Drama Plodna voda demaskira mizoginiju i licemjerje društva. Razgovarali smo s njenom autoricom, Marinom Vujčić

TELEGRAM: Da odmah riješimo metafore. Močvara u kojoj se kloače ovi vaši ljudi, jest i Hrvatska?

VUJČIĆ: Močvara iz drame je bilo koji univerzalni glib u kojem možemo zaglibiti dovodeći u pitanje osnovna ljudska prava – u ovom slučaju prvenstveno pravo žene da odlučuje o vlastitom tijelu i životu. Jedna od žena u drami kaže da se osjeća kao babuška –kao ruska lutka puna drugih koje su joj zauzele utrobu– i da iznutra vreba stalna opasnost od nekoga tko nije ona sama.

U toj je izjavi vjerojatno najtočnija metafora onoga što proživljavaju žene u ovoj drami, ali i žene u ovom gradu, u ovoj zemlji i na ovom svijetu, preispitujući uloge koje su im namijenjene. Društvenim normama i obrascima najviše bi odgovarale žene poput babuški – rumene, jedre, plodne, ukalupljene u folklor tradicije, oblikovane po mjeri pretkinja iz čijih su utroba potekle. Ali priroda ima drukčije planove.

U njezinim kreacijama različitost je najmoćniji i najljepši koncept pa će zato među ženama rado imati i svojeglave, kreativne, neovisne, odlučne, prkosne, znatiželjne, slojevite, moćne, ambiciozne, jake žene – koje će stvarati s jednakom strašću kojom stvara i one druge: tihe, neodlučne, nemoćne, izgubljene, neprimjetne i pokorne.

Sve će one svoje mjesto na svijetu tražiti prema vlastitim čežnjama i težnjama, ali će se društvo, koje se i u ovome postavlja iznad prirode, ponašati kao mehaničar koji mora popraviti njihov “kvar” čim se pokaže da ne pristaju u “model babuške”. Društvo je ta močvara u kojoj obilje vode, pod krinkom života i plodnosti, postaje mjesto represije i utapanja pojedinačnih sudbina koje ne mogu odgovoriti na nametnute imperative.

TELEGRAM: Kaže Gašpar u drami: ‘Rijetko kad sretnem čovjeka koji je vrijedio porođajnih muka’. Uh, jel baš toliki bed?

VUJČIČ: Zanimljivo je da je Nenni Delmestre, redateljica koja postavlja dramu, baš tu rečenicu navela kao jednu od najmoćnijih u tekstu. U našim privatnim životima sigurno nije “baš toliki bed”, ali na ovom svijetu žive i ljudi poput Gašpara, kojima iskustvo tragedije i gubitka daje za pravo da izgovore i takvu rečenicu.

U njihovom doživljaju toliko je ljudi bez kojih bi se moglo i koji žive, a nema onih bez kojih se ne može. No i sami, ako smo iskreni prema sebi i drugima, u društvenom okruženju često zapažamo ljude za koje možemo pomisliti da nisu bili vrijedni porođajnih muka i bez kojih bi svijet bio puno bolje mjesto.

To što sam je u drami dodijelila Gašparu, ne znači da mi u stvarnom životu u ekstremnim situacijama ne dođe da je i sama ponekad izgovorim.

TELEGRAM: Gašpar kao Zborovođa i ženski zbor u impostaciji imaju odjek antičke tragedije?

VUJČIĆ: Nisam to tako zamislila, ali i takva je interpretacija moguća u nečijem čitanju. Gašpar je u ovoj drami na strani žena, iako bačen u okruženje u kojem je sve protiv njih. On je ona jedna poželjna “greška u sustavu” za kojom svi čeznemo kad se suočavamo s hladnoćom institucija, birokracije, represivnih pravila i zakona koji ne vide čovjeka nego neki „viši“ kolektivni rezultat.

U tim sustavima nađe se ponekad primjerak ljudske topline i empatije, čiji je Gašpar predstavnik u ovoj drami. Zato je njegov glas u rezonanci s glasom žena koje traže vlastitu životnu frekvenciju i opiru se kolektivnome.

TELEGRAM: Drama, uz sve upade ironije, gorka je i tjeskobna do kraja. Niste bili u iskušenju da odškrinete neka vrata mršave nade?

VUJČIĆ: Meni se čini da sam ih ipak odškrinula i u drami se nagovješćuje da su neke junakinje pronašle način da se izbore za svoju poželjnu verziju postojanja. Osim toga, na kraju drame klinika u močvari se raspušta i zatvara, cijeli taj koncept represije postaje neodrživ. Razveselilo me kad mi je redateljica rekla kako na pokusima stalno isplivavaju neki humorni elementi drame jer sam ih imala na umu dok sam je pisala.

Ne vjerujem da će tjeskoba prevladati u predstavi, vjerujem u duh ženske snage koji će se postaviti iznad mraka te močvare u kojoj se radnja odvija – jer on i u stvarnom životu pobjeđuje.

