Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar

Fadil Vejzović; od gladovanja s čuvenim Tenžerom do velike karijere. 'Još čekam tu jednu sliku, u meni je'

Cijenjeni slikar, grafičar, ilustrator, dizajner... ovog proljeća imao je još jednu izložbu. O životu i karijeri razgovara s Mladenom Plešeom

Fadil Vejzović; od gladovanja s čuvenim Tenžerom do velike karijere. 'Još čekam tu jednu sliku, u meni je'

Cijenjeni slikar, grafičar, ilustrator, dizajner... ovog proljeća imao je još jednu izložbu. O životu i karijeri razgovara s Mladenom Plešeom

FOTO: Vjekoslav Skledar

'Jednom nam je Veselkova majka poslala rezance za juhu. Bio je samo jedan problem - nismo ih imali gdje skuhati. No, ipak smo ih pojeli. Ujutro bismo u džepove kaputa natrpali te rezance i grickali ih u tramvaju. Ne želim zvučati kao Ivica Kičmanović iz Kovačićeva romana U registraturi, ali zapravo, Veselko i ja stvarno smo gladovali tih studentskih dana'

S obzirom na broj fotoreportera i novinara, koji su se početkom ožujka okupili u galeriji Josip Račić, neupućeni su mogli pomisliti da je riječ o nekom celebrity događaju, premijeri nekog filma ili modnoj reviji. No, ubrzo se pokazalo da je posrijedi nešto posve drugo. Bilo je to otvorenje izložbe akademskog slikara, crtača, grafičara, ilustratora, dizajnera i grafičkog urednika Fadila Vejzovića.

Novi Vejzovićev ciklus pod naslovom Tijelo – svijet, predstavljen je s jedanaest radova koji prikazuju svu ljepotu ženskog tijela. Gužva na otvorenju bila je iznenađenje, jer je Fadil Vejzović iznimno samozatajan i povučen umjetnik, koji uporno izbjegava medije i publicitet. No, za tako glamuroznu feštu najzaslužnija je Vejzovićeva obitelj. Sinovi Mak, televizijski snimatelj, i Enes, kazališni glumac, te snahe glumica Bojana Gregorić-Vejzović i Nevena Rendeli-Vejzović, televizijska voditeljica.

Fadil Vejzović nije krio zadovoljstvo što mu se cijela obitelj okupila na otvorenju izložbe. “Jako sam ponosan na svoje sinove, snahe i unuke”, priča Vejzović. “Oba moja sina imaju likovni talent pa sam se jako bojao da se ne odluče za slikarstvo. Težak je to i osamljen život. Valjda su se u to uvjerili, pa je srećom Enes danas glumac, a Mak snimatelj.” Ponekad se, kaže, probudi u noći i razmišlja o sinovima. “Zadivljen sam kako se nose sa životom u ovom novom svijetu u kojem vrijede sasvim druga pravila koja, bojim se, ja ne razumijem.”

U Zagreb je stigao prije šezdeset godina, dočekao ga je Tenžera

Takvo spektakularno otvorenje izložbe u potpunoj je opreci s ozračjem od prije šezdeset godina, kad je Vejzović iz Konjica doputovao vlakom u Zagreb. “Na Glavnom kolodvoru dočekao me Veselko Tenžera, koji je bio nešto stariji od mene i već student u Zagrebu. Išli smo u istu gimnaziju u Konjicu i tu smo se sprijateljili.”

Za bolje razumijevanje lika i stvaralaštva Fadila Vejzovića valja napomenuti da je Veselko Tenžera bio velikan hrvatskog novinarstva i publicistike. Bio je pravi intelektualni guru, fascinantan književni kritičar i lucidni poznavatelj likovne umjetnosti.

Posebnu pozornost javnosti privlačili su njegovi, u to vrijeme, neortodoksni, buntovni pa i antirežimski tekstovi koje je objavljivao u magazinu Start u rubrici Fenomeni našeg doba. U njima je, na duhovit, oštar i sarkastična način komentirao fenomenologiju svakodnevnog života, od sporta i glazbe, do kulture i društvenih fenomena.

