Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Dorotea Šušak iznimno je zanimljiva mlada umjetnica. Razgovarali smo s njom pred premijeru nove predstave

Večeras će prvi put biti izveden autorski projekt 'Sakrij se negdje daleko. Do smrti.' koji se bavi virtualnim nasiljem

ZADNJA IZMJENA: lis 10, 2019
Foto: Sanjin Kaštelan

„Rođena sam 1996. i pripadam onoj generaciji koja je Facebook susrela tek, ili već, krajem osnovne škole. Mislim da možemo biti sretni što se to nije dogodilo ranije. Iako sam osobno relativno imuna i otporna na mrežne narative, moram priznati kako sam svjesna njihovog postojanja od samih početaka. Ljudska se je netrpeljivost, netolerancija i nesolidarnost iz stvarnosnog života preselila i u okoliš virtualnog svijeta, samo su joj omogućeni dodatni mehanizmi samoprezentacije i viralnog širenja“, odgovara mlada dramska spisateljica i dramaturginja Dorotea Šušak na moje pitanje kad se prvi put suočila s fenomenom mržnje na digitalnim platformama.

„Na mrežu su se preselile i pozitivne ljudske kvalitete, no tužno je kako one nerijetko ostaju tišima negoli njihovi parnjaci realizirani izljevima mržnje“, razmišlja ona: „Dakako, ne treba mistificirati – obje prostornosti nastanjuju tek ljudi. Sve što je loše, kao i ono što je dobro, proizlazi iz nas samih. Mehanizmi, obrasci i proceduralnost jesu aspekti diferencijacije tih dvaju svjetova.“

Projekt mučnog naslova

Dorotea Šušak Sanjin Kaštelan

Razgovaramo prije izlaska na scenu (premijera 10. listopada, YIHR.hub u Đorđićevoj 8a, Zagreb) nove društveno odgovorne predstave Umjetničke organizacije Arterarij. Autorski projekt mučnog naslova „Sakrij se negdje daleko. Do smrti.“, zabrinuto inspiriran naslagama virtualnog nasilja, brutalnosti koje nipošto nisu za podcjenjivanje iako plutaju cyber zonom, potpisuju Dorotea Šušak i mladi redatelj Christian Jean-Michel Jalžečić.

Produkcija na kojoj kao kreativna producentica sudjeluje i Tatjana Aćimović, rezultat je javnog Arterarijevog natječaja raspisanog proljetos, namijenjenog studentima režije i dramaturgije te mladim kazališnim umjetnicima, na temu govora mržnje na društvenim mrežama. Time se Arterarij pod vodstvom glumca i redatelja Romana Nikolića još jednom posvetio temama koje se tiču marginaliziranih i stigmatiziranih, kakvih je u ovom društvu bešćutnosti sve više.

Marija Šegvić Sanjin Kaštelan

‘Brine me manjak ovakvih inicijativa’

Dorotea otkriva da ju jednako privlači stvarati pod vlastitim kreativnim impulsom kao i na zadane teme. „Natječaji i otvoreni pozivi su impuls zrelosti svakog civiliziranog okoliša, kao i simptom zrelosti pojedine organizacije. Dapače, iznimno me brine apsolutni manjak i izostanak ovakvih inicijativa zbog čega ‘Arterariju’ i njegovom umjetničkom voditelju Romanu Nikoliću valja iskazati posebno poštovanje. Poglavito je lijepo kada to čini nezavisna organizacija čija to nije formalna obveza, već rezultanta osobnog morala i volje propuštanja novih autorskih lica, vizura i poetika. Smatram kako je to beskrajno važno i korisno za obje uključene strane“, ističe i objašnjava benefite:

„Organizacija time gradi reputaciju zrelosti, otvorenosti, mentorstva, ali i dobiva autore koji su zbiljski motivirani stvarati. Za odabrane je pak to prilika za stjecanje iskustva, prilika za autorsku vidljivost, ali i važna mogućnost međusobne suradnje. Ovakvim inicijativama, umjetničke organizacije bivaju uzorom i korektivom institucionalnom okviru koji se još uvijek vrlo slabo i sporo otvara mladim autorima, poglavito kada je riječ o ovako transparentnim oblicima suradnje kao što su javni pozivi i natječaji”, kaže i dodaje:

