Fascinantna priča o odrastanju. Otac lopov, očuh nasilnik, udomitelj nacist

U autobiografiji Alem o svom teškom djetinjstvu govori bez patetike. Bez vidljivih emocija opisuje život u njemačkoj udomiteljskoj obitelji srednje klase, ali s puno suosjećanja govori o životu svojih djedova i baka u siromašnom splitskom zaleđu.

Sjajne kritike

Kritičar Ulrich Kühn, iz NDR Kultur, zapisao je da “ova priča otkriva kako se duboko isprepliću potraga za identitetom i želja da budemo slobodni i sigurni. Izvanredna knjiga.” Drugi kritičari suglasni su da je “Grabovac povijest svog podrijetla zapisao jednostavno i izravno. Što knjigu čini još boljom i jačom.”

Posebna je vrijednost romana, pišu, što Grabovac u njemu odgovara na pitanje što ako netko ima tri oca, što ako je biološki otac šarmantni lopov koji potkrada čak i svoju siromašnu ženu i dijete? Što ako se udomitelj brine o vama, ali negira holokaust? Što ako majčin novi partner, dječakov očuh, ne tuče nju, već i posinka?

Obrazovni roman

Poznati njemački pisac i kolumnist Maxim Biller nazvao je knjigu “njemačkim obrazovnim romanom posebne vrste“, iz koje je, zapisao je, puno toga naučio. Prije svega o životu gastarbajterki koje su 60-tih godina prošlog stoljeća dolazile u Njemačku iz Jugoslavije, Italije, Grčke, Španjolske, Portugala, Turske… I koje su bile prisiljene davati svoju djecu na čuvanje njemačkim obiteljima, jer su morale danonoćno raditi da bi izdržavale sebe, ali i svoje obitelji kod kuće.

Billera je posebno privukao odnos Alema Grabovca s Robertom Behrensom, ocem iz njegove njemačke udomiteljske obitelji koji je bio antisemit i nacist. Knjiga je otkrila, tvrdi Biller, koliko je u poratnoj Njemačkoj, među četiri zida, njegovana nacionalsocijalistička ideologija. No, to je tek jedna od brojnih gotovo nevjerojatnih sekvenci iz Grabovčeva života.

Otac kradljivac, očuh nasilnik

Rođen je u Würzburgu 1974., od majke Smilje Hrvatice dok mu je otac Emir bio Bosanac. Bježeći od siromaštva, Smilja je 1969. otišla iz zaseoka Maovice u blizini Vrlike, te se zaposlila u tvornici čokolade. Tu je upoznala Emira Grabovca iz Mostara, udala se za njega, a da ga nije pravo ni poznavala.

Budući da se šest tjedana nakon poroda morala vratiti na posao, a nije se mogla osloniti na supruga jer je prekasno shvatila da je on sitni kradljivac i pijanac, odlučila je dati Alema na čuvanje jednoj njemačkoj obitelji. Ta je familija imala sedmero vlastite djece. Majka Smilja odvajala je dobar dio ionako male plaće za čuvanje djeteta, a Alem je dolazio k njoj vikendom i praznicima.

Kad su Alemu bile 2 godine, otac Emir protjeran je iz Njemačke, pa je majka ubrzo počela živjeti sa Srbinom Dušanom, građevinskim radnikom. Na nesreću, i Dušan je, kao i njegov biološki otac, bio alkoholičar. Kad bi se napio tukao je Alema i njegovu majku.

Zašto je napisao knjigu?

S obzirom na to da zna svega nekoliko riječ na hrvatskom, razgovor smo vodili engleskom. Alem Grabovac je smiren, pomalo distanciran sugovornik koji priča o svom životu kao da govori o nekomu drugome. Na početku intervjua objasnio je zašto je odlučio podijeliti s javnošću svoju mučnu priču o odrastanju.

