Dubioza kolektiv nakon pet godina dolazi u Zagreb, za Telegram poručuju: 'Mi smo radnički kolektiv. Formula uspjeha? Rad, rad i samo rad'

“U to dođe izbezumljen komšija sa sprata/Kaže dlaka fali do nuklearnog rata/E, nezgodan je osjećaj kad se vutra mota/ Dati netko kaže nema hajra od života”, strofa je iz pjesme “U3PM”, prve numere s novog albuma na kojem trenutno Dubioza radi zajedno s Dinom Šaranom i koja je nedavno ugledala svjetlo dana.

Ovaj sarajevski glazbeni sastav koji u svojoj poetici miješa punk, reggae, dub, ska i rock – uz snažnu političku poruku – u Zagrebu nije nastupio već pet godina, stoga je vijest o njihovom nastupu na Zagreb Music Festivalu 1. lipnja obradovala ovdašnje obožavatelje njihova zvuka.

Novi singl “U3PM”, kao i skorašnji lipanjski koncert, najavili su mini-nastupom u jednom zagrebačkom tramvaju, a tom su nam prigodom sampler, DJ i klavijaturist Brano Jakubović i bas-gitarist Vedran Mujagić otkrili da iz Zagreba nose samo divne uspomene.

Zagrizli poput anakonde i ne puštaju

Ali, kažu, nije bilo lako. Premda se Mujagić prisjeća kako je Zagreb jedan od prvih gradova u kojima je Dubioza postigla uspjeh, Jakubović u to i nije posve siguran. Zagreb je Dubiozu kolektiv, tvrdi, “kasno prihvatio”. “U Hrvatskoj su nas Istra i Pula prvi prigrlili. Dugo je trebalo da nas netko zovne u Zagreb. Ali, kad smo se tu jednom udomaćili, poput anakonde smo zagrizli i od tada ne puštamo”.

U našoj su metropoli počeli svirati 2006., pa se može reći da je ovaj lipanjski koncert i svojevrsna proslava punoljetnosti te ljubavne veze Dubioze kolektiva i Zagreba. Scena je tada bila drugačija nego danas, a iza njih je toliko toga da je nemoguće sve zapamtiti, čemu u prilog ide i sljedeći dijalog:

-Što smo mi, prvi puta u Močvari svirali?, pita Mujagić.

-Ne, mislim da je u Pauku, odgovara Jakubović.

-Ma, nije Pauk. Neki manji je bio.

-Jebi ga, sad.

-Nije važno, prošlo previše vremena.

-Kset.

-Da, Kset.

Bilo je to doba prije društvenih mreža. Informacije nisu lako kolale, a ni mediji nisu bili naklonjeni alternativnoj glazbi. Ni jedan nakladnik nije im htio izdati album što ih je, kažu, dodatno motiviralo da kao svoju platformu iskoriste moć interneta.

Nismo svjesno izbjegavali dijasporu. Ma jesmo!

Godinama poslije, Zagreb im i dalje predstavlja jedno od regionalnih središta, ali i puno više od toga – središnjicu glazbenih događanja u ovom dijelu Europe. “Puno toga što mene zanima dolazi u Zagreb, najčešće samo u Zagreb. Obične sam portale zamijenio muzičkim jer bolje mi je da čitam informacije koje me zanimaju nego one od kojih me boli glava”, govori Jakubović.

“Vama se možda tako ne čini, ali ponuda koncertne sezone i ovo je ljeto u Zagrebu ogromna. Da sam Zagrepčanin, ne bih se žalio. Upravo je ta ponuda odgojila puno publike, ima za svakoga po nešto i ima razloga za doći u Zagreb”.

Kada glazbenici s ovih prostora pjevaju u inozemstvu, obično to čine za dijasporu, ali ne i Dubioza, na čije koncerte dolaze ljudi doslovno svih naroda i narodnosti: nedavno su se vratili s turneja iz Australije, Novog Zelanda i Meksika, koje su to potvrdile. Pritom, napominje Mujagić, nisu na svome dvadesetogodišnjem glazbenom putu svjesno izbjegavali dijasporu, dok Jakubović udara kontru – “jesmo, svjesno smo izbjegavali tipične klubove dijaspore”.

‘Apsurdistan’ je bio prekretnica

Stvar je to potražnje, objašnjava Mujagić. “Već smo 2004. krenuli svirati u inozemstvu i prepoznavali su nas alternativni klubovi i festivali, dok nas je dijaspora prepoznala tek desetak godina kasnije, kada smo i kod kuće narasli. Tada je odjek bio čuven i vani, pa se može reći da smo igrom slučaja pokupili i dijasporu”.

