Sniman iz ruke i to na grub, “prljav” način, film predstavlja osvježenje u eri ušminkanog dokumentarizma kojemu sve manje vjerujemo.

Zagrebačka premijera “Kreše” najavljena je za subotu, 13. siječnja u Dokukinu KIC (početak u 19 sati), a uoči premijere razgovaramo s autorima filma Marinom Musulin i Zoranom Kremom.

TELEGRAM: Godinama ste bili u filmskoj potrazi za prijateljem kojemu se izgubio svaki trag. Kako je krenula cijela priča?

MUSULIN: Kada je Krešo nestao, hrvatska policija je pokrenula istragu, ali bez nekih rezultata. Neki ljudi su znali gdje je, ali im je zaprijetio da nikome ne smiju reći. Toliko je bio u strahu i paranoji. Policija dugo nije imala nikakve informacije, a tek kad je priča izašla i na “Potrazi” RTL-a, jedan nam se čovjek javio s pričom da mu je Krešo stopirao prema granici i da ju je prešao, vjerojatno ilegalno, zbog čega nije postojao trag o tome da je napustio zemlju.

TELEGRAM: Marina, vi ste Krešu upoznali davno, radeći na studentskom filmu o njemu. Tada niste znali gdje će vas to odvesti. Kako je izgledao vaš prvi susret?

MUSULIN: Susreli smo se na Kontu, on je krenuo pričati i taj razgovor je samo tekao. U jednom trenutku sam shvatila da su prošla tri sata. Bila sam obuzeta njime, a u to vrijeme sam tražila i temu za svoj kratki film koji sam trebala isporučiti na studiju Gluma i mediji u Rijeci, gdje sam studirala. Shvatila sam da bi baš Krešo mogao biti moj protagonist. Pristao je, krenuli smo istraživati o čemu bi mogao biti taj moj eksperimentalni film, zatim smo krenuli i snimati, a onda je on nestao. Bilo mi je to nevjerojatno, jer u filmu koji sam zamislila trebali smo pratiti njegovo putovanje prema izvoru Rječine, gdje on filmski nestaje. I onda mi je bilo preludo kada sam shvatila da je on zaista i nestao, i da mi se događa neki meta-moment u kojemu se briše granica između stvarnosti i umjetnosti. Inače, do njega je uvijek bilo teško doći, nije imao internet, telefon, uvijek je bio na granici nestajanja. I onda se to i dogodilo.

TELEGRAM: Krešo je performer i zapažen pripadnik riječke alternativne umjetničke scene još od osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kakva je, zapravo, bila ta scena?

KREMA: Krešo je već tada, osamdesetih, odlazio iz Rijeke u Amsterdam i vraćao se pun svježih ideja. Kad smo za film intervjuirali ljude koji su se u tom periodu s njim družili, svi su rekli da je on bio – drugi planet. Svaki je dan mijenjao boju kose, oblačio se jako ekstravagantno, ponekad i kao žena. Postoje i stare fotografije s Konta, omiljenog okupljališta riječke alternativne i performerske scene, gdje se baš vidi kako je on tada odskakao, izdvajao se od svih drugih riječkih umjetnika, a znamo da je Rijeka tad bila najjača. Ali, Krešo je izgledao triput luđe i od Parafa, Mrleta i svih drugih aktera tog doba koji su se po nečemu izdvajali.

TELEGRAM: Film donekle osvjetljava tu riječku alternativnu i performersku scenu, ali u nešto kasnijim godinama, početkom novog milenija.

KREMA: Ja sam se priključio toj ekipi 2005. godine u Palachu. Tada ga je vodio Čarli Čargonja, a Palach je imao i Galeriju O.K., koju je u ono doba kao kustos vodio Krešo. Prvo smo se sprijateljili, a onda sam ih krenuo snimati. Pratio sam razne izložbe, performanse, druženja… Taj materijal smo koristili i u filmu.

