Vlast je sve oholija, oporba sve nevidljivija, stvarnost sve strašnija. Treba se okrenuti snovima. Iz njih se, ako ništa drugo, možemo izvući buđenjem. U malom džepu traperica, onome u kojem su kauboji nekada nosili sat, nalazim bilješku o snovima. Posvećena je Busteru Keatonu, komedijašu kamena lica, koji je umro na današnji dan prije pedeset i šest godina.
Mi nismo sami. U svakom od nas čuči nas više. Snovi su najbolji prozor u to mnoštvo. U njima smo nekada felinijevski šareni i bučni, živimo u epskim pričama i čudesnim pejsažima, dok smo ponekad mirni i samozatajni poput Bressonovih crno-bijelih filmova. Ukratko: snovi nam jasno poručuju da svi manje-više imamo “Poremećaje višestruke ličnosti”.
Znate što je “Dream Catcher”, hrvatski rečeno “Hvatač snova”? To je jedan od najtrajnijih i najraširenijih simbola indijanske kulture. Sastoji se od obruča veličine dlana i mreže u njemu koja štiti spavača tako da se objesi iznad kreveta i hvata loše snove, dok dobre propušta.
‘Bilo bi divno kad bismo snove mogli hvatati i sačuvati’
Bilo bi divno kad bismo snove mogli hvatati i onda sačuvati, a zatim od njih složiti film, pogotovo od onih kojima Dream Cather ne dozvoljava prolazak. Uostalom, tajna veza između snova i filma oduvijek je postojala. Freudovo tumačenje snova i masovni rast filmske industrije započeli su nakon Prvog svjetskog rata, gotovo u isto vrijeme.
Freud je razvio teorije o nesvjesnom umu i mehanizmu potiskivanja, te je stvorio psihoanalizu, kliničku metodu za liječenje kroz dijalog između pacijenta i psihoanalitičara. Film, kao najmasovnije kolektivno putovanje u nepoznato, pokušao je gotovo isto.
Sjedeći u mračnoj dvorani, u dijalogu s ekranom, otkrivamo naše skrivene tajne kroz identifikaciju s različitim likovima, njihovim problemima i sukobima. Prema Freudu, um se može podijeliti na dva glavna dijela: svjesni koji uključuje sve čega smo svjesni, i nesvjesni, koji je rezervoar osjećaja, misli, poriva i sjećanja koji su izvan naše svijesti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Keaton je kreirao prvu pravu sekvencu posvećenu snu’
Filmovi se također generalno dijele na dvije osnovne kategorije: fiction i factum. Fiction je “maštovita kreacija ili pretvaranje koje ne predstavlja stvarnost, nešto izmišljeno”. S druge strane factum je “događaj ili pojava ili nešto učinjeno”. Dakle nešto što se zaista dogodilo. San unutar filma je, dakle, fikcija u fikciji.
Tako smo došli tamo kuda smo i krenuli, do “Sherlock Jr.”, nijemog filma snimljenog početkom dvadesetog stoljeća, točnije 1924. Režirao ga je i glavnu ulogu u njemu igra Buster Keaton. Balansirajući kroz čitav film između sna i jave, Keaton je kreirao prvu pravu sekvencu posvećenu snu.
Štoviše pretvorio je gotovo čitav film u jedan veliki san. Za mnoge, uključujući i mene, to je vjerojatno najbolji i najjednostavniji filmski san, a to dvoje, pogotovo na filmu, često ide zajedno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Film koji govori o onome čemu u Hrvatskoj više nitko živ ne vjeruje’
Još dvije stvari treba imati na umu prije gledanja: prvo, to je snimljeno i montirano kad nije bilo svemoguće kompjuterske postprodukcije, sve je rađeno „u kameri“, i drugo, to je film koji govori o onome čemu u Hrvatskoj više nitko živ ne vjeruje – da pravda ponekad na kraju ipak pobjeđuje. Nađite vremena, budite strpljivi, pogledajte “Sherlock Jr.”.
Nadam se da će vam nevinost tog filma barem malo pomoći u razumijevanju vlastitih snova. Meni je pomoglo. Ne puno, ali dovoljno da me čeprkanje po njima, pronalaženje mog osobnog fictiona i factuma, i dalje veseli. Štoviše, kako se godine množe, sve više i više.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Film koji govori o onome što u Hrvatskoj više nitko živ ne vjeruje: da pravda ponekad ipak pobjeđuje
Sherlock Jr. je nijemi film snimljen početkom dvadesetog stoljeća, točnije 1924.
