Dugo smo čekali na praizvedbu novog Vidićevog komada, 'Kronika seoske ljubavi' govori o beznađu i pobjedi nade
Melodrama će se praizvesti 25. veljače u Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog
„Ova teška vremena svode stvari na pravu mjeru i uče nas skromnosti“, kaže kroničar Milivoj u uvodnom monologu komada „Kronika seoske ljubavi“. On je jedan od onih rubnih stoika krajputaša kojima poživinčena društva pohlepe nikada ne dozvoljavaju da postanu temelji. Nego ih redovito cipelare, prezirući vrlinu njihove skromnosti.
„Život te često, eto, samo tako, negdje pospremi…“, odmah preko tarabe govori kroničarka Ljubica, Milivojeva susjeda krajputašica. Sami i zaboravljeni, jedno drugom bajaju sudbinu zagledani u krhke opne jaja. Negdje na rubu svijeta pomahnitalog od oholosti. Tamo gdje se susreću lica Sheparda, Becketta i Vidića. Ljubica i Milivoj su mali veliki protagonisti melodrame Ivana Vidića koja će se u produkciji nesalomljivog indie Teatra Rugantino praizvesti 25. veljače (Mala dvorana KD Vatroslava Lisinskog) u režiji Daria Harjačeka.
Jedan od naših ponajboljih dramatičara, Vidić je autentično dosljedan u nastavljanju filozofije Rousseaua i Voltairea, njegujući ekologiju iskonskog povratka u samoodrživost prirode. I u moguću utopiju jednakosti svih bića. U toj esenciji brižnosti, Vidić ne odustaje od revolucije koja jednom mora, kad-tad, oprati obraze poniženima, a da ta revolucija ne pojede niti jedino vlastito dijete.
Krik žudnje za društvenom pravdom
Beskrajno zabrinut nad životima prezrenih i izopćenih, Vidić ih nipošto ne idealizira. On ih imaginarno i stvarno voli sa svim njihovim nesavršenostima. Boreći se za svaku ljusku njihove ljudskosti. A izražajna sredstva njegove empatije vrhunska su u jednostavnosti. Dugo smo čekali na pozorničenje nekog Vidićevog novog teksta. Tamo od 2016. kad je u Zagrebačkom kazalištu mladih Paolo Magelli sjajno praizveo socijalni ep „Noćni život“, izvevši Vidićeve uboge pribjegare na barikade.
Čitava galerija bijednih, beznadnih i obespravljenih tada je pustila krik žudnje za društvenom pravdom. U „Kronici seoske ljubavi“ tu žudnju Vidić plete melankoličnim neorealizmom. Fokusiran na dvoje bivših ljudi koji ne odustaju od budućnosti, koliko god ona mršava bila. Milivoj je penzionirani veteran, ali ne od onih koji teroriziraju ulice i pjene se pod nacionalističkim krunicama. Kao sitnom pripadniku neborbenog sektora (vojne pravne službe) pao mu je uredski ormar na nogu pa se za vojnu mirovinu morao izboriti na sudu.
Milivoj se izravno nastavlja na Oca, iz Vidićeve drame „Veliki bijeli zec“, još jednog od onih odbačenih pozadinaca na začeljima trijumfalnih parada. Ljubica je bivša druga pratilja nekog natjecanja ljepote, žilava otpadnica iz tranzicijskih propasti, razočarana u muškarce… Njihova međudvorišna suradnja, u seoskom smiraju samoće, bazirana je na uzgoju kokoši i proizvodnji jaja. Od jaja opet kreću i ljušte novi horizont odškrinute ljubavi, ne vjerujući da je kraj.
Pastorala o beznađu i pobjedi nade
Goleme potencijale izvanjskih i unutarnjih slojeva „Kronike“ preuzela je izvrsna podjela. Gordana Gadžić i Sreten Mokrović su vulkanski glumci naizgled škrtih izvedbenih paleta. Uzbudljivo ekonomični u doziranju jednostavnosti, tvrdoglavo nježni u umijeću neorealizma, sposobni za one „odgođene“ V-efekte kojima nas dugo razoružavaju i postaju nam svojina.
Nije nevažno da je Mokrović igrao Oca u „Velikom bijelom zecu“ (ZKM, 2004., režija Ivica Kunčević), tako da u sebi može složiti izazovnu dijakroniju. Redatelj Dario Harjaček pravi je izbor da s ovo dvoje glumaca izkroničari Vidićevu pastoralu o beznađu i pobjedi nade. Harjaček je dubinski filigran, snažan u blagosti kojom obigrava oko glumačkih duša i duša koje posvajaju.
Elem, dok tabloidizirane televizije na formatima ruralnih ljubavnika mlate pare, a istinski preziru čežnju tih usamljenika, drčna momčad Rugantina upravo sprema žestoku bitku za ljubav. Razlika u misiji – drastična.