“Za sve one koji se ozbiljno odupiru američkoj hegemoniji, globalizaciji i planetarnoj dominaciji Zapada, sljedeća izjava treba postati aksiomom: u ovom trenutku, sudbina svjetskog poretka odlučuje se isključivo u Rusiji, s Rusijom i putem Rusije”.
This is not a war with Ukraine. It is a confrontation with globalism as an integral planetary phenomenon. It is a…
Posted by Alexandr Dugin on Sunday, February 27, 2022
Pojedini stručnjaci sugeriraju da Putin nije u kontaktu s Duginom, odnosno da je za njega važniji Ivan Iljin, raniji ideolog ruskog fašizma na kojeg se rado poziva, no Duginov nauk već se devedesetih infiltrirao u ruske vojno-političke krugove. Dugin je bio savjetnikom ljudima iz užeg kruga Putinovih suradnika, iz redova njegove stranke Ujedinjena Rusija. Sam Dugin negira osobnu vezu s predsjednikom, ali vjeruje da je značajno utjecao na njegove geopolitičke odluke.
Putinova invazija Ukrajine korelira s Duginovim idejama
Teško je znati što se uistinu odvija unutar Kremlja, no što god bilo posrijedi, u Putinovoj invaziji svakako ima korelacije s Duginovim javno propagiranim planom igre u istočnoj Ukrajini, odnosno Novorusiji, kako obojica nazivaju to područje. Ruski autokrat svojom retorikom – poput one o zapadnim petokolonašima u Rusiji – sve manje ostavlja dojam trezvenog majstora geopolitičke šahovske ploče, a sve više zvuči kao da je iščitavao Duginove kontroverzne knjige.
Brojne poveznice između njihovih stavova oko ruske uloge u svijetu mogu se pronaći u spomenutoj Geopolitici multipolarnog svijeta, inače prijevodu Duginova počasnog doktorata, izvorno objavljenog 2012. godine. Autor u osam poglavlja nastoji ponuditi ozbiljnu analizu i novu paradigmu geopolitičke slike svijeta – a potom sve to fundamentalno ironizira devetim poglavljem, gdje daje svoje idealističko viđenje “horizonata idealnog carstva” – što je kuriozitet svoje vrste i sačuvat ćemo ga za kraj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dugin u Geopolitici, između ostalog, poziva na borbu protiv globalizma predvođenog Sjedinjenim Državama; odbacuje samorazumljivost liberalnih vrijednosti, poput ljudskih prava i demokracije; afirmira kolektivističku baštinu fašizma; hvali Sjevernu Koreju kao pozitivan primjer otpora liberalnom poretku; predlaže vanjskopolitičke odnose temeljene na nuklearnim ultimatumima; i konačno, inzistira da cjelovitost Rusije ovisi o ukrajinskom teritoriju.
U svom geopolitičkom kotlu “euroazijastva”, a podsjetimo, tim se konceptom rado koristi i Putin, Dugin je skuhao čudnu mješavinu konzervativne europske i azijske filozofije, moderne američke političke misli, iskrivljenog slavenofilskog mesijanizma i pojednostavljenog heideggerijanizma, začinjenu s grančicom nedozrelog postmodernizma, prstohvatom teorija zavjere i par krupnih zrna platonijanske politeje.
Dugin radikalno distorzira filozofsku misao na koju se poziva
Dugin, koji navodno govori deset jezika, očito je upoznat s ogromnim rasponom misli kroz povijesti, ali njegovi su uvidi često vrlo površni, odnosno selektivni do te mjere da radikalno distorziraju izvornu misao. Slično kao što su nacisti masakrirali Nietzscheov nauk, tako i Dugin probire po tradiciji filozofske misli, tražeći fragmente koje može uklopiti u svoj euroazijski mozaik, ne vodeći posebno računa o integritetu cjeline svog ili tuđeg rada.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako se on koji kolektiv pretpostavlja pojedincu bez problema poziva na viteza individualizma Nietzschea, a svoju “konzervativnu revoluciju” brani idejama zapadnjačkih liberalnih prvaka postmoderne. Dakako, eklekticizam ne mora nužno imati negativan predznak, no neizbježno je negativan kad je ovako nonšalantan. O generalnoj površnosti Duginovih stavova svjedoči snimka sučeljavanja s francuskim filozofom Bernard-Henrijem Lévyem.
