Nakon ovog vikenda, najveći dvoboj u povijesti televizije ušao je u jesenski period: pogledali smo pet od osam epizoda Prstenova moći, odnosno šest od deset epizoda Zmajeve kuće. Dok su mišljenja kritičara slična, barem što se tiče klasičnih metoda ocjenjivanja, dojmovi publike idu prilično u korist potonje. No obje serije morat će ponuditi više ukoliko misle zadovoljiti zahtjevniju publiku.
Ipak, do kraja sezone slijede dva ključna izazova o kojima će ovisiti hoće li obje serije uspjeti dosegnuti i zadržati gledatelje izvan baze lojalnih obožavatelja prethodnih uradaka na kojima su serije temeljene. Uspjeh Prstenova moći ovisit će o tom mogu li se neki od dosad nagoviještenih protagonista isprofilirati u punokrvne, zanimljive junake, odnosno o tom jesu li autori konačno spremni ubaciti radnju u višu brzinu – nadolazeće bitke sa snagama zla dat će veoma jasan odgovor na to.
S druge strane, Zmajeva kuća već je donijela nekoliko velikih zaokreta, no ostaje pitanje može li ova serija istražiti išta drugo osim težnje za moći i možda ubaciti poneki sastojak koji dosad već nismo vidjeli – na dosta ambicioznijoj razini – u prethodnoj iteraciji knjiga Georgea R. R. Martina. U suprotnom bi prilično brzo mogla izazvati zasićenje kod zahtjevnije publike.
Obje serije istražuju prošlost iza poznatih priča
Podsjetimo, Zmajeva kuća smještena je nekih dvjestotinjak godina prije nego su se odvili događaji iz Igre prijestolja, i prikazuje početak kraja kuće Targaryen koja će se u tom razdoblju upustiti u unutarnju borbu za prijestolje poznatu pod nazivom “Ples zmajeva”. Na početku princeza Rhaenyra dobije prednost pred svojim problematičnim stricem, Daemonom, no uskoro njezina nekadašnja prijateljica, kraljica Alicent, njezinom ocu, kralju Viserysu, rodi muškog sina Aegona, čime se njezina buduća kruna automatski dovodi u pitanje.
Prstenovi moći prikazuju zasad najmanje istraženo, “Drugo razdoblje” Tolkienova imaginarija, koje dolazi dugo nakon poraza Morgotha, pokretača svih nevolja ranije povijesti, čije će mjesto potom zauzeti Sauron, njegov nekadašnji sljedbenik. Upravo u ovom razdoblju, koje obuhvaća nekoliko tisuća godina, iskovani su prstenovi moći od kojih se jedan znatno kasnije našao kod hobita Froda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Središnju ulogu ima besmrtna vilenjakinja-ratnica Galadriel koju je u filmovima odigrala Cate Blanchett, dok odmah do nje treba svrstati još jednog poznatog (polu)vilenjaka, Elronda, odmjerenog “političara” kojeg je ranije na ekrane upečatljivo prenio Hugo Weawing.
I dok je novi Elrond (Robert Aramayo) veoma brzo zaživio kao zanimljiv, slojevit lik, i s patuljkom, princom Durinom izgradio jedan od najdinamičnijih odnosa u Prstenovima moći, Galadriel (Morfyyd Clark) u prvih pet epizoda nije izazvala previše simpatija, ponajprije zbog toga što je čitav njezin lik izgrađen oko opsesije lovom za Sauronom; njezina privatna strana u potpunosti je podređena dužnosti i kao takva ona je zasad nezanimljiva.
Zmajeva kuća angažirala sjajne britanske glumce
Zmajeva kuća za vodeće se glumce okrenula provjerenim rješenjima. Nesigurnog, boležljivog kralja Viserysa igra izvrsni Paddy Considine, dok je ulogu njegova brata Daemona, patološkog lažljivca, manipulatora i ubojice s erektilnom disfunkcijom izuzetno utjelovio Matt Smith, recentnije zapamćen po ulozi princa Phillipa u Kruni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je serija već u nekoliko navrata imala veće vremenske skokove, u posljednjoj je epizodi kao princeza Rhaenyra zamijenjena uvjerljiva Milly Alcock. Doduše, zamijenila ju je svega devet godina starija glumica, Emma D’Arcy, pa ovaj potez naizgled i nema previše smisla, i valja vidjeti koliko će drugoj glumici trebati da se nametne.
