ostati dok se čitava ovdašnja ideološka dogma ne promijeni. Čini se nemoguće danas, ali kako bi rekao onaj zagrebački rapsod, što mi je i gore na sjeveru Europe tridesetak godina ponovo bio zemljak, i evo postao i jedan od junaka mog romana: ‘prokleta mogućnost izbora, mora da postoji.’

TELEGRAM: E, kad smo kod tog rapsoda… ‘Ako ga i nismo razumjeli sasvim, voljeli smo ga istinski. Gledali smo ga kao poluboga’, pišete o Štuliću. Jesmo li uopće u stanju istinski shvatiti koji nam je kapital slobode upisao svojim pjesništvom?

MATIĆ: Divno rečeno, sjajno pitanje. Mislim da ne. I sam sebe sam hvatao bezbroj puta kako tek desetljećima nakon što sam prvi put čuo i zapamtio neke njegove pjesme, shvaćam o čemu stihovi govore. Nekad davno, za jedan drugi bend, za Ekatarinu veliku, kritičar Aleksandar Žikić napisao je kako je paradoks koliki broj ljudi pjeva njihove zatvorene stihove, osjeća ih, a ne otvara ih, ne dešifrira, ne tumači. Za Štulića to vrijedi još i više, čini mi se.

Od njegovih intimnih kantilena, do manifestnih, naizgled parolaških, udarajućih pjesama, sad polako izlazi koliko je to zapanjujuće originalan vokabular, kakav naboj, hrabrost izraza, ne mislim u angažiranom nego u poetskom smislu. To je vrijednije, držim, shvatiti njegovo poetičko proširenje i inovacije, njegovu intimnost i prisnost, od ovih otvoreno politiziranih pjesama. Veliki je Johnny. Prošle godine, nakon dugo vremena zaustavio sam se u proljetni dan na zagrebačkom trgu koji bi se trebao zvati Kazališni, kako se i nekad kratko zvao, jedinim pravim imenom – stajao sam leđima okrenut zgradi sveučilišta i kroz krošnje gledao prema HNK.

Odjednom, ukazalo mi se kako su samo dvije ličnosti u dva razdoblja natkrovile grad, posvojile ga i dale mu svoj poseban smisao i značenje, zvuk i riječ – jedan je Krleža, a drugi je Štulić. Obojica su, ako se dozvoli, bili dugo moja najvažnija kulturna popudbina u egzilu. S tom razlikom što sam jednog čitao trajno, a drugoga slušao rijetko. Da mi ne ode ona iskra čistoće, onaj tren uhvaćenog, nepromijenjenog sjećanja na drugo vrijeme.

TELEGRAM: Svi udarci koje ste stvarno i preneseno pretrpjeli u tridesetak godina progonstva, kao da su u vama izazvali još veću nježnost. Naoružali ste se nježnošću?

MATIĆ: Lako je biti grub i gorak. Tako i u literaturi, posvuda neki naturalizam i takozvana stvarnosna proza, ili lutke od papira postmoderne, stilske igre, ili pak narcisoidna zagledanost u vlastiti pupak i beživotnost. Vidim da ljudi u mojoj literaturi primjećuju osobinu koju ste i vi istaknuli. Ako je tako, ta mi je nježnost na čast. Vjerojatno je ona i obrana – ‘kao ruža, s dva smiješna trna ili snom’, kako ide divni Bregovićev stih. Što da radimo, čovjek se brani od vulgarnosti koliko i kako može.