“U autorskom smislu pak govoreći, najčišći je ipak vlastiti impuls i tu nema dvojbe. No, istovremeno pozivi uvijek podrazumijevaju unaprijed kreirana ograničenja i zahtjeve što predstavlja poticajan intelektualno-afektivni izazov. Privlači me oboje.“

Ona i Christian isprepleli su svoje uloge

Objašnjavajući model kojim su ona i redatelj Jalžečić transponirali medij društvenih mreža u scenski medij, Dorotea kaže da su bili sinkroni i ujedinjeni u ideji traženja modaliteta prijevoda virtualnog okoliša u stvarnosni. Pritom su najviše strahovali da ne zaglibe u doslovnost, ilustrativnost ili puku metaforičnost.

„No, tijekom procesa smo shvatili da i takve stvari mogu ‘igrati u našu korist’ i dopustili si i satirizaciju određenih fragmenata koja s retrospektivnim odmakom adekvatno služi kao namjerna devijacija izvedbene analize i refleksija vrlo uzurpirajućeg i emocionalno tegobnog narativa govora mržnje i njegove arhitektonike“, objašnjava iscrpni proces.

Dorotea i inače drži kako u umjetnostima striktna razgraničenja poslova treba izbjegavati, a posebice kad je riječ o autorskim projektima. Zato i predstava „Sakrij se negdje daleko. Do smrti“ počiva na redateljsko-dramaturškom ispreplitanju. „Christian i ja smo se vrlo dobro razumjeli i autorske intencije pronašle su zajedničko tlo“, oduševljena je Dorotea:

„Iako jesam obavljala sav dramaturški posao prikupljanja, obrade i kompozicijskog rada na selektiranom materijalu, to ne znači da me je zaobišao rad s izvođačima kojeg neizmjereno volim i kojem sam sklona, kao što je i Christian bio otvoren i voljan raspraviti sve faze načelno dramaturškog posla. Sjajno smo surađivali i vjerujem kako nam ovo nije posljednji zajednički projekt.“

‘Anonimnost olakšava govor mržnje’

Brlog anonimnosti na društvenim mrežama udobna je pozicija koja posljedično može dovesti i do drastičnijih (iako i dalje virtualnih) izljeva mržnje. Dorotea se slaže s tom mojom konstatacijom: „Anonimnost svakako olakšava načine na koje se govor mržnje na društvenim mrežama facilitira. Mnogi pojedinci pa i grupe, spremni su ondje izgovoriti mnogo toga za što u ‘face to face’ komunikaciji i odnosu ne bi bili spremni ili sposobni”, tumači i naglašaba:

“Disperzija odgovornosti je snažnija, a i odnos prema posljedicama se mijenja prilikom korištenja anonimnog i/ili lažnog identiteta. Posebno je zanimljiv proces koji dovodi do mijene u individualnoj etici osobe samo zato što pokraj napisane rečenice ne stoji njihovo privatno i stvarno ime i prezime.“ Pitam ju i je li ikada na vlastitoj koži osjetila neki oblik netrpeljivosti? „Naravno. Kad god se niste spremni uklopiti, šutjeti, pognuti glavu ili se odlučite prokazati nepravdu, neistinu ili kolektivni problem – izloženi ste netrpeljivosti“, gorko je rezolutna:

„Na to morate biti spremni ili možete unaprijed odustati. Bila sam spremna i znala sam kada i u kojim situacijama će to značiti netrpeljivost, šikaniranje ili izopćenje. Prvo takvo važnije iskustvo imala sam u periodu srednje škole. Drago mi je zbog svega što sam prošla – i pozitivnog i negativnog. Posljedice čuvam i danas. Vidljive su u hormonskom disbalansu kortizola. Prikupljeni materijal uvijek dobro arhiviram kako afektivno, tako i somatski te naposljetku intelektualno. Neke stvari tek čekaju biti iskorištene.“