Iako “Drugo razdoblje” kod J. R. R. Tolkiena obuhvaća tisuće godine, izuzev nespretnog prologa u prvoj epizodi, kreatori radnju održavaju u veoma kratkom vremenskom rasponu, gdje pratimo četiri ključne narativne linije.
Jedna se odnosi na Galadriel i njezin boravak u otočnom kraljevstvu Númenor, druga pokriva „Južne zemlje“ u kojima se skupljaju orkovi pod vodstvom tajanstvenog Adara, treća je uglavnom pratila Elronda i vilenjačku prijestolnicu Lindon, dok je četvrta uspostavljena oko nomadske družine harfoota, preteča hobita, među koje je s neba pao nepoznati muškarac, uz Sauronov identitet zasad najveća nepoznanica serije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kreatori Prstenova moći potiskuju svaku seksualnost
Različite geografske lokacije sjajna su prilika za pokazati raskošne Tolkienove svjetove i autori ove serije to sustavno čine – zahvat je uistinu epski, neviđen u ijednoj seriji dosad – iako se možda moglo i zaobići koji potrošeni slow-motion kadar konja u punom trku. Problem je, međutim, to što kulise ne mogu nadoknaditi slabosti scenarija.
Najvećim dijelom, radnja se razvija suviše sporo, nepotrebno se uvode novi likovi još dok ni neki od temeljnih nisu zaživjeli kako spada, čitava linija naracije s harfootima pretjerano je razvučena, a „Južne zemlje“ ostaju nedorečene, i izuzev nositelja otpora – vilenjaka i žene čija romansa nikako da dobije konkretnije obličje – stanovnici ovih krajeva banalni su i nesimpatični, i malo tko će pretjerano mariti hoće li ih pregaziti orkovi.
Na tragu onoga kako je pisao Tolkien prije sedamdesetak i više godina, kreatori serije potpuno potiskuju svaki nagovještaj seksualnosti među likovima, u pet epizoda jedva da smo vidjeli koji dodir, i teško da će se tu išta značajnije promijeniti. Nitko ovdje ne želi vidjeti orgije kakve se u posljednje vrijeme često znaju pronaći na televiziji, ali ovakav puritanizam neizbježno infantilizira i sterilizira seriju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slično vrijedi i za reprezentaciju nasilja. Čovjek bi pomislio da će autori možda više otići u smjeru humora, no i on je više situacijski komičan, uspjeliji uglavnom u spomenutim epizodama s Elrondom i princom Durinom.
Od orgija i pokolja do incesta i patricida
Nije humor ni jača odlika Zmajeve kuće, no zato je ovdje i dalje dobrim dijelom zadržan odnos prema karnalnom kakav pamtimo iz Igre prijestolja. Receptura je pouzdana – od orgija i pokolja, incesta i patricida, krvavih vjenčanja i smrskanih glava, do tragičnih poroda i spaljenih tijela – rojalističke igrice uvijek su zahtijevale jako puno čišćenja jednom kad sve bude gotovo.
Do ovog trenutka, serija se gotovo isključivo svodi na dvorsku politiku, spletke za prijestolje, šaputanja po dvorskim odajama i kovanje zavjera. U srži svega je borba za moć, sve je ostalo sekundarno i relativno, pa i istina je, kako u jednom trenutku kaže kralj Viserys, posve nevažna, i stvar percepcije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osim toga, za razliku od Prstenova moći za koje je nešto teže predvidjeti što slijedi – možda zato što ni sami autori nisu bili posve sigurni u kojem smjeru idu – Zmajeva kuća na samom početku prilično je predvidljiva serija, što se ipak popravlja u kasnijim epizodama, dijelom zahvaljujući većim vremenskim skokovima i eksplozivnim iznenađenjima.