Jakubović dodaje kako ih je prije svega prepoznala alternativna scena domicilnog stanovništva zapadnih gradova, dok ih je dijaspora prigrlila tek objavom albuma “Apsurdistan” 2013. godine.

Upravo su u tom periodu svirali u rasprodanom kultnom punk klubu SO36 u berlinskom Kreuzbergu. Među nekoliko stotina berlinskih pankera, prisjeća se Mujagić, našla se i grupa “svakodnevno odjevenih ljudi”.

Ćevabdžinica na kraju svijeta

“Bili su to ‘civili’ s našim facama koji su po prvi put došli u taj dio grada te su zbunjeno gledali što se događa. Ta fuzija ljudi skupljenih na nekom neočekivanom mjestu pruža ludu energiju koju mi pokušavamo do kraja zloupotrijebiti”.

Na koncerte po Zapadnoj Europi osim ex-Yu dijaspore dolaze i Bugari, Rumunji, Poljaci, ali i Latinoamerikanci, dok su u Meksiku naišli i na jednog čovjeka iz Mostara. “Našeg ćeš naći svugdje”, kroz smijeh priča Jakubović, a Mujagić se nadovezuje: “Nova Kaledonija. Znači – kraj svijeta, iza Novog Zelanda. Treća osoba koju smo sreli bio je neki naš koji je tamo došao prije 40 godina”.

“Radiš tonsku probu u Santiagu u Čileu, dolazi ti pet ljudi i kaže: Imamo mi ćevabdžinicu tu iza ugla, doletite sutra'”, završava Jakubović sagu o našim ljudima na krajevima svijeta, ali ne krije zadovoljstvo s Australijom koja za Dubiozu kolektiv, govori, predstavlja zemlju najzainteresiranije publike.

Nogomet kao oznaka Dubiozina plemena

Razlog tomu je taj, govore, što Australci imaju osjećaj da žive na kraju svijeta. “Kada u Australiju dođe nešto za što nisu čuli, njima je to wow trenutak. Da tebi netko dođe i kaže: ‘Hej, večeras svira bend Kacetore Kalore iz Paragvaja, ti bi rekao: ‘Dobro’. A Australce odmah zanima odakle, što, kuda, zašto”.

Sam pogled na njihovu internetsku stranicu ili društvene mreže dovoljan je da se čovjek uvjeri kako u taj dio svoga brenda ulažu mnogo, a Dubioza je s godinama postala i svojevrsni predstavnik nogometne supkulture. Mujagić to objašnjava ovako: Kad žele pripadati nekoj supkulturi, ljudi uzimaju “narodnu nošnju” te supkulture, a Dubioza kolektiv svoju je pronašla u nogometnom dresu.

“Nogomet je faktor koji označava pleme na najjednostavniji mogući način. S njime se poistovjećuju i bogati i siromašni, a to je bila naša vizija – za sve ima mjesta. Nema nas i vas. Svi su dobrodošli”, pojašnjava Jakubović. Mujagić, koji je i sam dizajner, naglašava kako je ta odluka postojana otpočetka. “Nismo htjeli stavljati svoja lica. Htjeli smo depersonalizaciju. Htjeli smo uzeti jedan simbol i uzdići ga”.

Direktna komunikacija s fanovima

Premda im je vizualni identitet označen depersonalizacijom, na njihovim društvenim mrežama vrijede pravila stroge personalizacije, a često ih pitaju vode li oni sami profile na Instagramu i Facebooku.

“Kao obožavatelj nekog benda, osjetim obraća li mi se agencija ili glazbenici”, govori Jakubović. “Ne zanima me ništa što mi agencija trpa jer, koliko god da volim bend, s time se saživjeti ne mogu”. On želi osjetiti da mu se netko obraća i želi dobiti povratnu informaciju, a isto tako Dubioza funkcionira i spram svojih obožavatelja.

Koliko god to bilo opterećujuće, ta direktna komunikacija je Dubiozi kolektivu otpočetka važna, i to u tolikoj mjeri da članovi benda odgovaraju na svako pitanje fanova. U tom im je smislu, dodaje klavijaturist benda, bitno i da su merch i web na visokoj razini.

Sve je to zbog ljudi

“Kada počinješ, svaki ti je čovjek važan. Kada napuniš neku arenu pomisliš – eh, sada mi je došlo sto tisuća ljudi, ne mora svaka biti takva. Dočim si pomislio da ti nije svatko važan, prešao si jednu liniju iza koje najčešće nema povratka, a to je linija u kojoj ljude smatraš mesom, potrošačima, dolazačima na koncert”.

Ovim se poslom, napominju, ne bave da bi bili pjesnici, već da bi imali mogućnost razgovora s ljudima. “Zbog toga bi se čovjek i trebao baviti javnim poslom – radi ljudi”, unisono izjavljuje dvojac, a Mujagić dodaje kako je do it yourself pristup onaj koji njeguju od samih početaka.