TELEGRAM: Kako ste se vas dvoje upoznali i odlučili zajedno nastaviti raditi na filmu?

MUSULIN: Ja sam došla u Rijeku 2008. godine i nekako sam uvijek gravitirala toj underground sceni, jer uvijek sam smatrala da je tu veći prostor kreativnosti i slobode. Tako sam upoznala i Kremu, Tajči Čekadu, Čarlija… Radili smo i neke performanse, zajedno nastupali, a poslije sam, kako sam navela, upoznala i Krešu i zamislili smo taj moj film. Počeli smo raditi na njemu 2014., kada sam dobila sredstva od grada Rijeke, a on nestaje 2017. i tada se zatvara taj krug s njegovim zamišljenim filmskim nestankom, i pravim nestankom. Tim novim razvojem događaja i dolaskom Kreme u priču, morali smo pronaći i neki novi filmski pristup. Odlučili smo se na filmsku potragu; kamera iz ruke i idemo ga tražiti. Je li uopće živ? Gdje je? Morala sam prilagoditi početnu ideju filma i pustiti ga da nas vodi u nepredviđenom smjeru, da vidimo što se još novo može dogoditi. To i je neki smisao dokumentarizma. Bili smo zabrinuti za čovjeka i njegov život, i na kraju smo sve to zaokružili u filmu. Eksperimentalni dio filma ide kroz njega, prati njegove performanse i podneblje iz kojega dolazi kroz razne arhivske materijale, dok je njegov nestanak i naša potraga za njim, zapravo, druga narativna linija filma.

TELEGRAM: Zašto ste se odlučili na gerilski pristup; snimanje iz ruke, bez filmske ekipe, pripreme seta… u “direct cinema” stilu?

KREMA: Kad ti nestane prijatelj, nemaš vremena za postavljanje seta i svjetla. Mi nismo uopće znali što očekivati, samo smo htjeli u potragu za njim, koju ćemo dakako snimiti. Razmišljali smo kako ćemo tek kasnije shvatiti što bi, zapravo, trebalo napraviti s tim materijalom.

TELEGRAM: Konačno pronalazite Krešu, u malom francuskom mjestu, kod jednog starog njegovog prijatelja koji ondje posjeduje dvorac. Tko je taj lik?

KREMA: Kad smo na tragu raznih informacija stigli u to mjesto, Krešu tamo nitko nije vidio. I dalje je bio u paranoji, nije nigdje izlazio. Nalazio se u tom dvorcu, okruženom velikim imanjem s puno životinja i zelenila, koje je pomagao održavati. Imanje pripada jednom Englezu, njegovom starom prijatelju i šefu tijekom devedesetih godina u Amsterdamu. Taj je čovjek napravio bogatstvo na lateksu, kad je skužio da se od tog materijala može raditi i moda. Toni Braxton je nosila njegove kreacije, možda i Madonna. Kad je počeo rat, Krešo je, kao i većina senzitivnih ljudi iz ove regije, otišao u Amsterdam i nekako se zaposlio kod njega. I onda ga je pronašao desetljećima kasnije u Francuskoj.

TELEGRAM: Nevjerojatno da ga je pronašao.

MUSULIN: Kad je nestao iz Rijeke, Krešo je prvo otišao u Amsterdam gdje je sreo jednu staru zajedničku prijateljicu. Ona mu je rekla gdje je taj Englez i dala mu kontakt, pa je ovaj odlučio otići baš k njemu na to imanje.

TELEGRAM: Kako je Krešo komentirao vašu potragu za njim, sam film? Znam da je bio i na nedavnoj premijeri u riječkom Art-kinu.

MUSULIN: Nakon premijere rekao je da mu se film sviđa, ali da mora još to malo bolje pogledati i istražiti. Onda je bio i na iduće dvije projekcije u Art-kinu.

TELEGRAM: Koji su pravi razlozi njegove paranoje zbog koje se dao u bijeg te 2017. godine?