Zmajeva kuća bavi se patološkom stranom čovjeka
Ako je široki zahvat Prstenova moći u određenoj mjeri slabost, jednim dijelom ipak je i adut u rukavu koji Zmajeva kuća možda nema. Tolkienovi likovi dolaze iz različitih društvenih slojeva, rasa i podneblja, ne dijele senzibilitet ni temeljne motivacije pa je i prostor za istraživanje psihologije i prirode ovih likova puno veći od onog koji pronalazimo u krugu kuće Targaryen, gdje pratimo samo suprotstavljene plemiće i plemkinje koji, čim se približe prijestolju, svi počnu razmišljati i djelovati sa sličnim pobudama, pa tako i najbolji među njima od nekog trenutka ne poznaju ništa drugo osim žudnje za prijestoljem.
Osim toga, u Tolkienovoj manihejskoj perspektivi svijeta, gdje je jedna strana apsolutno zla, a druga načelno dobra – iako, naravno, nije bez svog kukolja – autori serije uspijevaju nametnuti teme prijateljstva, odanosti, požrtvovnosti i hrabrosti, možda na jedan staromodan način, ali sve su takve priče istovremeno staromodne i aktualne, kao što su Ilijada i Biblija staromodne knjige, ali još uvijek nam govore o čovjeku mnogo točnije i uvjerljivije nego najveći dio suvremene književnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zmajeva kuća pokazuje interes gotovo isključivo za patološku stranu ljudske prirode – to je često veoma efektno i zabavno – ali u konačnici bi nam se moglo učiniti da uvijek iznova gledamo kako se ista stvar odigrava tek na nešto drugačiji način. Prijestolje Targaryena kao da zauzima simboličku poziciju Tolkienovih prstenova moći: onom koji njime vlada daje izuzetnu snagu, ali s vremenom ga neizbježno vodi u propast.
Prstenovi moći dugoročno imaju kvalitetnije temelje
Iako je možda uspjelije, zanatski vještije napisana, Zmajeva kuća pati od nedostatka perspektive i oslanjanja na već viđena rješenja, što bi moglo itekako utjecati na rasipanje publike, a onda i na njezino mjesto u nekom širem poretku televizijskog fantasyja. Svojom dosadašnjom dinamikom Prstenovi moći prilično su izmučili gledatelje i kako bi isprale okus dosade, nadolazeće bitke u posljednje tri epizode prve sezone morat će biti pravi vatromet u maniri Petera Jacksona.
Ako uspiju spasiti ovu sezonu, i ako isprave greške s tempiranjem radnje i razvijanjem likova, autori Prstenova moći dugoročno imaju kvalitetnije temelje za ponuditi nešto novo na televizijskim ekranima. Zasad je potencijal ostao neispunjen.
S druge strane, za sve one koji nemaju problema s kročenjem po uskim i već prohodanim stazama, Zmajeva kuća čini se kao pouzdan i siguran odabir za sat vremena dobre stare igre oko prijestolja – igre koja možda neće izaći iz sjene prethodne iteracije, ali koja će biti dovoljno dinamična i zabavna da se ulogiramo u HBO i sljedeće nedjelje – i svjedočimo nekom novom pokolju među zmajevima.
Epski TV dvoboj: 'Zmajeva kuća' zasad je bolja, a 'Prstenovi moći' trebaju spektakl na kraju sezone da ubiju dojam dosade
Nakon što je prikazano više od pola epizoda prve sezone, obje serije moraju ponuditi više
Zmajeva kuća pati od nedostatka perspektive i oslanjanja na već viđena rješenja, što bi moglo itekako utjecati na rasipanje publike. Svojom dosadašnjom dinamikom Prstenovi moći prilično su izmučili gledatelje i kako bi isprale okus dosade, nadolazeće bitke u posljednje tri epizode prve sezone morat će biti pravi vatromet u maniri Petera Jacksona. Ako uspiju spasiti ovu sezonu, autori Prstenova moći dugoročno imaju kvalitetnije temelje za ponuditi nešto novo na televizijskim ekranima
Nakon ovog vikenda, najveći dvoboj u povijesti televizije ušao je u jesenski period: pogledali smo pet od osam epizoda Prstenova moći, odnosno šest od deset epizoda Zmajeve kuće. Dok su mišljenja kritičara slična, barem što se tiče klasičnih metoda ocjenjivanja, dojmovi publike idu prilično u korist potonje. No obje serije morat će ponuditi više ukoliko misle zadovoljiti zahtjevniju publiku.