‘Branio sam stanodavku kad je muž saznao da ima ljubavnika’

Vejzović je došao u Zagreb na prijemni ispit na Akademiju likovnih umjetnosti. Prisjeća se kako nije bio baš dovoljno spretan i agresivan da ulovi dobru poziciju za slikanje akta što je bio dio prijemnog ispita. “Naslikao sam ono što sam vidio, a to je bio samo dio glave i dio uha. No, unatoč tome profesor Dalibor Parać već me tijekom ispita pohvalio i to mi je jako imponiralo.”

Vejzović je bez problema upisao Akademiju, čime jedino nije bila zadovoljna njegova majka. “Željela je da studiram arhitekturu ili da budem nekakav inženjer, jer je to tada bilo u modi. Poslije kad bih dolazio kući u Konjic, znala mi je reći: ‘Eto, vratio se onaj tvoj kolega i sagradio kuću, a ti ništa, samo slikaš slike’.”

U to vrijeme, kao i mnogi, Fadil je živio jako skromno. “Veselko i ja stanovali smo u nekoj sobi u Trnju. Ponekad nam je ujutro kroz otvoreni prozor uletjela kokoš iz dvorišta. Drugi puta morali smo braniti ženu koja nam je iznajmila sobu, jer ju je muž, kad je saznao da ima ljubavnika, naganjao po kući sa sjekirom.“

‘Nismo gdje imali skuhati rezance, grickali smo ih u tramvaju’

Vejzović se prisjeća kako su u to vrijeme, glava punih dobre literature, sanjali o tome da osvoje svijet te s koliko su radosti Veselko i on primali hranu od kuće. “Jednom nam je Veselkova majka poslala rezance za juhu. Bio je samo jedan problem – nismo ih imali gdje skuhati. No, ipak smo ih pojeli. Ujutro bismo u džepove kaputa natrpali te rezance i grickali ih u tramvaju. Ne želim zvučati kao Ivica Kičmanović iz Kovačićeva romana U registraturi, ali zapravo, Veselko i ja stvarno smo gladovali tih studentskih dana.”

Tijekom studija Vejzović je puno vremena provodio u čitaonici Francuskog instituta u Preradovićevoj. “Imali su izvrsnu knjižnicu, pogotovo likovna izdanja, a zimi je bilo toplo,” prisjeća se. Ljubav prema francuskom jeziku Vejzoviću je usadila Francuskinja koja se udala za jednog Konjičanina. “Bila je jako lijepa i imala je prekrasno ilustrirane knjige. Najviše sam volio gledati slike u tim knjigama, a usput sam i naučio francuski.”

Puno godina kasnije u društvu u Parizu, jedan mu je Francuz rekao da govori francuski kao Voltaire. “Vidio je da ne razumijem dobro njegovu šalu, pa je nadodao ‘hoću reći da govorite besprijekoran francuski’. A to mi se već svidjelo.“

Kao student restaurirao je freske u istarskim crkvicama

Vejzović je u studentsko doba često odlazio i na Filozofski fakultet gdje je volio slušati predavanja profesora Ive Hergešića. “Na njegovim predavanjima dvorana je uvijek bila prepuna. Jedno njegovo predavanje o hrvatskoj i francuskoj književnosti trajalo je svega pet minuta. Popeo se iz kantine Filozofskoga fakulteta u dvoranu i na ploči napisao: 1871. u Hrvatskoj August Šenoa Zlatarevo zlato, u Francuskoj Gustave Flaubert Gospođa Bovary. I onda je rekao: ‘Poštovani kolege, to je sve što imam za reći o hrvatsko francuskim književnim vezama’. I opet je otišao u kantinu u podrumu. Bio je oštar i duhovit čovjek.“

Kako bi zaradio za život, Vejzović je kao student, s prijateljem sa studija slikarom Eugenom Kokotom, restaurirao freske u srednjovjekovnim istarskim crkvicama. Tako su cijelo ljeto provodili u unutrašnjosti Istre i radili. “Živjeli smo kao pustinjaci. Istra je tada bila sasvim drugačija, današnjem čovjeku neprepoznatljiva. Autobusi su vozili prašnjavim cestama i to ne svakoga dana. Živjelo se skromno”, priča Vejzović te dodaje: “Da sam bio pametan tada bih kupio neku kuću, ne jednu, nego više njih, jer su se prodavale jako jeftino. Danas bih bio bogat čovjek, ali nikada nisam razmišljao o novcu niti sam želio biti bogat.”