Blizak okultnim i poganskim učenjima, kao i fašizmu
Rođen u Moskvi 1962. godine, Dugin je u mladosti teško podnosio ograničenja sovjetskog komunizma. Unazad nekoliko generacija, muškarci iz njegove obitelji bili su časnici u vojsci, a otac mu je navodno bio obavještajac. Dugin se nije uklapao u tu matricu. Rano se počeo kretati u drugim krugovima, vlastima sumnjivima, a zbog svojih je ultradesnih stavova izbačen s Moskovskog instituta za avijaciju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Njegovi intelektualni interesi uključivali su okultna i poganska učenja, rano pravoslavlje i europske konzervativce bliske fašizmu. Kad mu se za to otvorila prilika, uoči raspada Sovjetskog saveza boravi na Zapadu i dolazi do neobičnog zaključka – s druge strane željezne zavjese još je gore nego doma. Komercijalizacija i zapadna ideja individualizma stvorili su društvo, smatrao je, istinski usamljenih pojedinaca; Sjedinjene Američke Države u tom su prednjačile, u njima je pronašao “kult zla”.
Povratkom u zemlju ozbiljnije razvija svoje ideje i približava se ruskim neofašistima. Međutim, svrstati ga u samo tu kategoriju značilo bi simplificirati njegov profil – kao što sam već sugerirao, Dugin se previše ne opterećuje granicama – osim onim između država, moglo bi se dodati. Svoju produktivnost ranih devedesetih uglavnom demonstrira ispisivanjem opskurnih knjiga zasićenih ezoterijom i misticizmom; recimo, 1993. objavljuje Konspirologiju, “znanost o zavjerama, tajnim društvima i okultnom ratu”.
Brojni pobornici u vojnim krugovima
Dugin se sljedećih godina uozbiljio, a njegova knjiga Osnove geopolitike (1997.) postiže dobru recepciju u dijelu ruskih vojnih krugova – tu je autor revitalizirao staru ideju “euroazijstva” koja i danas ostaje jezgrom njegovih promišljanja. U suštini, radi se o alternativnoj ideologiji podignutoj oko ideje posebne ruske misije u suprotstavljanju tamnim silama, odnosno hegemoniji i liberalnim vrijednostima takozvane “civilizacije Mora” koju predvodi SAD.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako bi to učinila, Rusija treba obnoviti svoj geopolitički kapital i okupiti u zajednički blok sve ostale zemlje “civilizacije Kopna”, kako naziva društva s ispravne strane povijesti. Iako mu komunizam definitivno nije nedostajao, poput mnogih mračnih ruskih tipova na prijelazu u novi milenij, Dugin je raspad sovjetskog diva tumačio kao zavjeru stranih sila. Stoga nije potpuno neopravdana usporedba atmosfere u tadašnjoj Rusiji s onim što se događalo u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata.
Filozof se ovom knjigom postavlja u svojevrsnu makijavelijansku ulogu savjetnika vladara. Kako Rusija u tom trenutku ne može vojno oponirati NATO-u, umjesto izravnog sukoba predlaže program destabilizacije protivnika temeljen ponajprije na dezinformacijama i subverzivnim akcijama tajne službe. U svakom slučaju, knjiga je doživjela više izdanja i pronašla svoje mjesto u različitim vojnim obrazovnim ustanovama.
U radijskom intervjuu pozivao na ubijanje Ukrajinaca
Od početka 2000-ih Dugin je sve češće u medijima, a ubrzo osniva i organizaciju Euroazijski pokret koja svoj ekonomski pandan donekle pronalazi u Euroazijskoj ekonomskoj zajednici Rusije i dijela bivših zemalja SSSR-a. No tek se zagrijavao. Širu je međunarodnu pozornost dobio 2008. godine kad je pozvao na agresivniju kampanju u Gruziji. Već tada je tražio okupaciju Krima, odnosno cijele Ukrajine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Naše jedinice okupirat će gruzijski glavni grad Tbilisi, cijelu zemlju, a možda čak i Ukrajinu i Krimski poluotok, što je ionako povijesno dio Rusije”, govorio je.
Iste se godine zaposlio kao predavač na Moskovskom sveučilištu Lomonosov, ali 2014. studenti su pokrenuli peticiju u kojoj su zahtijevali da ga se otpusti. Naime, nedugo nakon euromajdanskih prosvjeda u Ukrajini, Dugin je u radijskom intervjuu imao dotad najradikalniji istup. Povodom stradavanja više proruskih separatista u sukobima u Odesi, izjavio je sljedeće: “Ubiti, ubiti, ubiti. Više ne treba razgovarati. Kao profesor, tako ja razmišljam”. Ubrzo je studentima ispunjen zahtjev.