S navodnih šezdeset milijuna dolara troška po epizodi, Prstenovi moći uistinu izgledaju filmski spektakularno, s čime se, također ne osobito jeftina Zmajeva kuća, jednostavno ne može mjeriti. Međutim, u tom grandioznom zahvatu, autori Amazonove serije zasad još uglavnom nisu uspjeli izgraditi snažnu bazu likova, što je HBO spektakl postigao unaprijed suženom optikom – usmjerenom prije svega na događanja unutar jedne kraljevske kuće – ali i puno promišljenijim castingom.
Ipak, do kraja sezone slijede dva ključna izazova o kojima će ovisiti hoće li obje serije uspjeti dosegnuti i zadržati gledatelje izvan baze lojalnih obožavatelja prethodnih uradaka na kojima su serije temeljene. Uspjeh Prstenova moći ovisit će o tom mogu li se neki od dosad nagoviještenih protagonista isprofilirati u punokrvne, zanimljive junake, odnosno o tom jesu li autori konačno spremni ubaciti radnju u višu brzinu – nadolazeće bitke sa snagama zla dat će veoma jasan odgovor na to.
S druge strane, Zmajeva kuća već je donijela nekoliko velikih zaokreta, no ostaje pitanje može li ova serija istražiti išta drugo osim težnje za moći i možda ubaciti poneki sastojak koji dosad već nismo vidjeli – na dosta ambicioznijoj razini – u prethodnoj iteraciji knjiga Georgea R. R. Martina. U suprotnom bi prilično brzo mogla izazvati zasićenje kod zahtjevnije publike.
Obje serije istražuju prošlost iza poznatih priča
Podsjetimo, Zmajeva kuća smještena je nekih dvjestotinjak godina prije nego su se odvili događaji iz Igre prijestolja, i prikazuje početak kraja kuće Targaryen koja će se u tom razdoblju upustiti u unutarnju borbu za prijestolje poznatu pod nazivom “Ples zmajeva”. Na početku princeza Rhaenyra dobije prednost pred svojim problematičnim stricem, Daemonom, no uskoro njezina nekadašnja prijateljica, kraljica Alicent, njezinom ocu, kralju Viserysu, rodi muškog sina Aegona, čime se njezina buduća kruna automatski dovodi u pitanje.
Prstenovi moći prikazuju zasad najmanje istraženo, “Drugo razdoblje” Tolkienova imaginarija, koje dolazi dugo nakon poraza Morgotha, pokretača svih nevolja ranije povijesti, čije će mjesto potom zauzeti Sauron, njegov nekadašnji sljedbenik. Upravo u ovom razdoblju, koje obuhvaća nekoliko tisuća godina, iskovani su prstenovi moći od kojih se jedan znatno kasnije našao kod hobita Froda.
Središnju ulogu ima besmrtna vilenjakinja-ratnica Galadriel koju je u filmovima odigrala Cate Blanchett, dok odmah do nje treba svrstati još jednog poznatog (polu)vilenjaka, Elronda, odmjerenog “političara” kojeg je ranije na ekrane upečatljivo prenio Hugo Weawing.
I dok je novi Elrond (Robert Aramayo) veoma brzo zaživio kao zanimljiv, slojevit lik, i s patuljkom, princom Durinom izgradio jedan od najdinamičnijih odnosa u Prstenovima moći, Galadriel (Morfyyd Clark) u prvih pet epizoda nije izazvala previše simpatija, ponajprije zbog toga što je čitav njezin lik izgrađen oko opsesije lovom za Sauronom; njezina privatna strana u potpunosti je podređena dužnosti i kao takva ona je zasad nezanimljiva.
