Dubinska računalna analiza pokazala da 'Gospa od ruže' nije samostalno Rafaelovo djelo
Računalne metode polako ali sigurno dokazuju da mogu pomoći tradicionalnom humanističkom studiju umjetnosti
Kako pokazuje najnovija dubinska analiza objavljena u znanstvenom časopisu Heritage Science, slavna Rafaelova “Gospa od ruže” (“Madonna della Rosa”) sadrži i lice koje nije naslikao talijanski renesansni majstor.
Na slici koja je oduvijek intrigirala likovne stručnjake, a koja se inače nalazi u madridskome Pradu, Marija drži dijete Isusa, s njezine lijeve strane stoje Josip i maleni Ivan Krstitelj, a na stolu je ruža, odakle dolazi i naslov slike. Ranije je bilo sugestija da je dio slike naslikao Giulio Romano, jedan od njegovih učenika, odnosno da donji dio slike nije bio Rafaelov.
Na temelju posljednjih rezultata skeniranja platna uz pomoć umjetne inteligencije, stručnjaci sa sveučilišta Nottingham, Bradford i Stanford sada vjeruju da je Rafael naslikao sve osim Josipovog lica.
Računalo vidi do mikroskopske razine
Hassan Ugail, profesor i ravnatelj Centra za vizualno računarstvo i inteligentne sustave na Sveučilištu Bradford, razvio je algoritam koji prepoznaje Rafaelove radove s 98-postotnom preciznošću.
“Koristili smo se slikama za koje je potvrđeno da su Rafaelove kako bismo uvježbali računalo da prepozna stil do najmanjih pojedinosti, od poteza kistom, palete boja, pa do sjena, svih aspekata djela. Računalo vidi puno dublje nego ljudsko oko, do mikroskopske razine”, kazao je Ugail.
Po njegovim riječima, kada su znanstvenici testirali sliku kao cjelinu, rezultati nisu bili zadovoljavajući. Zato su testirali pojedine dijelove, “i tako je ostatak slike potvrđen kao Rafaelov, a Josipovo lice pokazalo se kao jedino koje vjerojatno nije on izradio”.
Budućnost istraživanja umjetničkih radova
Koautor rada, profesor Howell Edwards s Bradforda, osvrnuo se i na povijest recepcije ovog djela: “Naslikanu na platnu oko 1517./18., rani su poznavatelji ‘Gospu od ruže’ smatrali Rafaelovim samostalnim radom, u cijelosti naslikanim njegovom rukom. Od sredine 1800-ih, povjesničar umjetnosti Johann David Passavant i drugi doveli su u pitanje njegovu kompoziciju pripisujući izvedbu djelomično Rafaelu, a djelomično njegovoj radionici”.
Treći koautor, profesor David G. Stork sa Stanforda napominje kako računalne metode “polako, ali sigurno dokazuju da mogu pomoći tradicionalnom humanističkom studiju umjetnosti”. “Ali uvijek se moraju koristiti uz duboko razumijevanje likovnog povijesnog konteksta, i rezultate takvog pristupa valja razmatrati i interpretirati u širem kontekstu postojećih umjetničkih spoznaja”.