Nuklearno oružje za agresivniju vanjsku politiku
Dugin nije bio zadovoljan Putinovom reakcijom u Ukrajini 2014. godine, htio je da se ode do kraja. Iako je Putinov programski predsjednički govor iz 2012. godine naznačio agresivniju rusku vanjsku politiku, još uvijek nije bio spreman ići daleko poput filozofa. Međutim, sve otvorenije govori o ideji euroazijstva i dodatno učvršćuje postojeće ekonomske sporazume u Euroazijskoj ekonomskoj uniji (EEU).
Članak se nastavlja ispod oglasa
U svakom slučaju, bio je to zaokret u odnosu na njegove ranije javne istupe. Povjesničar Timothy Snyder u Putu prema neslobodi podsjeća da je Putin 2008. godine blagonaklono govorio o široj europskoj ekonomskoj integraciji; štoviše, 2004. deklarativno je podržao ukrajinsko približavanje Europskoj uniji, a nije se suprotstavio ni širenju NATO-a.
Sadašnji rat u Ukrajini puno bolje korespondira s Duginovim željama. Vjerojatno mu osobito godi Putinovo podsjećanje na nuklearni potencijal zemlje, što je filozof znao naglašavati kao dobro pokriće za agresivniju vanjsku politiku Rusije.
“Mi imamo svoju posebnu rusku istinu”
Općenito, posljednjih godina javni istupi ruskog režima sve više koreliraju s pojedinim premisama Duginove geopolitičke strategije.
Osim vojnih intervencija i otvorenog hibridnog rata, odnosi se to na ideju “posebne ruske istine” gdje se banalizira Foucaultove kritičke epistemološke uvide; konkretno, njegovu opasku da „svako društvo ima svoj režim istine“ – što Dugin iskorištava u opravdavanju ruske medijske propagandne mašinerije, sustavne cenzure i službene retorike Kremlja utemeljene na distorziji činjenica.
O retoričkom stilu ruskog režima na primjeru međunacionalnih odnosa u Ukrajini, povjesničar Snyder lucidno primjećuje: “Prema ruskoj propagandi, ukrajinsko društvo puno je nacionalista, ali Ukrajina nije nacija; ukrajinska država je represivna, ali ne postoji, Rusi su prisiljeni govoriti ukrajinski, iako nema takvog jezika”.
Multipolarnost kao ‘četvrta politička teorija’
Sličnim kontradiktornostima obiluje i Geopolitika multipolarnog svijeta. Najprije Dugin izlaže osnove multipolarnosti, tj. onoga što naziva “četvrtom političkom teorijom” koju vidi kao buduću ideološku paradigmu svijeta. Poslije prve i još uvijek dominantne teorije (liberalizma), odnosno druge i treće koje su se pokazale promašenim u 20. stoljeću (komunizam i fašizam), teoriju multipolarnosti vidi kao nužnu alternativu “liberalnoj jednoobraznosti i standardizaciji u globalnom, univerzalnom čovječanstvu”.
Za razliku od neoliberalizma, piše Dugin, nova paradigma afirmira “širok spektar autentičnih, lokalnih i regionalnih, socioloških, kulturnih, političkih i ekonomskih mogućnosti”. Ovdje se kreće uglavnom na razini generalizacija. Uz definiranje ključnih koncepata (civilizacija Mora – civilizacija Kopna) i antagonizama (SAD-Rusija) koje smo već spominjali, objašnjava Dugin neke od glavnih pretpostavki koje multipolarnost odbacuje.
Neprijatelj br. 1: Sjedinjene Američke Države
To su redom: univerzalizam zapadnih vrijednosti, napredak kao neupitno kretanje prema naprijed, neograničeni tehnološki i materijalni probitak kao odgovor na sve ljudske potrebe, superiornost kapitalizma, prevlast tržišne ekonomije, liberalnu demokraciju kao jedino prihvatljiv oblik političkog organiziranja društva, jednakost svih u individualnim slobodama i identitetu kao najviše vrijednosti.
Multipolarnost, objašnjava dalje, nastupa ne sa stajališta jedne ideologije, nego s pozicije mnogih, ali ona uvelike ovisi o sudbini Rusije, odnosno njezinoj mogućnosti da se odupre globalizaciji, koju smatra “agresivnim američkim imperijalizmom”. “Euroazijski svjetonazor proizlazi iz tradicionalnog društva i njegovih prioriteta vrijednosti, on priznaje imperativ tehnološke i socijalne modernizacije (ali bez presijecanja kulturnih korijena) i teži prilagoditi svoj idealni program postindustrijskom i informacijskom društvu, koje neki nazivaju postmoderna”, piše Dugin.
