Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Kultura

Elvis je banalan film suštinski nezainteresiran za svog junaka, s ponekom impresivnom glazbenom dionicom

Elvis redatelja Baza Luhrmanna podbacio je na gotovo svim razinama

Luhrmann je priču o Elvisu odlučio ispričati iz perspektive čovjeka koji je potpomogao njegovo posrtanje. Radi se o Tomu Parkeru, ilegalnom imigrantu iz Nizozemske, najprije sitnom muljatoru, a poslije Elvisovom agentu i notornom kockaru čiji su dugovi Kralja prisiljavali na suludi ritam nastupanja. Parker, kojeg igra drastično izmijenjeni Tom Hanks, ujedno je i narator filma, što je također poprilično iritantan redateljski odabir

Kralj je odavno napustio zgradu. Njegova uloga u rađanju rock&rolla spominje se dovoljno često da bude opće mjesto, njegov status ikone pop kulture stabilan je, gotovo okamenjen, a glazba i pokreti kojima je šokirao provincijalnu Ameriku načelno su poznati i onima koji za cijelu tu priču i ne mare previše.

No tko je zapravo bio Elvis Presley i zašto je sve to važno, generacijama rođenim u posljednja dva desetljeća prošlog stoljeća – a onim kasnije da ne govorimo – često nije najjasnije. Lik je s godinama sveden na karikaturu, a glazba veoma često istrgnuta iz konteksta, podređena raznolikim potrebama goleme kulturne industrije. Čovjek iza šarenih odijela i crne olovke za oči za ostaje tek moderni mit o strelovitom usponu i polaganoj propasti.

Uzevši to u obzir, svježa filmska iteracija u ovom trenutku uopće nije bila loša zamisao, no Elvis redatelja Baza Luhrmanna podbacio je na gotovo svim razinama. Redatelj čija je filmografija dobar primjer kiča bez prave supstance teško da je i mogao donijeti nešto drugo osim kiča i karikature, a čak i kad ovaj film funkcionira – a Elvis kojeg igra uvjerljivi Austin Butler uspješno oživi pred našim očima – to svakako nije zbog njegove režije.

Narator filma Elvisov je kontroverzni menadžer

Iz nekog razloga, Luhrmann je priču o Elvisu odlučio ispričati iz perspektive čovjeka koji je u najmanju ruku potpomogao njegovo posrtanje. Radi se o Tomu Parkeru, ilegalnom imigrantu iz Nizozemske, najprije sitnom muljatoru, a poslije Elvisovom agentu i notornom kockaru čiji su dugovi – uz one koje je i sam lako gomilao – Kralja prisiljavali na suludi ritam nastupanja, koji će u kasnim godinama ubrzati njegovu smrt.

Parker, kojeg igra drastično izmijenjeni Tom Hanks, ujedno je i narator filma, što je također poprilično iritantan redateljski odabir. Nemoćan u bolničkoj postelji, Elvisov se menadžer – u nekom čudnom pokušaju dijaloga s publikom – tijekom filma brani od optužbi da je upropastio Elvisa, iako sve ono što vidimo tijekom tih 159 minuta ukazuje da se radi o suprotnom, a što je i dodatno naglašeno na kraju filma posebnim redateljskim napomenama.

Tako na ekranu nikad ne oživljava potencijalna polifonija perspektiva nego se radi o očito nepromišljenim ili samo neinteligentnim redateljskim zamislima, a Parker se ne doima kao ništa više od pohlepnog i iskvarenog manipulatora koji ljudima pristupa vodeći se isključivo financijskom računicom, ne mareći posebno ni za glazbu ni za svog zlatnog dječaka.

Luhrmann nema jasnu ideju Elvisove priče

U tom odnosu, Elvis najvećim dijelom ostaje poprilično neperceptivan, poslušni bijeli dečko s juga, a čak i kad se pobuni protiv svog beskrupuloznog menadžera – koji njegove interese sustavno podređuje vlastitim – Parker se relativno lako domisli nekog rješenja kojim pobunjenog Kralja vrati u njegovu zlatnu krletku, iako i sam ostavlja dojam osobe koju nije osobito teško preveslati. No moguće da je Elvisu to polazilo za rukom samo onda kad ga je ovaj posebno podcjenjivao.

Nema Luhrmann ni jasnu ideju kako ispričati priču o dva desetljeća Elvisove karijere, niti zna kako pristupiti svom potencijalnom gledatelju; s jedne strane bez pravog razloga odbacuje kronološko izlaganje radnje, s druge podcjenjuje gledatelja tako što se trudi podcrtati posve očite stvari, a nimalo ne pomažu iritantna montaža i prenaglašeni vizualni efekti koji – kao da toga filmu ne nedostaje – samo pojačavaju opći dojam prezasićenosti.

