Film Sigurno mjesto: 'Redatelj je traumu zbog bratova suicida pretvorio u vrhunsku umjetničku gestu'
Davor Špišić pogledao je dugometražni igrani prvijenac Juraja Lerotića
Kamera prikazuje jedno od onih bezličnih mastodontskih naselja pogodnih za nasilja, stuporozno bivstvovanje, suicide, dilanje narkotika, svodništvo, staračku samoću… Proljetni je dan, prođu neki klinci u igri, psić pronjuška, sve je letargično obično kako to već biva.
A onda u kadar mahnito utrči Bruno, mršavi muškarac u majici, bjesomučno zvoni i provaljuje u haustor zgrade. Zatim se slika gubi, u zatamnjenom kadru samo odjekuju potmuli udarci njegovih nogu o vrata i panični povici: „Damire, jel me čuješ?!! Provalit ću vrata!“. Kad Bruno nahrupi u stan, zatječe brata Damira na podu, u krvi isječenih vena i vratne arterije.
U tom dokumentaristički sirovom prasku nemoći, film ‘Sigurno mjesto’ redatelja i scenarista Juraja Lerotića lansiran je u svoj mali čemerni kozmos.
Vratolomno voajerstvo u društvo
Očajnička je istraga uzroka i posljedica u koju se bacaju Bruno i majka, nastojeći pomoći ranjenom bratu i sinu nakon pokušaja suicida, izbaviti ga iz ponora duševne predaje. Usput začepljujući i vlastita napuknuća u brani obitelji, poraženi sumnjama i panikom da možda nisu prepoznali signale odustajanja svoga bližnjeg.
Da nisu učinili dovoljno u svakodnevnim bitkama ljubavi. U tim dirljivim pokušajima izbavljenja, pred njima se rastvara sva zahrđalost, bešćutnost, birokratska apsurdnost, zapuštenost i korumpiranost sistema koji naprosto zagušuje pojedinačne vapaje i krike za pomoći.
Budistički škrtim minimalizmom, redateljskih i scenarističkih poteza (nema niti jedne suvišne rečenice u scenariju) Lerotić postiže svedene, a prebogate refleksije. Uz pomoć izvanredne kamere Marka Brdara (često su u kadru tek okrznuti dijelovi lica ili tijela, a zrače golemom sugestivnošću), prolazi vratolomno voajerstvo u društvo otupjelo pod krhotinama privremenosti.
Teme koje se često guraju pod tepih stigme
Misija društvene odgovornosti nipošto nije zamaglila onaj najintimniji cilj poniranja u srž kompleksnih dilema osjetljivih ljudskih membrana. Pitanja koja se u sferama tabua često guraju pod tepihe stigme.
Briljantna je scena u kojoj, nakon još jednog Damirovog pokušaja samoubojstva, Bruno okreće majicu skrivajući tragove bratove krvi. Tjeskobna tema, važna do bola, morala je biti ispričana s apsolutnim glumačkim razotkrivanjem. Tu neotpakiranih zaliha poistovjećivanja jednostavno nije smjelo biti.
Lerotić još jednom prolazi privatnu traumu
Naprosto je fantastičan Lerotićev rad s glumcima. Rizik da sebi samom, bez glumačkog iskustva, povjeri ulogu Brune i tako doslovce na koži još jednom prođe vlastitu privatnu traumu bratova samoubojstva, ovaplotio se u čudesnu grozničavu i samozatajnu figuru ranjivog fajtera.
Goran Marković je udarce po Damirovim čuvstvima oslikao u fresku bića progonjenog vlastitim i nametnutim demonima, čovjeka bremenitog kricima i šaputanjima.
„Ja mislim da sam ja neko zlo. Da smo nas dvoje neko zlo“, u antologijskoj sceni istiskuje Damir zebnju iz sebe, a Bruno traži riječi utjehe i istine: „Ne mislim ni da smo posebno bolji ni gori od drugih ljudi…“.
Pakao intime pretočen u vrhunsku umjetničku gestu
Strašna je bila odgovornost odigrati Majku Hrabrost bez trunke patetike, a s dubinskom sviješću i erupcijom unutarnjih poraza, krivnje i bola. Snježani Sinovčić uspjelo je to veličanstvenim marom i darom.
Svojim gerilskim (odvažna produkcija nezavisnog Pipsera) dugometražnim igranim prvijencem 44-godišnji Lerotić veličanstveno se upisao u niz najsnažnijih filmskih ostvarenja svjetskoga kalibra poniklih na našem tlu.
Samo najhrabrijima je dana snaga da u grotlu nemilosrdnih trauma potraže i pronađu razloge za ustrajnost ljubavi. Samo najvećima, kao što su Lerotić i njegovi suborci, je pružen i onaj poseban blagoslov da taj pakao intime pretoče u vrhunsku umjetničku gestu. I tako postanu katarza svih nas.