“Teorija multipolarnosti negira horizont čovječanstva kao imperijalističku i eurocentričnu apstrakciju, te se spremno suprotstavlja takvom konceptu i s negiranjem razotkriva njegov bankrot i kolonijalnu, čak i rasističku bit […] Svaki pokušaj da se hijerarhizira ljudska društva vodi na jedan ili na drugi način u ‘rasizam’, pa iako danas biološki rasizam više nije u modi, ostaje tu i nadalje kulturni, ekonomski, socijalni i tehnološki rasizam kao osovina zapadnog svjetonazora”, piše Rus.
Na putu do uspjeha stoje McDonald’s i demokracija
Nastavlja potom: “A danas i on mijenja svoj oblik: društva koja ne priznaju imperativ individualizma, slobode, tolerancije, sekularizma, ljudskih prava, političke demokracije i ekonomije slobodnog tržišta smatra se inferiornima, ili se na njih gleda kao na zaostale, nerazvijene, arhaične i totalitarne te ih se podvrgava nasilnom poboljšavanju i kulturaciji. U ekstremnom slučaju to je provedeno u Jugoslaviji, Iraku i Afganistanu”.
Navedene primjere Dugin promatra kao samorazumljive i ne ulazi u širu eksplikaciju svojih tvrdnji– što je čest slučaj u ovoj knjizi. Razrađuje potom “filozofiju pluralnosti”, i to na način da navodi desetke filozofskih pravaca koji navodno odgovaraju njegovim idejama. Jasno, svakom je tu očito da bi se iz ukupnosti njihove misli moglo pronaći temelje za stotine različitih filozofskih usmjerenja.
Iako se na J. J. Rousseaua izravno ne referira, čini mi se da je pod utjecajem ideje (stereotipa) o “plemenitom divljaku” kojeg kvari suvremena civilizacija – osobito zato što se na to nadovezuje elementarnim Heideggerom i briljantnim zaključkom da svaka zajednica ima svoj vlastiti “tubitak”. Na putu do njega stoje, između ostaloga, McDonald’s, jednoobrazna tinejdžerska moda, automobili i formalne demokratske procedure. Posebno je genijalan sljedeći zaključak: “Sam bitak ne otkriva se kroz tehnologiju, komfor, unificiranu robu i modne marke”.
Problematičan susret teorije i prakse
Takvim truizmima Duginova knjiga obiluje. Gotovo neizbježno, ovdje se ukratko osvrće i na zavjeru svjetske masonerije. Da budem pošten, ovo je reducirana slika i u mnogočemu bi se “filozofija pluralnosti” mogla i pozitivno ocijeniti, no problem nastaje kad teoretska načela razmotrimo u kontekstu Duginovih problematičnih stajališta.
Kad on kaže da ne postoji “nikakav racionalni razlog da se društva izvlači iz njihova vlastita vremena i da ih se baca u okružje zapadnoga vremena, da ih se modernizira i na taj način učini suvremenicima u globalnome trenutku” – ne iznosi on isključivo svojevrsnu postkolonijalnu kritiku prosvjetiteljske ideje o linearnom napretku čovječanstva ili hegelijanske filozofije povijesti kao čovjekova puta prema slobodi – nego i brani mogućnost da određena društva ostanu zatvorena prema osnovnim vrijednostima liberalnih demokracija.
Koliko god danas nakon dva svjetska rata bili svjesni pozitivističkih zabluda o neograničenom ljudskom napretku, neosporna je činjenica da su stečevine poput širokih ljudskih i građanskih prava nešto što treba zadržati, odnosno na čijem širenju treba inzistirati.
Demokracija nikako nije na listi njegovih prioriteta
Po mojoj interpretaciji Dugina, proklamirano “pravo na razliku” odbacuje bilo kakvu vanjsku interferenciju u vrijednosti pojedine zajednice, čak i ako bi, evo hipotetskog primjera, ta zajednica legalizirala robovski rad neke etničke manjine. Budući da svaka zajednica ima svoj put, to je njihovo pravo, implicira autor. To što Dugin rezonira kao da društva žive direktnu demokraciju i provode svakodnevne referendume pa pritom uopće ne uzima u obzir faktor vlasti i potencijalne političke zloupotrebe , samo je jedan od potencijalnih problema.
