Država se neće sjetiti dostojno obilježiti 30. godišnjicu ubojstva Reihla-Kira. No Elvis Bošnjak upravo je napisao roman o njemu

Gdje je nestao Kir

Srećom, postoje umjetnici poput Elvisa Bošnjaka, jednostavnih a veličanstvenih stvaralačkih dosega, čija su djela efikasni detoks za mračne temelje ovog društva. Ili kako to Elvis kaže: „Nepodnošljivu stvarnost ne možemo promijeniti ali joj možemo pomoći da poprimi bar minimalan ljudski oblik…“

Poznati splitski glumac i dramatičar napisao je moćan roman „Gdje je nestao Kir“ (u produkciji Hena coma izlazi krajem aprila), svoje debitantsko prozno djelo, kojim je na čudesan način uronio u sudbinu jednog utopijskog letača na putu do zvijezda slobode. Razgovarali smo za Telegram, a kako se ispostavilo, naš je medij upalio početnu iskru ovog prevažnog djela.

TELEGRAM: Otkud ideja da svoju prvu proznu avanturu počnete s tragičnom pričom o Josipu Reihl-Kiru?

BOŠNJAK: Za ideju ste vi krivi…

TELEGRAM: Ma, da… Kako to?

BOŠNJAK: Čitao sam u Telegramu vaš nekrolog dramaturginji Borki Pavićević, i u jednom dijelu spominjete slučaj Josipa Reihl-Kira. Tu sam stao. Zgromilo me. Nisam znao za taj slučaj. Ne znam kako mi je to promaklo. Nekoliko dana ranije baš sam razgovarao s jednom filmskom producenticom o mogućnosti pisanja nekog scenarija. Rekao sam joj kako danas nema velikih tema, i da ima dovoljno autora koji pišu o malima, ne treba nam još jedan. E, ovo je bila ogromna tema. Potpuno me je zaokupila. Ušla je u mene i zgrabila me.

TELEGRAM: Odmah ste se odlučili za prozu ili ste, kao rasni dramatičar, razmišljali i o drami?

BOŠNJAK: Nisam razmišljao o drami. Dvoumio sam se, ali kratko, između scenarija i romana. Odlučio sam se za roman jer na neki način ovo je priča o nama, o našim izborima, jer Josip Reihl-Kir žrtva je koju prešućujemo. To zahtijeva osoban pogled na to kakvi smo danas. Roman mi se činio najprikladnijim.

TELEGRAM: Jedino ste Kiru ostavili autentično ime, sva su druga lica, počevši od njegovog ubojice, dobila izmišljena imena… Imati za glavnog junaka stvarnu osobu, nije nimalo jednostavno. Dapače, vjerujem da vam je izrazito naoštrilo čula odgovornosti.

BOŠNJAK: Znao sam odmah da ta stvarna osoba mora postati književni junak.Naravno, odgovornost je ogromna, jer ne smiješ izdati misao, ideju koja je tog čovjeka vodila. Stvarnost je lišena poezije, a misao mora letjeti na krilima poezije da bi putovala dalje kroz vrijeme. Za mene je Kir junak našeg doba, junak koji našoj kulturi nedostaje. Tu je, ali ga ne želimo vidjeti jer se nismo sposobni identificirati s njim, jer kao nacija nemamo još tu vrstu zrelosti. Bavimo se isključivo nepravdama koje su nam učinjene, i naravno, teške smo i bolne trenutke prošli kroz taj rat.

Pretrpjeli smo užasne stvari. Brojne rane su još otvorene. Ali za našu higijenu je važno da budemo svjesni toga da smo, nažalost, neke rane nanijeli i mi drugima. Tu je stradao čovjek, načelnik hrvatske policije, mirotvorac, koji je želio zaustaviti rat, od ruke svog podređenog, sunarodnjaka…

TELEGRAM: No, dokumentarni žanr u startu ste željeli izbjeći?

BOŠNJAK: Da. Jer, to sve možete pročitati ili pogledati na internetu. Ništa time ne bih dobio. Književni junak otvara druge, intimnije dimenzije. Mene je zanimalo koliko teška mora biti njegova duša, s kakvim se kontradiktornim osjećajima nosi čovjek koji slijedi misao koja je veća od njega, od njegovog života, i koji zna da ga to vodi u osobnu propast. Dokument je suh. Sve sam to proučio i zaključio da je to okvir za priču koju moram podići na pripovjednu razinu koja nadilazi vrijeme.

TELEGRAM: Kako je reagirala Jadranka Reihl-Kir na vašu najavu da ćete pisati roman o likvidaciji njezinog muža?