Ne pomaže ni ponekad kaotična kakofonija od soundtracka u kojoj se pojavljuje i Eminem. I možemo sad naglasiti da su pojedine glazbene dionice impresivno uređene, da je montaža zvuka odrađena sasvim solidno pa Elvis uvjerljivo bljesne pred našim očima, no u produkciji koja košta blizu stotinjak milijuna dolara to je najmanje što očekujemo. Jednako bi tako mogli pohvaliti šminku i kostime, ali s tolikom količinom dostupnih fotografija i videozapisa iz tog vremena, to zbilja ne bi trebao biti težak pothvat.

Naglasak na manje važnom razdoblju karijere

Vrhunac Elvisove karijere, dakle prvih nekoliko godina tijekom kojih je bio među nositeljima kulturno-društvene revolucije američkog društva – što je općenito najzanimljiviji dio njegove ostavštine – ostane razmjerno nerazrađen, a isto vrijedi i za njegove produktivne, ali umjetnički beznačajne godine provedene u Hollywoodu, gdje se neuspješno nastojao svrstati do svojih idola, Marlona Branda i Jamesa Deana.

Zato je vremenski neproporcionalan tretman dobio njegov kratki ponovni uspon nakon 1968. godine, kad je Elvis, pregažen nezdravim navikama i ovisnošću o barbituratima – uz dužno poštovanje – pomalo nerelevantna i anakrona pojava u svijetu koji su proteklih godina pregazili Bob Dylan, Beatlesi i niz drugih, kako glazbeno, tako i angažmanom u društvenim strujanjima epohe.

Ne saznajemo gotovo ništa o njegovom kreativnom procesu, o tom kako je pronašao svoj glas ili kako su nastajale njegove pjesme, odnosno tko su bili ljudi koji su ih pisali za njega. Potrudio se redatelj rano, a potom opetovano odati počast i naglasiti afroameričke utjecaje na Elvisov glazbeni izričaj, no i ovdje upada u vlastitu zamku i afroameričku zajednicu nespretno reducira na dva pola, zarobljenu između prenaglašene karnalnosti i naivne pobožnosti.

Redatelj nezainteresiran za problematičnog Elvisa

Pa iako će neki takav prikaz okarakterizirati problematičnim, treba primijetiti da se manje-više ni o kome i ni o čemu u ovom filmu ne pruža višedimenzionalna slika, uključujući Elvisa. Ne može se tu previše zamjeriti mladom Austinu Butleru koji je – koliko ja o tom mogu suditi – ovaj nezahvalan posao odradio izvrsno, barem kad govorimo o fizičkoj prisutnosti na ekranu.

Nadalje, odnos s Priscillom Presley (Olivia DeJonge), njegovom suprugom, potpuno je marginaliziran; iz ovoga filma moglo bi se zaključiti da je majka jedina žena do koje je Elvis držao, iako iz načina na koji je prikazana nije previše jasno zašto. Ostatak žena sveden je na vojsku napaljenih lutaka na rubu orgazma svaki put kad Elvis mrdne kukovima.

Šteta je što Luhrmann nije bio posebno zainteresiran za problematične aspekte Elvisove osobnosti i epizode kao što je ona kad se predsjedniku Richardu Nixonu žalio na Beatlese koje je vidio kao snažan poticaj “antiameričkom duhu” – što god to značilo – i usput ga zatražio jednu od znački koja mu je kao zagovaratelju snažnih policijskih snaga bila jako važna. Predsjednik je zauzvrat na poklon dobio Colt .45

Neobično talentiran pjevač, ali banalan čovjek?

Iako Elvisova čarolija ovdje ponekad proradi i pojedine scene nastupa imaju dovoljno šarma da nas nakratko uvuku u raniju epohu, osim onih najmanje upućenih, gledatelj s ovog filma neće nužno izaći s previše spoznaja o tom tko je bio čovjek kojeg s takvom lakoćom već desetljećima nazivaju Kraljem.

Ovdje vidimo neobično talentiranog pjevača i zabavljača, ali razmjerno banalnog čovjeka koji osim želje za slavom i površnim užicima i nije pokazivao previše strasti u životu. Presley možda i jest bio nezanimljiv tip, ali Luhrmann nam ne daje previše razloga da povjerujemo njegovoj ograničenoj interpretaciji. Banalizirajući ih, redatelj ni Elvisu ni epohi u kojoj je živio ne odaje dužno poštovanje.