Filip Krenus za Telegram: 'Komisiji Akademije u Zagrebu na audiciji sam otvorio srce, a oni su me zgazili. Najiskrenije im hvala'

Nakon kapitalnog prijevoda na engleski Držićeva “Dunda Maroja” (izdavač Dom Marina Držića, Dubrovnik, 2018.), Krenus je upravo završio još jednu važnu prevodilačku Držićianu: kod istoga izdavača izašla je “Novela od Stanca”, pod naslovom “Old Stan Or A Fool Fooled”, koja je engleskoj publici predstavljena 27. travnja na University of York, u koncertnoj izvedbi drame, u režiji Jacoba Warda. Ovaj senzacionalni pothvat, od iznimne važnosti za našu kulturu, povod je da sam telegramčio s Filipom.

Držićev stih ispunio šekspirijanskom jekom

TELEGRAM: Kakve su vaše impresije s promocije u Yorku? Kako je reagirala publika?

KRENUS: Još kada sam se prihvatio prijevoda, pretpostavljao sam da će reakcije publike biti izvrsne – jer je ovo uistinu mali dragulj. Stoga je sve ovisilo o prijevodu. Kad smo kod naših klasika, Lucić je, govoreći o Ovidiju, varljivo spomenuo da će ljepota izvornika blistati makar kakvim ga prijevodom odjenuli. Pa je onda svoj prijevod utegnuo u korzet dvostruko rimovanog dvanaesterca. Odlučio sam da je iznimno važno pretočiti stih Držićevog izvornika u odgovarajući engleski stih. Tu je ritmom najprikladniji jampski heksametar koji je najbliži odraz hrvatskog izvornika. Usto sam ga uronio u renesansni idiom. Pritom nisam izbrisao lokalne reference, ali sam stih ispunio šekspirijanskom jekom – iako ta jeka pomalo dolazi iz budućnosti, budući da je Držić rođen početkom, a Shakespeare sredinom šesnaestog stoljeća.

Primjerice, Držićeve vile, koje su možda u južnjačkom podneblju bliže nimfama, preveo sam kao „fairies“ jer komedija u tragovima podsjeća na „San ivanjske noći“, a imena vila Perlica, Kitica, Pavica i Propumanica čiji se pjenušavi deminutivi kojima engleski nije sklon, prekrstio sam u aliteracijski niz Pearly, Posy, Peahen i Perfuma i engleskom uhu, bar podsvjesno, natuknuo ime Peaseblossom, koja je u nas prevedena kao Graša, vilu iz, opet, „Sna ivanjske noći“. Htio sam da engleska publika, koja rijetko priznaje ili poznaje Shakespeareove suvremenike ili prethodnike, ovako ima tekst koji je istodobno blizak i stran.

TELEGRAM: A glumci, kako su oni kliknuli na Držića?

KRENUS: Kad govorimo o glumcima, bilo je za očekivati da će se s mukom verati preko nazubljenih frikativa i afrikata preko kojih Hrvati skaču vješto kao divokoze, a da ne govorimo o njima isprva teško izgovorljivom samom imenu dubrovačkog komediografa. Druga stvar koja je svojstvena ovom djelu jest da je u cijelosti napisana u stihu. Da je ovo djelo kojim nemogućim slučajem prevedeno kada je i napisano, sigurno ne bi bilo posve u stihu. Engleski se ne voli predugo utezati u već spomenuti jezični korzet, osobito kada ga diktira neki strani jezik. Iako se glumcima na samom početku pokusa stih možda činio teškim za igrati, spoznali su da je on integralan dio radnje, tako da su brzo oživjeli u njemu. Ono što nikako nisam mogao predvidjeti bila je moja reakcija na ono što sam vidio i čuo. Bio sam dirnut načinom na koji je prijevod zaživio kroz igru.

S Paljetkom o Dundu Maroju komunicirao poštom

TELEGRAM: Intrigantna mi je vaša verzija naslova, “A Fool Fooled”, ono sluđena luda?