“Tako smo odrastali, tako smo naučili i nikada ga se nismo otarasili. A nismo ni pokušavali. Bilo bi teško promijeniti modus operandi u ovoj dobi (smijeh), ali ta je neophodnost dovela do toga da smo mi sada brend”.

A htjeli smo samo omot za album i majicu

Da igrom slučaja nije bilo dizajnera u bendu – Mujagića – vjeruju kako oni sada ne bi dvadeset godina imali prepoznatljivi vizualni identitet. “Nismo išli s tom namjerom na početku, ali brend se dogodio. Htjeli smo omot za album i majicu, to smo i dobili. Imali smo sreće”.

U Zagrebu su promovirali i novi singl “U3PM” u kojem, zajedno s Dinom Šaranom, upozoravaju ljude da ni slučajno ne pale televizor jer bi “sve lako moglo otić’ u tri fine materine”. Prvi je to singl s Dubiozinog nadolazećeg studijskog albuma.

“Napravit ćemo dernek, ugasit ćemo televizor, stavit ćemo glavu pod jastuk, sve će proći i, kada se probudimo, bit će sve u redu. Kad ono, upališ TV i opet je sve isto”, tako Jakubović objašnjava inspiraciju za najnoviji Dubiozin hit. Sam rad na novom albumu, govore, uvijek je najteže pitanje, ali ovoga su puta “okrenuli logiku”.

Rade na tri paralelna tržišta

“Godinama unazad doživljavamo shizofrenu situaciju jer djelujemo na tri različita tržišta. Završimo album za naše, a natovari ti se onaj za drugo, pa za treće tržište. Konstantno smo u nekom stizanju nečega, a to je postalo strašno stresno i neefikasno jer imamo osjećaj da stalno kasnimo za nečim”.

Tako sada rade skraćena izdanja za tri tržišta paralelno, a jedan od njih je i onaj splitski, s Dinom Šaranom “po pola”. “Željeli smo se izbaciti malo iz naše kože kako bismo vidjeli što se još može istražiti i u smislu jezika i u smislu glazbe”.

Paralelno s tim bosansko-hrvatskim EP-om rade i engleski te španjolski. Plan nemaju, niti ih brine kada će što biti gotovo. “Napravimo dvije pjesme na naškom, pa nam to dosadi, prebacimo se na engleski; pa na španjolski jer nas to zabavlja i tako radimo što hoćemo”, pojašnjava Jakubović kroz smijeh.

Svijetu se događa balkanizacija

Pitanje koje im se nameće već petnaestak godina jest ono vezano uz teme koje kroz glazbu obrađuju, a najgore im je od svega to što je odgovor “sve jednostavniji”.

“Balkanizacija svijeta se neprestano događa. Ono što smo mislili da je vrlo lokalno i jedinstveno za nas, sada je već globalni problem. Dvadeset godina pjevamo o tome i imamo neposredno iskustvo takvog života, pa kad smo prije 15 godina ljudima u Švedskoj govorili da to nije zajebancija i da im to dolazi, smijali su nam se”.

A danas, kada dođu u Švedsku, čuju samo: “Ono o čemu vi pjevate stiglo je i na naša vrata”. “Volio bih da su oni tada bili u pravu”, kaže Jakubović. O čemu bi pjevali kad bi Bosna riješila sve svoje probleme? “Dubioza kolektiv pjevao bi o problemima u Švedskoj, jer će taj problem ionako doći kod nas”.

Inspiracije ne nedostaje

“Znaš, kada ti je sve ‘potaman’ i u redu, onda malo ‘hipsteraš’ i pjevaš o nekim uvrnutim idejama, izmišljaš nešto i sve je to legitimno. Kada se nađeš u sranju ili kada upališ TV i vidiš da na pola svijeta padaju nekakve bombe, onda je potpuno bolesno pjevati o, ne znam, utjecaju LSD-a na nešto”, tumači Jakubović.

Inspiracije im svakako – barem znakovi vremena u kojem živimo tako pokazuju – neće skoro prifaliti, a kako su radničke zajednice kod nas sve slabije, postavlja se pitanje: koja je formula uspješnog radničkog kolektiva? Momci su tu usuglašeni. Rad, rad i samo rad.

“Kada, poput nas, imaš puno ljudi na jednom mjestu i dovoljno posla; toliko posla da ne možeš stići sve obaviti, kolektiv puno bolje funkcionira negoli kada u dosadi čekaš da se nešto dogodi”. A ono što Zagrepčani s radošću iščekuju zasigurno je njihov koncert na Jarunu prvog lipnja.