BOŠNJAK: Bez pristanka gospođe Jadranke ovaj roman ne bi postojao. U početku je razumljivo bila jako oprezna. Nismo se poznavali i znao sam da trebam steći njezino povjerenje. Jedini način da se to dogodi bila je potpuna otvorenost i iskrenost u svakom trenutku. Kad sam je prvi put nazvao glas mi je drhtao, sve su mi rečenice zvučale pogrešno. Mislio sam kako su tu ženu svi izdali i ja ne smijem biti jedan od tih. Što god da se dogodi ne smijem izdati tu ženu.

Poslao sam joj poemu o Josipu koju sam napisao i to je bio trenutak koji je pokrenuo odnos. Neizmjerno sam joj zahvalan, jer pristati na to da netko nepoznat piše o događaju koji ti je zaustavio život, na tako slobodan način, nadograđujući istinu vrlo intimnim, izmišljenim sadržajima, bolno je. Pristati na to da netko traži svjetlo i katarzu za ubojicu tvoga supruga, da traži kroz roman određen ljudski sadržaj u njemu, pokazuje koliko je gospođa Jadranka velika i hrabra žena.

TELEGRAM: Cijela atmosfera u romanu meni ima aromu onog latino magičnog realizma… Jesam li u pravu

BOŠNJAK: Da, slažem se. Neću otkrivati sve o romanu ali stvarnost je često nepodnošljiva. Ne možemo je promijeniti ali joj možemo pomoći da poprimi bar minimalan ljudski oblik, kao što je recimo Tarantino napravio u filmu „Bilo jednom u Hollywoodu“. Ništa ne može vratiti Sharon Tate, ni promijeniti taj užasan događaj. Kraj tog filma je divan jer ostvaruje neku poetsku pravdu za Sharon.

TELEGRAM: I Kira i njegovog ubojicu u vašoj impostaciji jako obilježava antički hybris. Obojica kao da su svjesni usuda svojih uloga?

BOŠNJAK: Možda ovo nije roman toka svijesti, možda je preciznije reći da je ovo roman puta svijesti. Junak i njegova svijest putuju, i koliko god je kraj neminovan takav kakav je, jer on se je već dogodio, dva glavna lika mu se odupiru. Kir je toga potpuno svjestan, on putuje znajući kamo ide i njegov otpor je ono pitanje koje čovjek postavlja pred takvim krajem: „Zar sam to zaista ja?“ Marko Šutalo, ubojica, putuje bez te svijesti, ona ide negdje uz njega, i on je otkriva. On nema taj intelektualni kapacitet da osvijesti situaciju. On putuje prema svojoj sudbini nagonski.

TELEGRAM: Kir je bio jedan od onih usamljenika boraca za „povijest istine“… Za to vrijeme, „povijest razloga“ je ona notorna koja ždere i uništava milijune. Može li se taj nepravedni omjer ikad promijeniti?

BOŠNJAK: Teško, teško je to postići i na razini pojedinca, kamoli na razini društva. Svi mi imamo svoje razloge za neke istine. Ali naši razlozi su samo ukrasi kojima je kitimo. Istini ne trebaju naši razlozi. Ona je jednostavna. Takva je kakva je, to je to i ne može biti drugo, kakvim god je celofanom umatali. Koliko god nam se naši razlozi čine razumni oni su i dalje samo razlozi i nisu istina.

Kad je čovjek u stanju osloboditi istinu od svojih razloga on se promijeni, jer naprosto vidi istinu. Na nekoj društvenoj razini također bi se dogodila promjena. Kad čovjek i njegove zajednice budu u stanju očistiti istinu od svih svojih razloga bit će to velik i svečan trenutak u povijesti čovječanstva. Tad će biti rođen novi čovjek i novo društvo.

TELEGRAM: „Puštali su sreću da traje, da postoji u toj tišini, ali ta sreća toliko je jaka da je se ne
može izdržati puno. Tko zna što bi se dogodilo s čovjekom kad bi mogao podnijeti toliko mnogo sreće?“ – tako opisujete sretne Kirove dane kojih se sjeća u trenucima prije smrti. Zašto se ljudi zapravo uplaše tereta sreće

BOŠNJAK: Ima jedan sjajan dio kojeg govori zbor u Eshilovom Agamemnonu: „Ni jednoj kući nije previše sreće. Ni jedna kuća, što puna je sreće, reći joj neće – neću te srećo, dosta te imam“. To je divno. Ali sreća je previše intenzivna, previše eksplozivna. Čovjek ne može kontrolirati takvu napravu. U sreći bi čovjek još sreće, a ne zna što bi ni s ovom koju ima. Mislim da je naš problem sa srećom u nezasitnosti naše prirode. Previše sreće je stanje povišenosti koje bi nas progutalo.

TELEGRAM: Divna je, prije eksplozije nasilja, parafraza kultne scene iz Fellinijevog filma „La Dolce Vita“ u Fontani Di Trevi. Volite taj film?