Ali, memorira Dorotea i ona divna jaka sidra koja ju drže u sigurnoj životnoj luci: „Važni su u životu i periodi mira i stabilnosti pa, recimo, moram priznati da unutar visokoškolskog obrazovanja i odabranih institucija takvih iskustava nisam imala. Dramaturgija je jedan od ponajboljih studija u Hrvatskoj i to odgovorno tvrdim. Taj odsjek spada u jedno od najljepših životnih iskustava koje imam, a suradnja s mentoricama kao što su prof. Nataša Govedić ili prof. Sibila Petlevski, činjenica je na kojoj mogu biti doživotno zahvalna.“

Vršnjačko nasilje

U društvu ogrezlom u bezakonju, ksenofobiji, svakodnevnim poniženjima drugih i drukčijih, vršnjačko nasilje često postaje kopipejstan princip onoga što „društvena elita“ čini. „Dakako! Vršnjačko nasilje zna biti neočekivano grubo, agresivno i imati longitudinalne posljedice. Posebno je razarajuće u generacija kod kojih je virtualan okoliš prirodno stanište od razvojnih dana i koje ga ne mogu tako olako subvertirati“, potvrđuje i Dorotea:

„Dodatno vas začudi kada primijetite njegovu ozbiljnost, intencionalnost i kalkulantnost. Naravno da je ponovno riječ o mehanizmu mimikrije i mimeze i da vršnjačko nasilje itekako tematski crpi od onog društvenog, transgerencijski preuzimajući vrijednosne zasade vlastitih roditelja.“

Nagrađena je Marinom Držićem

‘Sakrij se negdje daleko. Do smrti’ Sanjin Kaštelan

Izvrsnom, minuciozno pisanom dramom „Kako smo preživjeli Dies Irae“ (nagrađena Marinom Držićem za 2018.) Dorotea Šušak na granici apsurda govori o bolnim ožiljcima na dušama luzera tu pored nas. Između ostalog i o djeci koja su zlostavljana zbog „krimena“ bijede na rubu gladi. Nije li prestrašno da u sve ranijoj dobi imamo kastinske podjele, čak i po osnovnim školama?

„Upravo kastinske podjele jedan su od mnogostrukih motiva koji su me motivacijski usmjeravali tijekom pisanja. Krajnje je društveno degradirajuće da se zbog pritiska okoline možete osjetiti neuspješnim roditeljem samo zato što dijete ne možete poslati u školu u markiranoj odjeći ili sa smartphoneom od minimalno tisuću eura“, zabrinuto objašnjava Dorotea:

„Razočaravajuće je i to da materijalna stabilnost uvijek može kamuflirati niz drugih oblika dječjeg zanemarivanja, a na koje smo kao društvo daleko manje senzibilni i rjeđe ih dijagnosticiramo. Očigledno nas tek očekuju neke faze razvoja, no one se kao i u svim ekonomijama najčešće odvijaju tek nakon što se zadovolje egzistencijalna pitanja u društvenom smislu, a do misaonih i duhovnih tek potom valja dotegliti.“

Marija Šegvić i Paško Vukasović Sanjin Kaštelan

Uči od vlastitih protagonistica

Ima li Dorotea u sebi taj žilavi instinkt poput njene junakinje, da preživi sudnji dan gnjeva? „Volim misliti da imam. Postepeno učim i od vlastitih protagonistica i vjerujem da se uz nasljeđe vlastitog karaktera i temperamenta, osnažujemo i iskustveno kroz vrijeme“, mudro prosuđuje:

„Ne znam jesam li pod utjecajem nove drame koju pišem ili je riječ o periodu, no u posljednje vrijeme naglašeno osjećam koliko gubitaka, padova i praznina svatko od nas inherentno mora doživjeti tijekom trajanja uobičajenog životnog tijeka. Gubici koji u vama kreiraju nenadoknadiv grč ili bol, nužno vam nude algoritam čije petlje predviđaju samo dva međusobno isključiva izlaska. Ili odaberete sebe ili odaberete odustajanje od sebe. Nije na nama da osudimo bilo čiji odabir izlaska.“

Dorotea Šušak iznimno je senzibilna na društvene nepravde svih vrsta. Sučeljena s bahatošću i terorom rentijera vlasti ili pasivnošću ravnodušnih građana, nije od onih što su samo „na jeziku“ aktivni, virtualni ili kafanski bundžije… Ona doista izlazi na ulice boreći se protiv anomalija današnje Hrvatske. Tako je 2016. danima stoički kampirala ispred Ministarstva znanosti i obrazovanja, solidarno protestirajući protiv sramotnog šlamperaja oko neisplate državnih stipendija studentima.