“Kako sam sazrijevao tako je u meni rasla spoznaja da moram napisati knjigu o svom životu. Toliko se toga dogodilo, toliko sam raznih iskustava i situacija prošao, pa sam osjetio potrebu da sve to opišem u knjizi.” S obzirom na to da je u romanu opisao sve dobro i puno toga lošeg što ga je snašlo u životu, zanimalo nas je kako se osjeća sada kad je knjiga objavljena.

“Osjetio sam neku vrstu olakšanja, puno mi je bolje jer sam rekao stvari za koje mislim da ih ljudi moraju znati. Primjerice, opisujem svoj odnos s ocem iz njemačke udomiteljske obitelji, koji je bio i ostao nacist. Mnogi ljudi u Njemačkoj ne žele se suočiti s pitanjem što su njihovi roditelji ili djedovi radili u ratu. Zato je ta knjiga važna za Nijemce,” istaknuo je Grabovac te objasnio: ”Nijemci malo znaju o životu gastarbajtera, njihovim patnjama i mukama, pa mi je bilo važno da im i to ispričam. Istodobno želio sam im pokazati što se događa s gastarbajterima koji su ostali živjeti u Njemačkoj te su postali dio povijesti njihove zemlje. Naprosto želio sam da Nijemci shvate što smo i kako živimo.”

Majka živjela u siromaštvu

Grabovac je u razgovoru za Deutsche Welle istaknuo kako je njegovo djetinjstvo, doduše, “ bilo teško, no ima i gorih. Pisanje knjige nije za mene bila neka vrsta psihoterapije. Svoje traume nadvladao sam na drugi način. Ovaj roman, to intenzivno podsjećanje na prošlost, za mene je više bila retraumatizacija. Najnegativnija muška figura je bio očuh Dušan, koji me je bez ikakvog razloga tukao. To dijete ne može razumjeti. No, oprostio sam mu, jednako kao i majci Smilji. Ona nije mogla drugačije,” zaključio je Grabovac.

Tijekom razgovora Alem je više puta opravdavao majku tvrdeći da ga je morala dati udomiteljskoj obitelji, jer u ono doba nije bilo vrtića, a nije ga mogla poslati svojim roditeljima u Hrvatsku jer su živjeli u velikom siromaštvu.

“Zbog toga sam vodio dva paralelna života. Jedan s majkom preko vikenda i praznika, a drugi u udomiteljskoj obitelji. A to su bila dva potpuno različita svijeta, praktički bez ikakvih dodirnih točaka. Nažalost, život s majkom je bio strašan jer me Dušan, njen partner, često znao u pijanom stanju tući. Uz to premlaćivao je i moju majku. Bila su to grozna vremena, nikad neću zaboraviti kad je skidao, kako je govorio, kaiš, te bi me onda njime tukao. Bio je strašno brutalan, pa kad sam navršio 12 godina, moja njemačka majka Marianne zaprijetila mu je da će ga prijaviti policiji. Od tada je maltretiranje prestalo.”

Treći otac bio je nacist

Grabovac je pun hvale za svoju njemačku obitelj, ali ne samo zbog toga što ga je zaštitila od nasilnog očuha, već i stoga što su se lijepo odnosili spram njega. “Bili su konzervativni, pravi Nijemci, u kući je vladao savršeni red, točno se znalo kad je ustajanje, ručak, večera, kad se ide na spavanje. Sve je bilo po pravilima, disciplina je bila maksimalna, a mene su cijelo vrijeme tretirali kao svog sina. Zato sam i dao naslov knjizi Osmo dijete. Upravo tako sam se, naime, i osjećao.”

Grabovac opisuje kako je njemačka obitelj pripadala srednjoj klasi, otac je bio novinar, radio je za časopise specijalizirane za motore, imali su lijepu kuću, BMW, sve što im je trebalo… Jedino su se često selili tako da je Alem živio u državi Baden-Wurtterber, u selima Warmbronn, Kuppingen, Horb am Neckar.