KREMA: Svašta se pričalo o tome, mogla bi to biti podloga za neki žuti krimić. Činjenica je da je on skvotao u jednom stanu deset godina, i da su ga odvjetnici vlasnika prostora tražili da ga napusti. U jednom trenutku je, ipak, na sudu dobio dozvolu da može koristiti taj stan, ali onda se počelo pričati da prolazi kroz određena zastrašivanja. Otišao je iz tog stana na kraju, da bi godinu i pol dana živio u Harteri gdje se i dalje bavio svojom umjetnošću. Zatim je nestao.

MUSULIN: Mislim da je on odlučio otići zato što je ostao bez svoje scene. Zatvorio se Palach, nestala je alternativna umjetnička scena, umrla je Neda, njegova najbliža prijateljica i suradnica. Ostao je i bez krova nad glavom. I tek onda odlazi. Meni se čini da se poklopilo nekoliko faktora koji su ga doveli pred zid i zbog kojih je morao napustiti Rijeku.

TELEGRAM: Krešo je sad nazad u Rijeci. Kako živi?

KREMA: Znam da radi kao kustos u Galeriji O.K., koja je opet profunkcionirala. Živi u nekom stanu, ima svoju sobu. Nisu to neki uvjeti, ali je barem krov nad glavom. Hrani se u pučkoj kuhinji.

MUSULIN: Njegov prof. Butković, koji je također u filmu, prije nego je preminuo pokušao je urgirati na grad da mu se riješi pitanje smještaja. Bilo bi divno kada bi Krešo mogao dobiti neki gradski stan. Osim toga, znam da priprema i neki novi performans, a ima i propisanu liječničku terapiju. Na premijeri su bili i njegovi liječnici, kao i sestra s kojom nije dugo razgovarao. Bili smo sretni da im se svima svidio film.

TELEGRAM: U filmu koristite mnogo arhivskog materijala. Znam da je nešto imao i Krema u svojoj arhivi, ali nešto ste morali i pronalaziti. Gdje ste našli sve te snimke?

KREMA: Nešto nam je dao riječki MMSU, nešto Tajči Čekada, a tu su i moje snimke, kako ste naveli. Ja sam se godinama družio s tom ekipom i imao sam vrijedne snimke za ovaj projekt, koje sam čuvao još od 2006. godine. Danas, dokumentarni filmovi postaju sve više igrani i ja im zbog toga sve manje vjerujem. Tek kad je neki vremenski odmak u priči, onda mi cijela stvar dobiva na težini. Nama je to uspjelo baš zbog tog arhivskog materijala, i zbog toga film možda jest malo stilski neujednačen, ali snimali smo priču koja traje 20 godina. Ima tu stare DV kamere, HDV, HD, ima i snimki s telefona… Jer, drugačije ne možeš dokumentirati tako dugi period.

TELEGRAM: Srećom ste sačuvali sav taj materijal. Vi ste, zapravo, kroničar riječke performerske i alternativne scene. Zašto ste se odlučili baviti baš njima, toliko dugo? Mogli ste snimati bilo što drugo.

KREMA: Ali, nisam, u tome i je stvar. S kim si, takav si. Mogao sam snimati, što ja znam, igrače NK Rijeke, ali ako težiš nekom umjetničkom izražavanju onda uvijek snimaš i tako nešto, što te zaista interesira. Družiš se i s ljudima koji te zanimaju. Oni su mi bili dovoljno ludi i zanimljivi, da nisam morao tražiti dalje.

TELEGRAM: Krešo je, rekli smo, napustio Rijeku jer je osjećao nekakvu nesigurnost. Međutim, taj grad ima imidž da pazi na svoje umjetnike, prihvaća različitosti… Taj narativ kao da se bijegom Kreše urušava?

KREMA: Mislim da je Rijeka i dalje OK u tom smislu. Ne znam da li bi Krešu više valorizirali, recimo, u Amsterdamu. Ljudi poput njega uvijek nekako završe na margini. Nema tu pomoći. To im je jednostavno sudbina.