Zmajeva kuća angažirala sjajne britanske glumce
Zmajeva kuća za vodeće se glumce okrenula provjerenim rješenjima. Nesigurnog, boležljivog kralja Viserysa igra izvrsni Paddy Considine, dok je ulogu njegova brata Daemona, patološkog lažljivca, manipulatora i ubojice s erektilnom disfunkcijom izuzetno utjelovio Matt Smith, recentnije zapamćen po ulozi princa Phillipa u Kruni.
Kako je serija već u nekoliko navrata imala veće vremenske skokove, u posljednjoj je epizodi kao princeza Rhaenyra zamijenjena uvjerljiva Milly Alcock. Doduše, zamijenila ju je svega devet godina starija glumica, Emma D’Arcy, pa ovaj potez naizgled i nema previše smisla, i valja vidjeti koliko će drugoj glumici trebati da se nametne.
Iako “Drugo razdoblje” kod J. R. R. Tolkiena obuhvaća tisuće godine, izuzev nespretnog prologa u prvoj epizodi, kreatori radnju održavaju u veoma kratkom vremenskom rasponu, gdje pratimo četiri ključne narativne linije.
Jedna se odnosi na Galadriel i njezin boravak u otočnom kraljevstvu Númenor, druga pokriva „Južne zemlje“ u kojima se skupljaju orkovi pod vodstvom tajanstvenog Adara, treća je uglavnom pratila Elronda i vilenjačku prijestolnicu Lindon, dok je četvrta uspostavljena oko nomadske družine harfoota, preteča hobita, među koje je s neba pao nepoznati muškarac, uz Sauronov identitet zasad najveća nepoznanica serije.
Kreatori Prstenova moći potiskuju svaku seksualnost
Različite geografske lokacije sjajna su prilika za pokazati raskošne Tolkienove svjetove i autori ove serije to sustavno čine – zahvat je uistinu epski, neviđen u ijednoj seriji dosad – iako se možda moglo i zaobići koji potrošeni slow-motion kadar konja u punom trku. Problem je, međutim, to što kulise ne mogu nadoknaditi slabosti scenarija.
Najvećim dijelom, radnja se razvija suviše sporo, nepotrebno se uvode novi likovi još dok ni neki od temeljnih nisu zaživjeli kako spada, čitava linija naracije s harfootima pretjerano je razvučena, a „Južne zemlje“ ostaju nedorečene, i izuzev nositelja otpora – vilenjaka i žene čija romansa nikako da dobije konkretnije obličje – stanovnici ovih krajeva banalni su i nesimpatični, i malo tko će pretjerano mariti hoće li ih pregaziti orkovi.
Na tragu onoga kako je pisao Tolkien prije sedamdesetak i više godina, kreatori serije potpuno potiskuju svaki nagovještaj seksualnosti među likovima, u pet epizoda jedva da smo vidjeli koji dodir, i teško da će se tu išta značajnije promijeniti. Nitko ovdje ne želi vidjeti orgije kakve se u posljednje vrijeme često znaju pronaći na televiziji, ali ovakav puritanizam neizbježno infantilizira i sterilizira seriju.
Slično vrijedi i za reprezentaciju nasilja. Čovjek bi pomislio da će autori možda više otići u smjeru humora, no i on je više situacijski komičan, uspjeliji uglavnom u spomenutim epizodama s Elrondom i princom Durinom.
Od orgija i pokolja do incesta i patricida
Nije humor ni jača odlika Zmajeve kuće, no zato je ovdje i dalje dobrim dijelom zadržan odnos prema karnalnom kakav pamtimo iz Igre prijestolja. Receptura je pouzdana – od orgija i pokolja, incesta i patricida, krvavih vjenčanja i smrskanih glava, do tragičnih poroda i spaljenih tijela – rojalističke igrice uvijek su zahtijevale jako puno čišćenja jednom kad sve bude gotovo.