KRENUS: Puni naslov je „Old Stan or A Fool Fooled“ jer Stancu nisam htio uskratiti spomen, kada mu je već uskraćeno pomlađivanje. Tu se ne radi o ludi, koliko o priprostom, naivnom čovjeku, kojeg nasamari Dživo. Držić se, osim njegove vječne zaokupljenosti srazom mladosti i starosti, igra arhetipovima naivnog ludova i onog što bismo mogli nazvati dvorskom ludom – dakle, netko kome je dopušteno reći sve, a da pritom ne snosi posljedice. Htio sam i zvučni naslov koji bi se opet uklapao u englesku renesansnu tradiciju. Usto imena Stan i Stanac imaju isti stameni korijen: Stancu je korijen u „stanac kamenu“ i ima poveznicu sa starim slavenskim sunčevim mitom o suncu koje ne želi „umrijeti“ u zalasku, a ime Stan ima korijen u engleskoj riječi „stone“ – kamen. Tako mi je to ime bilo lakše uklopiti u engleski stih.

TELEGRAM: Na koja iznenađenja ste nailazili u teškoj avanturi prevođenja Držića?

KRENUS: Ovo je putovanje meni bilo puno lakše od mog prvog susreta s prevođenjem Držića. Prije pet godina preveo sam „Dunda Maroja“ i glavni mi je savjetodavac za dubrovački dijalekt bio Luko Paljetak, koji nema računalo, pa su mu se pitanja slala poštom. Ovdje sam se gotovo u cijelosti morao osloniti na sebe i fusnote Frana Čale. I, dakako, na svog urednika Philipa Parra koji mi je bio metronom dok sam hrvatski stih preslagivao u engleski. Volim stih i volim vile, makar i one lažne, tako da mi je ovo bio daleko veći užitak. Ono što je vječna spoznaja, pogotovo kada je riječ o klasicima, jest da smo često i sami sebi jako nepoznati, tako da sam sebi prvo morao rastumačiti Držića.

Kako bi izgledao susret Držića i Shakespearea

TELEGRAM: Stanca uspoređujete sa Shakespeareovim Falstaffom?

KRENUS: Rekao sam da Stanac ima elemente Vratila iz „Sna ivanjske noći“ i situacija u kojima Falstaff zaglibi. S prvim utoliko što je, neuk kao Stanac, i sam sluđen vilama, a drugi zbog načina na koji nastrada. Opet je riječ o šekspirijanskoj jeci, a ne o izravnom odrazu. Lik Falstaffa je u mnogome drukčiji od Stanca i ima drukčiju funkciju u „Henriku V“, ali način na koji se zaljubljeni Falstaff ponaša i pogotovo kako ostane nasamaren u „Veselim ženama windsorskim“ ima poneku dodirnu točku sa Stancem. Opet govorimo o arhetipima.

TELEGRAM: Ako izmaštamo da su se njih dva sreli, Will i Marin, kako bi to završilo? Uzajamnom krađom tekstova dvaju genija, zajedničkom pijankom, seksom…?

KRENUS: Shakespeare je navršio tri godine kada je Držić umro, tako da si jedan drugome ne bi bogznašto mogli reći da su se kojim slučajem sreli. Dobro, za pretpostaviti je da je Shakespeare imao puno življe razgovore s glumcima i piscima, nego sa svojom obitelji. Njegove kćeri su bile nepismene. No, da su se našli u izvanvremenskoj dimenziji, sve bi mogućnosti ostale otvorene. Možda bi razmijenili iskustva o autorskim pravima kojih u Londonu u Shakespeareovo doba nije bilo, pa su glumci imali samo svoje replike i obilježene šlagvorte tijekom pokusa, kako cijeli komad ne bi ukralo konkurentno kazalište. Možda bi bilo riječi i o srazu engleske tradicije muških glumaca koji su u to vrijeme glumili sve uloge, i dubrovačkih glumačkih družina gdje su, kao i u Italiji, ženske likove glumile žene.