Režirao ga je i glavnu ulogu u njemu igra Buster Keaton. Balansirajući kroz čitav film između sna i jave, Keaton je kreirao prvu pravu sekvencu posvećenu snu. Štoviše pretvorio je gotovo čitav film u jedan veliki san. Za mnoge, uključujući i mene, to je vjerojatno najbolji i najjednostavniji filmski san, a to dvoje, pogotovo na filmu, često ide zajedno.
Vlast je sve oholija, oporba sve nevidljivija, stvarnost sve strašnija. Treba se okrenuti snovima. Iz njih se, ako ništa drugo, možemo izvući buđenjem. U malom džepu traperica, onome u kojem su kauboji nekada nosili sat, nalazim bilješku o snovima. Posvećena je Busteru Keatonu, komedijašu kamena lica, koji je umro na današnji dan prije pedeset i šest godina.
Mi nismo sami. U svakom od nas čuči nas više. Snovi su najbolji prozor u to mnoštvo. U njima smo nekada felinijevski šareni i bučni, živimo u epskim pričama i čudesnim pejsažima, dok smo ponekad mirni i samozatajni poput Bressonovih crno-bijelih filmova. Ukratko: snovi nam jasno poručuju da svi manje-više imamo “Poremećaje višestruke ličnosti”.
Znate što je “Dream Catcher”, hrvatski rečeno “Hvatač snova”? To je jedan od najtrajnijih i najraširenijih simbola indijanske kulture. Sastoji se od obruča veličine dlana i mreže u njemu koja štiti spavača tako da se objesi iznad kreveta i hvata loše snove, dok dobre propušta.
‘Bilo bi divno kad bismo snove mogli hvatati i sačuvati’
Bilo bi divno kad bismo snove mogli hvatati i onda sačuvati, a zatim od njih složiti film, pogotovo od onih kojima Dream Cather ne dozvoljava prolazak. Uostalom, tajna veza između snova i filma oduvijek je postojala. Freudovo tumačenje snova i masovni rast filmske industrije započeli su nakon Prvog svjetskog rata, gotovo u isto vrijeme.
Freud je razvio teorije o nesvjesnom umu i mehanizmu potiskivanja, te je stvorio psihoanalizu, kliničku metodu za liječenje kroz dijalog između pacijenta i psihoanalitičara. Film, kao najmasovnije kolektivno putovanje u nepoznato, pokušao je gotovo isto.
Sjedeći u mračnoj dvorani, u dijalogu s ekranom, otkrivamo naše skrivene tajne kroz identifikaciju s različitim likovima, njihovim problemima i sukobima. Prema Freudu, um se može podijeliti na dva glavna dijela: svjesni koji uključuje sve čega smo svjesni, i nesvjesni, koji je rezervoar osjećaja, misli, poriva i sjećanja koji su izvan naše svijesti.
‘Keaton je kreirao prvu pravu sekvencu posvećenu snu’
Filmovi se također generalno dijele na dvije osnovne kategorije: fiction i factum. Fiction je “maštovita kreacija ili pretvaranje koje ne predstavlja stvarnost, nešto izmišljeno”. S druge strane factum je “događaj ili pojava ili nešto učinjeno”. Dakle nešto što se zaista dogodilo. San unutar filma je, dakle, fikcija u fikciji.
Tako smo došli tamo kuda smo i krenuli, do “Sherlock Jr.”, nijemog filma snimljenog početkom dvadesetog stoljeća, točnije 1924. Režirao ga je i glavnu ulogu u njemu igra Buster Keaton. Balansirajući kroz čitav film između sna i jave, Keaton je kreirao prvu pravu sekvencu posvećenu snu.
Štoviše pretvorio je gotovo čitav film u jedan veliki san. Za mnoge, uključujući i mene, to je vjerojatno najbolji i najjednostavniji filmski san, a to dvoje, pogotovo na filmu, često ide zajedno.
‘Film koji govori o onome čemu u Hrvatskoj više nitko živ ne vjeruje’
Još dvije stvari treba imati na umu prije gledanja: prvo, to je snimljeno i montirano kad nije bilo svemoguće kompjuterske postprodukcije, sve je rađeno „u kameri“, i drugo, to je film koji govori o onome čemu u Hrvatskoj više nitko živ ne vjeruje – da pravda ponekad na kraju ipak pobjeđuje. Nađite vremena, budite strpljivi, pogledajte “Sherlock Jr.”.
Nadam se da će vam nevinost tog filma barem malo pomoći u razumijevanju vlastitih snova. Meni je pomoglo. Ne puno, ali dovoljno da me čeprkanje po njima, pronalaženje mog osobnog fictiona i factuma, i dalje veseli. Štoviše, kako se godine množe, sve više i više.