Šest dana je spavala pred ministarstvom

„Beskrajna je moja vjera u riječi, kao i uvjerenje da je njihov potencijal jednako političan i aktivistički relevantan, kao i prosvjedovanje ili građanski neposluh. No, znamo kako različiti problemi zahtijevaju različite pristupe sanacije. Kada su mojim kolegama niz mjeseci kasnili s isplatom stipendija u socio-ekonomskoj kategoriji, bez koje bi mnogima od njih bilo teško uopće i studirati, shvatila sam da jedino solidarnošću i beskompromisnošću pristupa, možemo mijenjati stvari“, sjeća se Dorotea:

„Kolega Espi Tomičić i ja, šest smo dana spavali ispred ministarstva. Sedmi je dan krenula isplata stipendija. Tada, a niti godinama poslije nisam imala iskustvo stipendiranja, ali sam znala da naše borbe ne smiju biti partikularne, poglavito kada je riječ o sektorima obrazovanja i zdravstva. Tri godine poslije, prosjekom i znanstveno-umjetničkim doprinosom zaslužila sam stipendiju za izvrsnost. Rad se čak i kod nas ponekad vrednuje.“

Studira na tri fakulteta

Zanimljivo da paralelno s dramaturgijom studira i pravne znanosti. Otkud taj brejk racionalnog u iracionalnom? „Pravo trenutno u mom tjednom rasporedu ima status hobističke naravi jer se momentalno nalazim na posljednjoj godini diplomskog studija ‘Dramaturgije izvedbe’ na Akademiji dramske umjetnosti te dvopredmetnog studija ‘Komparativne književnosti’ i ‘Antropologije’ na Filozofskom fakultetu pa mi tijekom ove akademske godine predstoje tri istovremena diplomska rada. Paralelno i radim na nizu projekata pa je nužno filtrirati prioritete“, tumači Dorotea svoju „staromodnu“ žeđ za znanjem.

A što se tiče brejka između racionalnog i iracionalnog, između konkretnog i apstraktnog, priznaje da je u njoj oduvijek prisutan: „Prije visokoškolskog obrazovanja intenzivno sam se bavila biologijom. Kada sam upisivala fakultet, odluka je plutala između dramaturgije i medicine. Dramaturgija bi i danas bila mojim prvim izborom, ali i oko medicine se još vrlo ozbiljno premišljam, ha, ha… Problem ili prednost je pak što u sve ulazim dosta ozbiljno i ne podnosim površnost bavljenja.“

Kako ‘prodaje’ svoje proizvode?

Ima li dojam da se naši teatri još uvijek tromo otvaraju novim snagama? Kako uspijeva iskomunicirati svoje proizvode? „Rekla bih da se otvaranje institucija kreće iznimno sporo, poglavito kada je riječ o transparentnim otvaranjima. Čak i kada se prostor prepusti novim snagama, postoji ta sklonost mapiranju i sortiranju propuštenih imena pa se nerijetko dogodi da se nebo prilika prepusti nekih četvero ili petero ljudi kojima se u tom trenutku vrata otvaraju svugdje, a što bi pretpostavljam trebalo odaslati poruku demokratiziranog prostora prilika, ali to nije proces stvarnosne demokratizacije“, analizira Dorotea, ali borbena je, ne odustaje:

„Komunicirati svoj rad je teško, poglavito kada niste osoba koja ikoga vuče za rukav, no to ne znači da se nisam spremna dugo i ustrajno boriti za vlastiti prostor i rad u kojeg ulažem veliku količinu volje i truda. Jedan od prostora transparentnog otvaranja učinio je Arterarij pa je to još samo jedan od niza razloga da se pridružite životu naše predstave ‘Sakrij se negdje daleko. Do smrti.’“

Davor Špišić
Telegram autor
34 članka Više o autoru
Više s weba