Unatoč neimaštini Vejzoviću su studentski dani ostali u lijepom sjećanju. Najradije se prisjeća dugih inspirativnih, ali i žestokih razgovora u birtiji Blato, pa u nekoj maloj gostionici u Tomašićevoj koje odavno nema. “S kolegama i profesorima s Akademije pričali smo o svemu o slikarstvu, književnosti, o glazbi, posebno o džezu koji smo slušali na stranim radiostanicama.“

Majka mu se iznenadila kad su susjedi pohvalili njegove slike

Fadil Vejzović rođen je u Sarajevu ratne 1943. “Ne znam mogu li to nazvati slučajnošću ili sudbinom. Moji su porijeklom iz Mostara, a kako je moj otac otišao u partizane morao je skloniti moju majku. I zato sam se rodio u Sarajevu. Kad je i ono postalo preopasno za nju i za mene, otac nas je odveo u neko selo u planine, ne sjećam se koje.“

Tamo su majka i Fadil dočekali kraj rata, potom se preselili u Konjic gdje mu je otac umro kad je imao samo pet godina. “Odrastao sam u Konjicu gdje sam završio osnovnu školu i gimnaziju. Premda smo živjeli u oskudici jer mojoj samohranoj majci nije bilo lako, sjećam se kupanja u Neretvi, lova pastrvki, logorovanja u planinama i na Boračkom jezeru. “

Vejzović je počeo crtati već kao dijete, ponajviše pejsaže, koje je gledao sa svog prozora. Njegova se majka jako iznenadila kad je jedna susjeda rekla kako Fadil dobro slika. “Valjda je mislila da sva djeca tako slikaju. Uglavnom, naslikao sam puno akvarela koje je majka poklanjala prijateljicama za rođendane.”

‘Razgovori o filozofima sa susjedom su me nadahnjivali’

Veliki utjecaj na Fadila Vejzovića u tim formativnim godinama imao je njegov susjed Kasim Prohić, profesor filozofije i estetika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. On ga je uporno ohrabrivao da studira likovnu umjetnost. “Razgovarali smo o filozofima Kantu, Schopenhaueru, Hegelu i moram reći da mi je jako imponirao svojim znanjem. Ne znam razgovaraju li mladi ljudi danas o idealističkoj filozofiji i ako razgovaraju, koliko to ima smisla. Ali tada davno, na obali Neretve u Konjicu, ti su me razgovori nadahnjivali i činili mi se jako smislenima i važnima.”

Studirao je u klasi profesora Raula Goldonija s kojim je kasnije postao veliki prijatelj. Često su zajedno putovali u Veneciju gdje je Goldoni na otoku Murano, poznatom u svijetu po kvalitetnom staklu, kreirao svoje staklene skulpture.

“Radili smo zajedno i na uređenju javnih prostora, primjerice, hotela Libertas u Dubrovniku koji se otvorio 1972. Tada sam između ostalog napravio i grafiku Dubrovnika koju i danas viđam u nekim dubrovačkim kućama. Napravio sam i dizajn posuđa, tanjura, šalica, zdjela, pepeljara sve s motivima Dubrovnika. Danima sam hodao Zidinama i crtao vizure grada.” Od svih tih radova sada u kući ima samo pepeljaru koju je njegovoj supruzi prije nekoliko godina poklonio poznati dubrovački kulturni djelatnik Andrija Seifried dok su zajedno radili izložbu Dubrovački vrtovi.

‘Prva izložba nije odjeknula kako sam očekivao’

Nakon što je diplomirao otišao je u Nürnberg na Akademie der Bildenden Künste, na poslijediplomski studij grafike i slikarstva. U Njemačkoj je ostao pet godina. “Kad sam došao nisam znao ni riječi njemačkog. Tri sam mjeseca učio, išao na tečaj i kod kuće slušao ploče s lekcijama.”

Kad je savladao osnove, odlučio je napokon prvi put otići u grad. “Kad sam jednog prolaznika na svom naštrebanom njemačkom jeziku pitao kako do središta, on me pogledao i ispalio: ‘Ma govori čovječe naški, ništa te ne razumijem’. Eto, među svim Nijemcima ja nađem našeg čovjeka.”