TELEGRAM: Atmosferom represije unutar izoliranih zidova institucije krećete se onim žanrovskim stazama poput Keseyeva “Leta iznad kukavičjeg gnijezda” ili Jančarovog “Velikog briljantnog valcera”. Taj žanr uvijek je magnetičan za pisca, pruža obilje slojeva?

VUJČIĆ: Da, to je ta žanrovska staza i ta atmosfera… Manipulacija “neprilagođenim” pojedincima, režim klinike koja perfidnim strategijama radi na “preodgoju”, ali ne bih išla toliko daleko da se guram u redove s Jančarom ili Keseyjem. Ovo mi je prvi uradak u kojem se bavim tom vrstom represije, ali i angažiranom temom općenito.

Dosad sam se i u romanima i u dramama bavila psihološkim mikrokozmosima junaka koji gotovo da žive mimo društvenog okruženja, a u “Plodnoj vodi” od tog okruženja krećem. Prije sam svjesno izbjegavala takve teme jer sam književnost doživljavala kao zavjetrinu do koje ne dopiru nuspojave vanjskog svijeta, ali na ovoj sam drami naučila koliko je zdravo za pisca razljutiti se na svijet u kakvom živimo i opsovati mu sve po spisku.

Činilo mi se da moj glas nije važan u općoj bespomoćnosti, ali sad vjerujem da se svaka riječ, svaki glas kojim netko ustaje protiv nepravde i represije računa i čuje – pa makar bio i moj.

TELEGRAM: Baveći se ovom važnom temom, jeste li ostali osupnuti notornim stavljanjem institucionalnih i društvenih šapa na ženino tijelo i dušu?

VUJČIĆ: Strašno su me uznemirile neke stvari koje su se dogodile nakon što sam napisala dramu. Pisala sam je kao distopiju, ali u međuvremenu se dogodilo toliko toga što je stvarnost približilo toj distopiji, i to je bilo prilično zastrašujuće promatrati.

TELEGRAM: Ta manija, ojačana rigidnim katolicizmom, nikako da olabavi.

VUJČIĆ: Pitanje trudnoće i majčinstva za ženu je najdramatičnije životno pitanje i bez uplitanja društva, zakonodavaca, crkve, politike i raznih dušobrižnika iz okruženja, a čini mi se da joj se nikad ovoliko kao danas u to pitanje nisu uplitali. Ne mogu se oteti dojmu da kao društvo nazadujemo, da po pitanju ženskih prava i odnosa prema ženama svaki dan napravimo korak unatrag.

Neka se pitanja u koja se desetljećima ženama nitko nije miješao sad izvlače na stupove srama i na kolektivno razmatranje da bi konzervativne patrijarhalne struje dobile priliku “presuditi” da je ženama dano previše slobode u odlučivanju o vlastitom tijelu i životu – pa su osvanuli molitelji pred klinikama za žene i „hodovi za život“ razmiljeli su se ulicama. Dok oni hodaju, mi možemo pisati i boriti se na svoje načine za oblike života koji podrazumijevaju dostojanstvo i osnovna ljudska prava.

TELEGRAM: Nenni Delmestre suptilna je a čvrsta, dosljedna redateljica. Čini mi se pravim izborom da praizvede „Plodnu vodu“. Kako surađujete? Poznato mi je da se kao autorica ne miješate u gradnju predstave.

VUJČIĆ: Nenni Delmestre na prvo je čitanje poželjela režirati ovu dramu, dok još nije ni znala tko ju je napisao – jer prvi ju je put čitala kao članica žirija Nagrade Marin Držić. Drago mi je da je završila u njezinim rukama jer je doista cijenim kao redateljicu i jer je u drami prepoznala sve ono što mi je bilo važno da se prepozna.

Zajedno smo napravile neke nužne promjene u tekstu, a nakon toga više se nisam miješala u proces, s povjerenjem sam joj prepustila da dramu interpretira na svoj način. Na premijeru dolazim doslovno „na gotovo“ jer ću tek taj dan doputovati u Zagreb. Mislim da je Nenni napravila sjajnu podjelu i okupila vrhunski autorski tim i nemam nimalo sumnje da će ih u gradnji predstave voditi u pravom smjeru.

TELEGRAM: Drama obiluje intrigantnim, slojevitim licima. Ako prosuđujemo onako napamet, i u nategnutim ladicama ženskog i muškog pisma, vama bi kao trebalo biti lakše oblikovati ženske karaktere. Je li baš tako?

VUJČIĆ: Nije uvijek baš tako. Sa ženskim karakterima uvijek imam na umu i dodatnu odgovornost da ne iznevjerim svoj spol. Usudila bih se reći da mi je inače lakše pisati muške karaktere jer mi solidarnost u tom slučaju nije primarna, no u ovoj drami malo sam ih zapostavila jer je njihov dramaturški zadatak uglavnom bio tek prisutnost u ženskim životima i utjecaj na njihove sudbine.

Bilo mi je zahtjevno ispisati junakinje koje ne spadaju u kategoriju jakih žena i koje podliježu očekivanjima sredine, ali i one su među nama pa se i njihov glas mora čuti. Kad pišem, nastojim ući u glavu svake junakinje ili junaka i preuzimam ulogu posrednika koji progovara u njihovo ime, a kod dvije žene u ovoj drami to mi nije bilo baš jednostavno.

