Drama 'Šarlatan' dekonstrukcijska je gola poema, oslobođena svega suvišnog

Dugdale je i režirao a Hatházi igrao ulogu Profesora. Priča je to koja se ogoljeno može ispričati u dvije rečenice: Profesor glume na prestižnom umjetničkom konzervatoriju i bivši glumački Bard, sa dvoje mladih studenata glume, Ninom i Konstantinom, uvježbava scene iz Čehovljeva „Galeba“.

‘Šarlatan’ provocira dileme

Nenadano povlačenje Profesora iz javnosti i pustinjački odlazak u kolibu, natjera njegove studente da ga potraže i otkriju u čemu je tajna tog samoprogonstva… Unutar ove posne lajne otvaraju se i rastvaraju čitave delte nježnog mazohizma. Posvećene naplavinama vječnih dilema o smislu života, ranjavanju i blagoslovom pod čeznutljivim reflektorima i mjesečarenjima stvaranja.

Takva nerafinirana, svučena do gola, divlja istinitost „Šarlatana“ iziskuje istu takvu nebranjenu, razoružanu i demaskiranu glumačku i redateljsku predanost. Svedenu na brutalna pitanja a ne na davanja jednoznačnih odgovora.

„Šarlatan“ provocira dileme oguljene do potkožnog svijeta preživljavanja duše. One svakodnevne i one nadgrađene – u artističkom buntu. Za hrvatsku premijeru ovog izazovnog rudnika, redatelj Robert Raponja i njegov snažni glumački trio, ostvarili su gusto pletivo nježnosti, hrabrosti i povjerenja u lomljenju svih „Šarlatanovih“ pečata.

‘Čitaća praizvedba’

Predstavu u produkciji Osječkog ljeta kulture Raponja je promišljeno smjestio u zabačeno, memljivo dvorište zgrade HAZU-a, dekonstrukcijski zaboravljenog baroka, oguljenih zidova. Prvo izvođenje u Hrvatskoj dvosmisleno su i namjerno nazvali „čitaćom praizvedbom“, aludirajući na nedovršenost i nerafiniranost. Monaški vjerni stalnom graditeljskom putovanju, prezirući fasade, vezani za napukle cigle i stršeće armature svojih umjetničkih i ljudskih krhkosti.

Raponjina redateljska diskrecija savršeno bdije nad istraživačkom performerskom bauštelom Joška Ševe, Ane Šantar i Davora Tarbuka. U tome je imao nesebičnu pomoć dramaturginje Ivane Klaić, koja preuzima i gerilsku poziciju dobrog inspicijentskog duha, što je rodilo duhovitim interakcijama sa glumcima.

Uz diskrecijsku mudrost scenografskih i kostimografskih krhotina Krešimira Tomca, Raponja podstiče bogato asocijativno polje – od teatra Gorkoga do njemačkog ekspresionizma.

Rubna katarza

Njegova analiza artističke i ljudske lomnosti kreće se neprestanim sićušnim unutarnjim sumnjama i rubnim katarzama. Tako pročišćena postaje ne samo parafraziran povratak Čehovu nego se reflektira kao lomnost svih nas, tako blizu njegovim rasporenim glumačkim izabranicima.

Sjaj i bijeda, čežnja i prezir plejmejkerskog fenomena u rukama Raponjinih glumačkih bića ostvarena je minimalizmom za pamćenje. Brutalno je umijeće Joška Ševe (Profesor) kojim razara i stvara, potresan u šeretluku, nelagodan i ohol u misiji neizvjesnog učiteljskog gurua. Čeznutljiv od razbijanja samoće i samodopadan dok demonstrira učenicima svoje tajne.

Ševino lice izbrazdalo se od zakopanih tragedija i gubitaka (njegov zamrznuti vrisak jednak je i u reakciji na smrti voljenih ili dok izgovara: „Kazalište je umorno…“) do potpunog rasapa beckettovskog klauna i opet sastavilo u prapočetak.

Veličanstvena gluma

Ana Šantar koja je nekim poslanjem naslijedila oči Bette Davis, Ninu vodi kroz opake tjesnace drčnosti, tjeskobe, lijenosti odustajanja, zarazne groznice igranja, glumstvenosti veće od života, radne temperature i potmulog užasa lumpenproleterke neispunjenih snova.

Davor Tarbuk (Konstantin) u sebi ujedinjuje kontre socrealističkog junaka i neorealističkog autsajdera, njegova privatna unutarnja škola glume kreće se po muzičkim kanonima. Pravi je užitak bio gledati s koliko realnog ganuća ovaj trio međusobno dijeli lekcije, nade, sumnje i trijumfe.

I ako može jedan savjet: neka više ništa ne diraju u tkivu predstave. Snažna je tako rasklopljena, nadomak nedohvatnog cilja, ranjiva i blaga.