Premda je njegova prva supruga, operna pjevačica Dunja Vejzović, ostala u Njemačkoj gdje je napravila svjetsku karijeru, Fadil se odlučio vratiti kući. Tada mu je Raul Goldoni kazao da mora organizirati izložbu. “I danas mislim da je to bila sjajna izložba, ali nije odjeknula kako sam očekivao. Premda je održana u Galeriji Forum, bila je previše moderna za ono vrijeme, previše crna, preapstraktna, ne znam.”

Vejzović je za magazin Start radio ilustracije za priče

Kad danas njegova djeca otkrivaju te mladenačke radove znaju ga pohvaliti da je zaista bio prava avangarda. Ipak, ta je izložba 1975. bila prekretnica u životu Fadila Vejzovića. Na njoj je, naime, upoznao sadašnju suprugu Majdu, tada studenticu književnosti. Zaposlila se preko studentskog servisa te čuvala Fadilovu izložbu. Tako su se i upoznali. “Majda se vratila iz Pariza, a ja iz Njemačke. Počeli smo se družiti i ubrzo sam joj rekao da ćemo se oženiti. Ona mi je rekla da me drži za riječ. Rezultat – imamo dva sina i sedmero unučadi.”

Vejzović se nije kao drugi gastarbajteri vratio kući s njemačkim markama. “Od slikarstva se nije moglo živjeti, barem nisam mogao ja. I onda me Tenžera predstavio Seadu Saračeviću, glavnom uredniku magazina Start.” Dogovorili su da radi ilustracije za priče koje su izlazile u svakom broju, a pod pseudonimom Vjeran Dobrović radio je i druge ilustracije.

“Tada sam u Njemačkoj kupio i prvi airbrush kod nas, zapravo zračni kist s kojim sam napravio stotine ilustracija. Bio je to prvi aparat takve vrste u Zagrebu, no, žao mi je jer niti jedna ilustracija nije sačuvana. Tko zna gdje su sada”, sa sjetom se pita Vejzović.

Nakon deset godina u Startu posvetio se slikarstvu

Nakon nekog vremena uredništvo Starta odlučilo je pozvati, na prijedlog akademkinje i profesorice povijesti umjetnosti Vere Horvat Pintarić, čuvenog poljsko francuskog grafičkog dizajnera Romana Cieślewicza da redizajnira Start.

“Tako sam imao sreće raditi s Cieślewiczem od kojeg sam puno toga naučio. Start je tada dobio posve nov suvremen izgled, najavangardniji u ono vrijeme. Mnogi su se isprva zgražali, no ubrzo su i drugi magazini i revije počeli slijediti ideju koja je realizirana u Startu.”

Vejzović je tada postao grafički urednik Starta, danas bi se to zvalo art direktor. Radio je, kaže, sa sjajnim urednicima i novinarima, puno su se zajedno družili i zabavljali, a s mnogima je i danas prijatelj. Premda je cijelo vrijeme slikao u ateljeu, novine i ljudi su ga, priča, zanijeli, ali i trošili i odvodili u neke druge sfere. “Deset godina rada u Startu projurile su poput trena, pa sam se odlučio posve posvetiti slikarstvu i grafici.”

Ilustrirao je knjigu poezije Arsena Dedića

Vejzović je 2019. svojim je sjajnim ilustracijama ukrasio knjigu poezije Kuća pored mora Arsena Dedića. To vrhunsko pjesničko-slikarsko ostvarenje dobilo je ime po antologijskoj pjesmi Kuća pored mora, jednoj od najvažnijih poetskih djela suvremene hrvatske poezije. Ta je pjesma i nakon više od pedesetak godina od nastanka i dalje glazbeni evergreen, a pokojni pjesnik, esejist, prevoditelj i akademik Tonko Maroević povodom izlaska knjige lucidno je zapisao:

“U Arsenovoj se pjesmi Kuća pored mora elegijski govori o prošloj ljubavi, ali izgubljena, nestala, napuštena ili otišla ljubavnica prisutna je u mislima, konkretna na razini čežnje ili žudnje. Vejzovićeve predstave tijela također imaju (barem) dvije razine predstavljanja, odnosno mimetičnosti – koji put kao da naznačuju čvrsti volumen, gotovo kip ili lutku, a ponekad upućuju na meku, nježnu i prozračnu figuru, gotovo sjenu ili prikazu iz sjećanja.