Jedini pravi izvor prijepora, bilo je to što je otac Robert bio nacist. Za rata je bio tenkist u Wehrmachtu u Rusiji pa je stalno ponavljao kako Hitler nije bio loš za Nijemce, kako se holokaust nije dogodio, a nije krio da mrzi Židove, crnce, Turke…

Lažne vijesti o stradavanju Židova

“Zbog toga sam se, kako sam odrastao, sve češće sukobljavao s njim. Kad bi se rasprava zaoštrila onda sam mu govorio kako se moj djed partizan borio protiv Nijemaca jer su oni činili grozne stvari. Robert nije negirao to što je govorio moj djed, objašnjavajući da je normalno da se u svakom ratu događaju razne strahote.”

Bila je to, priča Grabovac, zaista luda situacija. Kad više nije znao što bi, onda je Grabovac posegnuo za zadnjim argumentom. “Roberte,”, govorio je Alem, “ ja sam tvoj, iako potječem iz Jugoslavije, pola sam Hrvat, a pola Bosanac.” Tada bi mu Robert hladno odgovorio: “Nemam s tim problem, ti si iz Hrvatske, a Hrvati su u ratu bili naši saveznici i prijatelji.”

Grabovac priča kako su unatoč svega, njegov treći otac, kao i cijela njegova obitelj, bili iznimno dobri prema njemu. “Zbog toga sam se kao dijete posve identificirao s njim, bio sam ponosan što je bio tenkist. Ipak, kad bismo gledali televiziju, nije mogao, a da ne dobaci kako su sve to lažne vijesti o stradanju Židova, da se to nije dogodilo te da u to ne smijem vjerovati. Dok sam bio mali vjerovao sam mu jer sam ga doživljavao kao svog oca.”

Studij u Njemačkoj i Britaniji

Alem je, dakako, pod utjecajem škole u kojoj su redovito učili sve o zločinima Hitlerova režima i soldateske, sve više sumnjao u ono što mu je pričao treći otac. Kad se sa školom vratio iz posjete u Auschwitzu i kad se na svoje oči uvjerio kakvi su se tu zločini događali, Alem se požurio ispričati što je sve vidio. Međutim, Robert je ostao pri svom ponavljajući kako je sve to laž i zavjera.

Alem je ispričao kako su se djeca u školi prema njemu uglavnom dobro odnosila, da su ga tretirali kao sebi ravnog. “Premda su bili vrlo dobri prema meni, ponekad su neki od njih znali biti okrutni, govorili su mi fucking yugo, odlazi kući…”

Po završetku gimnazije Alem je u Münchenu počeo studirati, nakon dvije godine nastavio je studij u Londonu na London Guildhall University, gdje je diplomirao sociologiju, a potom je 1999. na Freie Universität Berlin diplomirao i magistrirao sociologiju.

Politika kao dio života

Na pitanje tko je financirao studiranje, Alem je objasnio da u Njemačkoj djeca čiji roditelji nemaju dovoljno novaca dobivaju vrlo povoljne stipendije od države. “To je zapravo kredit, a samo pola ga se mora vratiti nakon završetka studija. Nešto novaca davala mi je mama, a i ja sam zarađivao obavljajući razne poslove.”

S obzirom na to da ga je oduvijek privlačilo pisanje, da se na studiju bavio društvenim znanostima te proučavao društvene odnose, a da je preko svojih dviju užih i širih obitelji, bio upoznat s onim što se događa u svijetu, a posebno u bivšoj Jugoslaviji, odlučio se baviti novinarstvom. Politika je, kaže, od najranije mladosti bila dio njegovog života: nacizam, Tito, raspad Jugoslavije, rast nacionalizma i mržnje…

Puno mu je pomoglo to što je volio čitati, a na studiju je proširio znanje i horizonte, pa se sve lakše nosio sa svojom situacijom.

