Film '4:2' Anđela Jurkasa intimna je drama u doba kolektivnog nogometnog delirija
Film će pretpremijeru imati u Zagrebu, 15.07., na dan finala Svjetskog nogometnog prvenstva u Moskvi
Imaju li male intimne drame pravo života u doba kolektivnog delirija? Kad na glavnoj pozornici nacija raspomamljeno udara u bubnjeve ekstaze, a u pozadini ječi tišina jedne izudarane ljubavi, može li ju neko čuti? Tu tišinu poziva u pomoć, sound of silence očaja i nade. O tome nježnom snagom govori „4:2“, novi dukat iz livnice majstora Anđela Jurkasa, nezaustavljivog desperadosa našeg indie filma.
Jurkasova priča (uz režiju, on je i autor scenarija) naizgled počiva na high concept alatima, ali ih neprestano humanizira i očuđuje. Ideja filma je moćna: 15. jula 2018., u 17.00, dok na moskovskom stadionu Lužnjiki istrčavaju momčadi Francuske i Hrvatske, bračni par Paola i Petar kreću iz Zagreba prema Gorskom kotaru, jer njezin je otac doživio infarkt, a majka je van sebe i treba pomoć.
Petar onako klasično mačopizdi. Pobogu, finale je Svjetskog nogometnog prvenstva, cijeli svijet je ili u Moskvi ili barem pred ekranima pristojnih dijagonala, a on se eto zlopati po drumu i mora slušati radijski prijenos.
Stadionski urlik i klaustrofobična tišina
Iz etera se upravo razmahuje komentatorov ikonički dramolet (duhovita je redateljeva dosjetka da angažira Dragu Ćosića) a jedan čovjek i jedna žena prevaljuju kilometre na putu u srce svojih zanijemjelih duša. „Šutnja je početak kraja, a tišina ostavlja modrice“, roji se Paolina neizgovorena rečenica pod svodom automobila.
Jurkas u dvije trećine filma koristi crno-bijelu gamu (kameru i ton je sugestivnim, sirovim, neuglačanim on the road pristupom, proizveo trojac Dino Nikšić, Nevio Smajić i Mario Boršćak), otvarajući tako čisti noire intime. Savršeno je zamišljena i ostvarena apokaliptična atmosfera tipa „kad je stao svijet“ kakvu nameću histerični nacionalni epovi u kojima se mrve osobne sudbine.
Žestoko glumačko rudarenje po emocijama
Jurkas vrhunski balansira kontru između nacionalnog stadionskog urlika i klaustrofobične tišine u kabini vozila. Dok historija kuca na vrata raspomamljenoj naciji, na cesti se odvija sićušna a tako važna životna priča u svođenju računa samoće, oštećene ljubavi pune modrica i mršavih šansi za vožnju unatrag – do onih prvih nezagađenih klica ljubavi.
Jurkasova odluka da cijeli film vozi u moru tišine, bez ijedne glasno izgovorene riječi dvoje glavnih junaka, bila je krajnje riskantna. Zahtijevala je iznimne glumce kao i udarničko povjerenje i ljubav na liniji čežnje redatelj-glumac. Izazov je donio beskonačne dividende.
Bojana Gregorić Vejzović i Ivo Krešić emaniraju u sebi i između sebe čitave stadione intimističkih epova. Puni implozije ranjivosti. I nije to stvar naknadne montaže, nego žestokog glumačkog rudarenja po spiljama emocija.
Dvoje posljednjih kladioničara na ljubav
Film će pretpremijeru imati u Zagrebu, 15.07., na dan mitskog finala. Također je s pravom pozvan u natjecateljski program ovogodišnjeg Pula film festivala. Jurkasova samozatajna akrobatika između ironije (dok pada prvi izjednačujući gol hrvatske repke, Petar mašta o orgazmu s mladom autostoperkom), socijalnog beznađa i melodrame, učinila je „4:2“ prebogatim filmskim ostvarenjem.
Kao da su se našli Wenders, Golik i Trier da naprave priču o dvoje posljednjih kladioničara na ljubav. Ne smijem spojlati završni obrat i razloge otvorenog kraja, ali želim vjerovati da su u onim posljednjim, koloriranim zagrljajima, Paola i Petar otputovali u novopronađenu ljubav. Po meni je ta njihova utakmica završila pobjedom.