BOŠNJAK: Obožavam taj film, kao i cijeli talijanski neorealizam. Vidite, to je pravac koji je stvarnost nadogradio ljepotom samog umjetničkog čina. Umjetnost ima tu slobodu da oblikuje život i pronađe ljepotu i u blatu. Recimo, ona divna scena iz „Čuda u Milanu“ kad oni jadnici stanu u zraku sunca koja se pojavi ni od kuda. To je sjajno. Pa tuga koju zbog bijede i samoće nosi „Umberto D.“, u stvarnom životu nema puno plemenitosti u njoj, ali u filmu tuga postaje heroina. „Behind every beautiful thing there’s some kind of pain“ – kaže Bob Dylan.

TELEGRAM: Da li je Kir u vašem spisateljskom i glumačkom promišljanju neka vrst Johna Proctora u Millerovoj „Kušnji“?

BOŠNJAK: To ste jako lijepo primijetili. Kad sam igrao Johna Proctora pokušavao sam osjetiti užas čovjeka koji istinski vjeruje u Boga, a kojeg vjerski autoritet tjera da izda svoju vjeru, samog sebe. Da bi spasio svoj život John Proctor mora izdati svog Boga, u ime tog istog Boga. Mislim da je nama, modernim ljudima, nepojmljiva strahota tako apsurdnog izbora. Mi to možda razumijemo glavom, ali razumjeti srcem je nešto drugo. Josip Reihl-Kir osjetio je istu vrstu užasa. Da bi spasio sebe morao je izdati sebe. To je strašan izbor za svakog čovjeka. Moraš birati između dvije smrti. Glava na ramenu ili tijelo bez duše. Heroj ne može ubiti svoju dušu.

TELEGRAM: Autorsku adaptaciju „Kušnje“ radili ste u HNK Split, za predstavu koju je režirala Nenni Delmestre. I vaš roman prvijenac čini mi se pravi materijal za njezinu redateljsku poetiku.

BOŠNJAK: Iskreno, nisam razmišljao o mogućoj predstavi. Nisam imao ni vremena za to. Sve mi je još svježe i trebat će mi neko vrijeme da se maknem od toga. Nenni je čitala dva puta roman, prvu i zadnju verziju. Ona je odličan čitač i njezini komentari puno mi znače. Bilo je još kolega i prijatelja čiji su mi komentari pomogli. Dobar čitač je jako važan, ja ih pažljivo biram i ljubomorno čuvam.

TELEGRAM: Spisateljsko-redateljska simbioza između vas i Nenni Delmestre urodila je nizom fantastičnih ostvarenja – još od „Oca“ i opjevane „Nosi nas rijeka“ do „Kašete brokava“, „Ubojstva u klubu Quasimodo“… Zašto takve snažne uzajamne simbioze danas postaju sve rjeđe na našoj sceni?

BOŠNJAK: Pa mislim da ih ima, da ih sad ne nabrajam… U takvom odnosu jako je važan otvoren gard. Nenni i ja sve kažemo jedno drugom. Imati nekoga kome možeš sve reći bez straha da će se taj netko naljutiti je divno. To je neka sloboda koja ispuni takav odnos. Mi nismo vezani lancima jedno za drugo, radimo i s drugim ljudima, ali ona je za mene uvijek tu, ne da me tapša po ramenu, već da mi kaže ono što misli, jer samo tako mi može pomoći. Mislim i da sam ja za nju prisutan na takav način.

TELEGRAM: Imate i scenarističkog iskustva a sada prvi put režirate film. Ova ’21. fakat vam je neka godina novih skidanja nevinosti…

BOŠNJAK: Cijela ova situacija s pandemijom malo me je udaljila od scene. Ja ne znam ne raditi. Čak i kad pokušam nešto se dogodi pa se pokrenem u nekom smjeru. Proza je odavno u nekom mom planu. Pisao sam već, ali nisam objavljivao. Nisam imao svoj prozni jezik. Sad ga negdje otkrivam i razvijam, i mislim da ću se u budućnosti prozom baviti puno više nego dramom. Film „Stavi sjedalicu desno“ i meni je došao kao iznenađenje, radi se o kratkom, dvadesetminutnom filmu. Zapravo, recimo da je to više kazališna priča snimljena na filmski način. Radio sam razne stvari u životu i kroz njih sam naučio ne bojati se izazova. Prihvatio bih se i režije dugometražnog filma, bez nekog straha.

TELEGRAM: Gotovo svi vaši junaci koje ste napisali i odigrali, bili su autsajderi, plivači kontra društvene matrice. Slučajno ili vam je to zapisano u genima?

BOŠNJAK: Pa, odgojili su me prkosni ljudi, plivači kontra društvenih struja. Dakle, plivam onako kako sam naučio. Valjda ta borbenost izbija iz mene pa dobivam i takve uloge. Ne znam, valjda se može pisati i o onima koji plivaju matricom. I oni su zanimljivi likovi, vuku svoju turobnu sudbinu. Ali, opet, zanimljiv bi mi bio samo onaj koji u jednom trenutku zapne za granu.