U ruševinama ljeta izgubila se zbiljska ljubav, takoreći ishlapila je iz sugerirana prostora, ali u slikarevim evokacijama, svojevrsnim iskopinama tijela obnovljena je erotska napetost i prisna prisutnost, pa makar se dijelom odnosila i na očekivane ljubavnike nove.”

‘Svaki dan odlazim u atelje i slikam ili skiciram nešto’

Budući da se kod nas samo od slikarstva nikada nije moglo živjeti, Vejzović je zarađivao grafički opremajući knjige za izdavačke kuće Mladost, Znanje, VBZ, Mozaik knjigu i mnoge druge izdavačke kuće. Također, bavio se uređenjem javnih prostora, dizajniranjem plakata i časopisa. “Cijelo to vrijeme svakog sam dana odlazio u atelje, kao što to uostalom činim i danas. Nekad slikam, ponekad samo sjedim i prevrćem po slikama i crtežima, skiciram nešto. I onda dođe vrijeme kad slike same nastanu.”

U predgovoru kataloga izdanog u povodu izložbe Fadila Vejzovića u galeriji Josip Račić u Zagrebu, likovni i književni kritičar te esejist Milan Bešlić ukazao je na njegovu najomiljeniju temu. “Novom interpretacijom ženskog tijela Vejzović ga je aktualizirao kao temu u suvremenoj likovnoj produkciji, koja je zacijelo jedna od najvažnijih i najpoznatijih tema u likovnoj umjetnosti čije tragove čitamo već u samom svitanju civilizacije na tamnim stijenama špilja i remek djelima najvećih majstora europskog slikarstva…

Ulazeći svojim slikarstvom u taj beskrajni prostor, koji sažima ljudsko tijelo u ženskoj formi, Vejzović u novim djelima ne oblikuje akt, ne opisuje tijelo u narativnoj datosti, ne portretira i ne idealizira, već svakim svojim ciklusom, a napose ovim posljednjim naslovljenim Tijelo-Svijet, korača u tajanstvene predjele ljudskog bića.”

‘U ljudskom tijelu je sažeta sva ljepota i mudrost svemira’

Vejzović priznaje da je motiv tijela sveprisutan u njegovom slikarstvu. “Ljudsko tijelo je toliko savršeno i u njemu je sažeta sva ljepota i tajanstvena mudrost svemira. Možda će ove riječi zvučati pretenciozno, ali, eto, to dokazuje koliko je teško opisivati slike riječima. Slike treba gledati i pustiti da nam same govore”, ističe Vejzović te napominje:

“Da pojednostavim što je najviše moguće, u motivu tijela pokušavam se baviti i, ako smijem reći, dokučiti ono tajanstveno, nevidljivo ili nedokučivo. Priznajem, nije to lak zadatak, da ne kažem nerješiv. I mislim da svako umjetničko djelo na neki način procjenjuje vrijeme i prostor ovoga svijeta koji nam se nameće kao sirovina ili glina, a na slici nastaje ono što bi moglo biti, a nije.”

Vejzović objašnjava da je sa slikanjem vrlo slično kao i s emocijama. “Emocije nas povezuju sa stvarima koje smatramo važnima, a koje ne kontroliramo do kraja. I slikarstvo bilježi upravo taj osjećaj ranjivosti i nepotpune kontrole. Tako mi ponekad uspije da ta opažanja svijeta do kojega mi je duboko stalo i koje nosim u sebi, izrazim na mojim slikama. Nisu to samo tijela, muška ili ženska, noga ili ruka, nego je to trzaj, uzdah, ushit, bol, sam osjećaj života.”

Uz tijelo, Vejzovićeva druga slikarska ljubav je Mediteran

Osim bavljenja tijelom, Vejzović ima još jednu ljubav: Mediteran. “To je moja ljubav, volim tu igru svjetlosti koja mijenja boju mora, neba, čempresa, kamena…” Publika je prepoznala originalnost i vrijednost njegovog viđenja Mediterana, pa jedva stigne zadovoljiti sve potrebe tržišta.