Tipična gastarbajterska priča

Grabovac je, kaže, zasnovao internacionalnu obitelj: oženio s Njemicom Marie, koja po ocu ima čileanske korijene. Učiteljica je u osnovnoj školi, imaju skladan brak pa Grabovac napokon živi u sretnoj i sređenoj obitelji. Sin Aljoša ima 8 godina, a na pitanje od kud sad još i rusko ime u obitelji, odgovara kako je to zbog toga što obožava Dostojevskog. “Posebno njegov roman Braća Karamazovi pa sam sinu dao ime po jednom liku iz te knjige.”

Odnosi s majkom su sve bolji, posebno od kad je prošle godine umro njegov očuh Dušan. “Zbog njega sam se u djetinjstvu udaljio od majke tako da s njom nisam imao posebno prisne odnose. No, sada je bolje, čujemo se, ona živi u Frankfurtu u mirovini.”

Alem priznaje kako je život njegove majke bio jadan, težak, pun nesreće i stradanja. “Radila je na traci, ostala bez muža, život s mojim očuhom Dušanom bio je strašan, morala se na kraju i na svojevrstan način i mene odreći. No unatoč svega toga slala je novac svojoj siromašnoj obitelji u Hrvatsku, a pomagala je i meni dok sam studirao. Ni ona ni očuh Dušan nisu bili obrazovani, nikad nisu pročitali knjigu, a uz to bili su i siromašni. Moja majka je zaista bila nesretna i umorna od života, no to je tipična gastarbajterska priča.”

Odrastanje između oprečnih obitelji

Grabovac kaže kako je rastao između dviju potpuno oprečnih obitelji: jedna je bila beskrajno siromašna, mučila ju je neimaština, dok je druga bila krajnje konzervativna.

Nakon što je napustio obitelj, njegov biološki otac Emir neko je vrijeme živio u Italiji i Francuskoj da bi se na kraju skrasio u Jugoslaviji. Kao notorni kradljivac više je vremena provodio u zatvoru nego na slobodi, a nakon što se u jednom baru u Beogradu napio, maltretirao je neke gošće, pa ga je muž jedne od njih pretukao. Tada je Emir počeo vrijeđati sve oko sebe, pa i Tita, tako da je osuđen na tri godine zatvora na Golom otoku.

Pravu istinu o biološkom ocu Alem je saznao tek u ljeto 2018. Do tada mu je majka govorila kako mu je otac bio građevinski radnik te da je umro u Beogradu. Alemu je kasnije objasnila da ga nije htjela dodatno opterećivati pričama kako mu je otac bio alkoholičar i propalica. Nakon što je saznao da mu je biološki otac umro Alem je u jesen 2018. odlučio pronaći njegovo posljednje počivalište u Beogradu.

Napokon normalan život

“Pronašao sam grob na kojem je pisalo Emir Grabovac, pa sam prvi puta u životu, dok sam stajao uz natpis, imao kakav takav kontakt s ocem.” Grabovac održava vezu s članovima svoje njemačke obitelji, a za posjetama Hrvatskoj i Splitu susreće se s maminom obitelji. I ga uvijek pitaju isto, priča Alem, “Švabo, kako si.”

Zadovoljan je jer napokon može voditi normalan život kao i svi drugi ljudi. “Kad sam bio mlad zaista je bilo teško. Siromašna majka, okrutan očuh, treći otac koji je bio nacist, dio obitelji živio je u Hrvatskoj, a ja samo bio član njemačke familije, Frankfurt, Split, zaseok Maovice, Tito, Hitler, nacionalizam, rat, Milošević, Tuđman, sve se to neprestano miješalo u mojoj glavi. I nije bilo lako živjeti i snalaziti u takvim okolnostima,” ispričao je Alem te onda s ne malom dozom ironije zaključio: ”Vrlo lijepi život Mladene”.

Nakon toga prvi puta se tijekom razgovora glasno nasmijao. “Kad razmišljam o svoja tri oca odmah se sjetim filma Clinta Eastwooda Dobar, loš, zao. Jedino ne znam kako bi među njima raspodijelio te pridjeve.”