TELEGRAM: Kad biste trebali u dvije-tri riječi objediniti svoj autorski credo što bi to bilo?

VUJČIĆ: Povjerenje u intuiciju. To je ono što me vodi od početka kad su u pitanju teme i ljudi o kojima pišem. Ima trenutaka kad racionalno nisam sklona određenoj temi, karakteru ili priči, ali mi unutrašnji glas ne da mira sve dok mu ne povjerujem i prepustim se tom iracionalnom procesu.

Zanimaju me takozvani mali ljudi i njihove sudbine – svatko tko može biti jedan ili jedna od nas. Ponekad se osjećam kao glasnogovornica malog čovjeka i njegovih problema koja pokušava makar u fikciji te probleme porješavati.

TELEGRAM: Prvi put radite kao dramaturginja na predstavi, sada u HNK Split sa Dinom Mustafićem na projektu prema Karakaševom romanu “Okretište”. Kako se osjećate u toj novoj koži?

VUJČIĆ: Jako mi je drago da me Dino Mustafić pozvao da mu budem dramaturginja na “Okretištu” jer je to predstava koju sam ja uvrstila na repertoar dok sam bila ravnateljica Drame i baš mi je stalo do nje. Ta je poetika bila dio moje vizije splitskog teatra i to su teme kojima sam htjela da se bavimo.

Činjenica da svatko od nas može biti dočekan u mraku i napadnut, zaslužuje da se njome bavimo u teatru – jer teatar i književnost su naše područje borbe kad su u pitanju devijacije u društvu. Karakašev roman univerzalna je priča o tome kako nastaviti sa životom nakon traumatičnog događaja i u tom kodu smo ga interpretirali.

Istina je da formalno prvi put radim kao dramaturginja, ali puno sam puta i prije bila tiho prisutna u kazališnim procesima – i u Kazalištu Ulysses i u splitskom teatru. Na ovaj ili onaj način bila sam sudionik i svjedok nastajanja mnogih predstava i to mi je vrlo dragocjeno iskustvo na ovom zadatku.

TELEGRAM: Možete li to iskustvo usporediti sa iskustvom urednice?

VUJČIĆ: U ovom se projektu doista osjećam malo i kao urednica kolegi piscu u nekom drugom mediju, pogotovo zato što sam se zalagala da se u sjajnu dramatizaciju Darka Lukića umetnu i neki izvorni dijelovi romana, da sam roman na neki način postane lik u predstavi.

Drago mi je da je redatelj Dino Mustafić prihvatio tu dramaturšku intervenciju jer mislim kako je Karakašev jezik onaj „peti element“ koji će predstavi dati dodatnu punoću i težinu.

TELEGRAM: Dakle, sa splitske premijere, odmah drugi dan letite na premijeru “Plodne vode”. Nećete pravo ni stići izbistrit dojmove?

VUJČIĆ: Ne letim nego vozim, s jedne premijere na drugu. Bit će malo naporno, ali uzbudljivo. Kad još uzmem u obzir da je tjedan dana nakon moje premijere u HNK Zagreb premijera mog sina Borne u Kazalištu Kerempuh, ovaj prosinac postaje mi još svečaniji.

Ne znam može li biti dirljivije, pogotovo dodamo li tome da je u ovoj godini premijerno izvedena i „Tena – kronika jedne ljepote“ po Borislavovoj dramatizaciji, te da sam ja imala i premijeru „Tvorničkih postavki“ u Kazalištu Moruzgva. Čini mi se da će sabiranje dojmova pričekati siječanj, nakon što se i Borna i ja ispoklanjamo pred publikom na svojim premijerama.

TELEGRAM: Što vam je donijelo preseljenje iz Zagreba u novi život na selu, u zaleđu Trogira? To je i neka volterovska gesta?

VUJČIĆ: Zanimljivo je da sam otišla živjeti na selo u potrazi za mirom i tišinom, da pobjegnem od hektičnosti gradskog života, a sad se čini da nikad nisam živjela dinamičnije. Kao da mi se sudbina malo narugala: “Ti bi se izolirala? E pa neće ići!”.

No ipak, bez obzira na godinu i pol ravnateljskog mandata u HNK Split i dva projekta koja sam tamo radila naknadno kao vanjska suradnica – s Magellijem i Mustafićem– bez obzira na cijeli taj dinamičan period koji uključuje puno ljudi, posla i događanja, ne mogu opisati koliko je dragocjeno vratiti se svaki dan u svoj pastoralni seoski mir.

U Zagrebu sam i slobodno vrijeme uglavnom provodila za radnim stolom, a sad sam u stalnom kontaktu s prirodom. Uzgajam povrće u vrtu, brinem se o maslinama, otkrivam male tihe senzacije jednostavnijeg načina života u kojem je zemlja glavni element. Mislila sam da ću na selu više pisati, ali ispalo je da manje pišem a više živim.