Do ovog trenutka, serija se gotovo isključivo svodi na dvorsku politiku, spletke za prijestolje, šaputanja po dvorskim odajama i kovanje zavjera. U srži svega je borba za moć, sve je ostalo sekundarno i relativno, pa i istina je, kako u jednom trenutku kaže kralj Viserys, posve nevažna, i stvar percepcije.
Osim toga, za razliku od Prstenova moći za koje je nešto teže predvidjeti što slijedi – možda zato što ni sami autori nisu bili posve sigurni u kojem smjeru idu – Zmajeva kuća na samom početku prilično je predvidljiva serija, što se ipak popravlja u kasnijim epizodama, dijelom zahvaljujući većim vremenskim skokovima i eksplozivnim iznenađenjima.
Zmajeva kuća bavi se patološkom stranom čovjeka
Ako je široki zahvat Prstenova moći u određenoj mjeri slabost, jednim dijelom ipak je i adut u rukavu koji Zmajeva kuća možda nema. Tolkienovi likovi dolaze iz različitih društvenih slojeva, rasa i podneblja, ne dijele senzibilitet ni temeljne motivacije pa je i prostor za istraživanje psihologije i prirode ovih likova puno veći od onog koji pronalazimo u krugu kuće Targaryen, gdje pratimo samo suprotstavljene plemiće i plemkinje koji, čim se približe prijestolju, svi počnu razmišljati i djelovati sa sličnim pobudama, pa tako i najbolji među njima od nekog trenutka ne poznaju ništa drugo osim žudnje za prijestoljem.
Osim toga, u Tolkienovoj manihejskoj perspektivi svijeta, gdje je jedna strana apsolutno zla, a druga načelno dobra – iako, naravno, nije bez svog kukolja – autori serije uspijevaju nametnuti teme prijateljstva, odanosti, požrtvovnosti i hrabrosti, možda na jedan staromodan način, ali sve su takve priče istovremeno staromodne i aktualne, kao što su Ilijada i Biblija staromodne knjige, ali još uvijek nam govore o čovjeku mnogo točnije i uvjerljivije nego najveći dio suvremene književnosti.
Zmajeva kuća pokazuje interes gotovo isključivo za patološku stranu ljudske prirode – to je često veoma efektno i zabavno – ali u konačnici bi nam se moglo učiniti da uvijek iznova gledamo kako se ista stvar odigrava tek na nešto drugačiji način. Prijestolje Targaryena kao da zauzima simboličku poziciju Tolkienovih prstenova moći: onom koji njime vlada daje izuzetnu snagu, ali s vremenom ga neizbježno vodi u propast.
Prstenovi moći dugoročno imaju kvalitetnije temelje
Iako je možda uspjelije, zanatski vještije napisana, Zmajeva kuća pati od nedostatka perspektive i oslanjanja na već viđena rješenja, što bi moglo itekako utjecati na rasipanje publike, a onda i na njezino mjesto u nekom širem poretku televizijskog fantasyja. Svojom dosadašnjom dinamikom Prstenovi moći prilično su izmučili gledatelje i kako bi isprale okus dosade, nadolazeće bitke u posljednje tri epizode prve sezone morat će biti pravi vatromet u maniri Petera Jacksona.
Ako uspiju spasiti ovu sezonu, i ako isprave greške s tempiranjem radnje i razvijanjem likova, autori Prstenova moći dugoročno imaju kvalitetnije temelje za ponuditi nešto novo na televizijskim ekranima. Zasad je potencijal ostao neispunjen.
S druge strane, za sve one koji nemaju problema s kročenjem po uskim i već prohodanim stazama, Zmajeva kuća čini se kao pouzdan i siguran odabir za sat vremena dobre stare igre oko prijestolja – igre koja možda neće izaći iz sjene prethodne iteracije, ali koja će biti dovoljno dinamična i zabavna da se ulogiramo u HBO i sljedeće nedjelje – i svjedočimo nekom novom pokolju među zmajevima.