Na primjedbu da nije pretjerano izlagao, Vejzović odgovara kako ne zna je li imao mnogo ili malo izložbi, no slikao je puno. Posljednjih godina često je izlagao u Dubrovniku u Galeriji Ćimić na Stradunu. “Avdo Ćimić moj je veliki prijatelj, često smo zajedno putovali u Pariz. Uvijek kad planiramo putovanje, na kraju ipak odemo u Pariz. Taj je grad magnetski privlačan. Sjajne izložbe, brasserije, džez klubovi…”

Vejzović je surađivao s brojnim likovnim kritičarima koji su ga stalno poticali da radi. “Povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Vlado Bužančić, stalno mi je govorio: ‘Dušo moja, vrijeme je za nove izazove’. Bio mi je veliki prijatelj. Andrija Seifried redovito skupi društvo na Bužin rođendan pa odemo i popijemo rakijicu uz njegovom grobu na Mirogoju.“

Vjekoslav Skledar

‘Uvijek želim naslikati onu jednu sliku. Ona je u meni…’

Priznaje da ga najviše muči pitanje što mu znači slikarstvo. “Uvijek sam se pokušao izvući odgovorom: ‘To je teško pitanje, pitajte me, molim vas, nešto lakše. Ili, hoćete li da vam nešto naslikam?’ Slikarstvo je moja ljubav i strast, ali i muka, nesreća i sumnja… Uvijek želim naslikati onu jednu sliku. Ne mogu je opisati, ona je u meni, samo je još nisam naslikao. Još stignem…”, zaključio je s osmijehom Vejzović te objasnio:

“Dok slikam i razmišljam o toj slici, neka unutarnja sila vodi moju ruku i slika sama nastaje. Ruka diktira nove poteze kista i vodi me tamo gdje treba, pa mi se čini da sve na kraju dobiva neki smisao. Posredstvom ove ili one boje, ovog ili onog poteza, ove ili one slučajne mrlje, sve počinje smisleno vibrirati. Ako me sjećanje dobro služi, i moja izložba iz 1975. imala je, radni naslov – Vibracije.”

Na pitanje kako ocjenjuje suvremena kretanja u likovnoj umjetnosti, Vejzović je predložio da bi o tomu bilo bolje razgovarati s njegovom suprugom. “Majda je ljubitelj instalacija svih vrsta, performansa i raznih projekata. Ja sam malo oprezniji, ustvari uvijek tražim umjetnički izričaj.”

‘Umjetnost danas nastaje kao posljedica promjena’

Po Vejzoviću moderna umjetnost koja insistira na angažiranosti, zapravo ne mijenja svijet. “Možda je to tako bilo nekada, ali danas ne. Danas umjetnost nastaje kao posljedica tih promjena, a svijet mijenjaju klima, politički interesi, društvene mreže, Internet, Tik Tok i kako se to već sve zove.” Skulpture od industrijskih otpadaka i prešanih autokaroserija francuskog kipara Cesara Baldaccinija ne smatra angažiranim instalacijama, nego izvrsnim skulpturama, a industrijski otpaci samo su, kaže, materijal u kojem su nastale.

“A sve priče o njegovoj čuvenoj skulpturi Palac, od simboličnog značenja palca u evoluciji čovjeka do toga da je to posveta čovjekovu stvaranju i radu, vjerojatno su Cesaru bile u drugom planu”, ističe Vejzović. “Ne vjerujem baš da je o tome razmišljao, kao niti da je, kad je prešao automobile, razmišljao o klimatskim promjenama i upozoravao da autoindustrija zagađuje okoliš.”

 

Ipak, priznaje, nedavno je vidi instalaciju koju drži izvrsnom, ali nažalost ne zna ime autora. “Pokazao mi ju je moj prijatelj Branko Franceschi. Radi se o znaku pored puta na kojem je velikim slovima pisalo smrt je blizu. E sad, taj bi se znak mogao svakako tumačiti od toga da paziš kako voziš do onoga biblijskoga Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.”

Vejzović upozorava da se svijet mijenja bez umjetnika, a umjetnost je tek eho poslije svega. “Umjetnici nisu zvijezde, pa samim tim njihove riječi i djela tiho odjekuju, zvijezde su neke nove cure i dečki na društvenim mrežama. Oni imaju, poučio me moj unuk, milijune lajkova. E oni bi mogli mijenjati svijet – nabolje, nadam se.”