A možda bi Držić shvatio da Shakespeare nije ni postojao, nego da se iza njegovog imena skriva cijeli niz autora koji su svoj pravi identitet sakrili iza jednog pseudonima – osobe čiji je život velika enigma. Nemojte misliti da ovdje guram kakvu teoriju zavjere, samo se poigravam odgovorom. Što se tiče pijančevanja, mislim da bi Držiću tu bolje parirao Ben Jonson, Shakespeareov suvremenik, nego sam Shakespeare. Dubrovački trgovci uglavnom su u London putovali sami, ali su, prema sudskim zapisnicima, često znali zapasti u nevolje s Englezima jer bi im zavodili žene. Da je taj susret bio moguć, mislim da bi vjerojatno bio vatrometan.

London postao još okrutniji u postpandemijsko doba

TELEGRAM: Što je novo na vašem glumačkom planu? Kako je plivati u opakoj i raskošnoj ponudi londonskog tržišta?

KRENUS: London je postao još okrutniji u postpandemijsko doba, tako da se svi trudimo održati na površini. Trenutačno radim na dovršavanju jednog teksta, pa ćemo vidjeti kako će i hoće li zaživjeti. A kako se bliži ljeto, zaokupljen sam pripremama za dubrovački festival Midsummer Scene…

TELEGRAM: Kakve nas poslastice čekaju ovoga ljeta?

KRENUS: Kao glumac i kao producent sada radim na mjuziklu „Put oko svijeta za osamdeset dana“, glazbenoj adaptaciji mog prokušanog suradnika Seana Aite i mladog skladatelja Lea Elsa gdje ću igrati Philieasa Fogga. To nam je ujedno i glavna produkcija i na nju stavljamo glavni naglasak ove godine, osobito zbog toga što je ovo odmak od šekspirijanskog programa koji smo dosad radili iz godine u godinu. Sa svoje strane znam da sam okupio vrhunske kreativce, uključujući i kostimografa Roberta Suracea koji je upravo nominiran za nagradu Drama Desk za svoj rad u New Yorku. Ta je nagrada, uz Tony, najvažnija za produkcije na Broadwayju. Opet učim svirati još jedan instrument, kao i za svoju monodramu, tako da će ovo ljeto biti jako izazovno.

TELEGRAM: Koji su ostali produkcijski planovi Honey-tongued Theatre Productions?

KRENUS: Ove godine moram restrukturirati rad, a to se povlači još od 2020. kada je nekoliko dugoročnih projekata posustalo ili nestalo. Rad na monodrami „Bijedan glumac“ koju sam napisao s redateljem Seanom Aitom i s kojom sam obišao južnu Europu, otvorio je nova vrata i želim istražiti kamo će to otići. Znam da ovo sve zvuči kao prodavanje magle, ali radim na tri teksta, i vidjet ću što će od toga zaživjeti. Ne bih se htio zalijetati s kojekakvim najavama, nego najaviti kada trud urodi plodom. Eto, radije mi to pitanje ponovno postavite potkraj godine, pa ću imati opširniji odgovor.

‘Dugo me bilo strah proći kraj Akademije’

TELEGRAM: Svojedobno vas nisu primili na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Kada ste prošli selekciju za studij glume na East 15 Acting School, jeste li osjećali da je pravda zadovoljena? Da li je bilo trijumfa u vama?

KRENUS: Izbjegavam odgovor na ovo nesretno pitanje jer ne želim zvučati jalno. Ali kad je pitanje postavljeno, ovog puta ću na njega odgovoriti. Dugo me je bilo strah i proći pokraj zgrade Akademije dok sam još živio u Zagrebu jer su mi moji pokušaji da nekako postanem dio toga bili jako bolni. Zahvalan sam što nisam primljen kada sam im, s nepunih osamnaest godina, otvorio srce na audiciji i ostao pregažen u užem krugu. Većina tih ljudi u akademskoj komisiji u vrijeme kada sam pohodio audicije nisu se nikad smjeli doticati pedagoškog rada, tako da mi je drago da sam morao prvo završiti engleski jezik i književnost, a onda otići na studij glume u London.

Uistinu nisam osjećao nikakvu slavodobitnost što sam ušao na taj studij od prve jer me više nije zanimalo što oni misle o meni. Bio sam jako sretan i zahvalan. A toga ne bi bilo da nisam odbijen na zagrebačkoj Akademiji. Tako da im, to iskreno govorim bez ikakve žuči, hvala na tome.