U sljedećem poglavlju, pruža konkretnu strategiju multipolarne opozicije s glavnim ciljem, kako kaže, “blokiranja američke hegemonije”. I prije nego što definira potencijalne polove, Dugin upada u zamku nedosljednosti i dvostrukih standarda kad deklarira da “polovi nemaju nikakvu dominaciju jedan nad drugim te omogućavaju različitim društvima, sve do mikrorazine, da slobodno izaberu savezništva kojima će se pridružiti“ – a onda isto to osporava Ukrajini – bez obzira što se žele integrirati s Europskom unijom koja je u njegovom modelu potencijalno važan pol.
Za Dugina je njihova situacija van rasprave i već su predodređeni za integraciju s Rusijom – u multipolarnom svijetu sva su društva jednaka, ali neka su jednakija – pa mogu odlučivati i za svoje susjede.
Baštini kolektivističke ideje komunizma i fašizma
Da stvar bude još bizarnija, Rus eksplicitno piše: “Nije nipošto nužno, čak ni preporučljivo, spajati države s nekim drugima, ili stvarati nove države na osnovu nekoliko postojećih. Takav pristup nosi u sebi tragove europskoga univerzalizma iz vremena moderne, a upravo tome multipolarnost se nastoji oduprijeti”.
Nakon što definira da su polovi podijeljeni u tzv. veleprostore, autor se naglo prebacuje na pitanje identiteta gdje se poziva na meni nepoznato učenje Kitara Nišide. Tu je najvažnije da se “ljudi pridržavaju samo glavnog pravila – da je kolektivni identitet važniji od individualnoga”. U tom smislu Dugin u svoju četvrtu teoriju itekako integrira neka od ključnih obilježja komunizma i fašizma, odnosno druge i treće političke teorije, kako ih on naziva.
Predlaže zatim kvadripolarnu organizaciju svijeta pri čemu bi polovi bili: 1) Sjeverna i Južna Amerika, 2) Euro-Afrika, 3) Euroazija – ključni pol – okupljen oko Rusije 4) Pacifička regija – na čelu s Kinom i Japanom. Hoće li sve ovo zaživjeti, piše Dugin, “ovisi o tome hoće li, i može li stvarno Rusija izvršiti misiju i zadatak svog prostornog smisla (njem. Raumsinn) u današnjem, presudnom, trenutku globalne povijesti”.
Bez Ukrajine Rusija nije cjelovita ni u kojem smislu
Zanimljivo je da se tu Dugin koristi baš njemačkim pojmom; naime, on asocira na koncept “životnog prostora” (Lebensraum) koji je koristio i Hitler – a kao što je poznato, on je na oku imao upravo Rusiju. No Dugina čitav život očito inspiriraju nacisti. Devedesetih je kao “uvjerenog Euroazijca” navodno hvalio Reinharda Heydricha, jednog od najtvrdokornijih nacističkih političara, koji je 1942. stradao u atentatu.
U poglavlju je predloženo nekoliko strategija djelovanja i pravaca suradnje. To se može sažeti na par točaka. Ishodišna je: “Bez Ukrajine Rusija nije cjelovita ni u prostornom i strateškom, ni u demografskom i političkom smislu”. Stoga je integracija Ukrajine i Bjelorusije ključno pitanje reguliranja odnosa s NATO-om – one nikad ne smiju biti uključene u taj vojni savez.
Iznosi zatim ideju romba srednje Azije s nosećom osovinom Moskva–Teheran. Na istoku su važni dakako Indija, Kina i Japan, a preduvjet za suradnju također je eliminiranje utjecaja SAD-a. Nimalo ne čude Duginove tople riječi za režim poviše 38. paralele: “Sjeverna Koreja je primjer hrabrog i uspješnog otpora globalizaciji i unipolarnosti od strane jedne posve male nacije i u tome je njena golema važnost”.
Rusija ne smije zanemariti svoju ulogu u UN-u
Posvećuje se određena pozornost i mogućoj institucionalnoj organizaciji multipolarnog svijeta. Da sažmem, u sadašnjem geopolitičkom momentu od kraja Hladnog rata dominantan je unipolarni, globalizacijski model pod vodstvom SAD-a koji treba zamijeniti.
Ključna stvar koju Rusija mora napraviti je obraniti UN od navodnih pritiska atlantizma koji ga nastoji dezintegrirati ili pretvoriti u svoje oruđe – s obzirom na to da se radi o zastarjeloj strukturi prilagođenoj bipolarnom modelu nužno je osigurati transformaciju u multipolarnu instituciju – ili u slučaju raspada prenijeti temelje UN-a u novu organizaciju koja bi bila prilagođenija suvremenom trenutku.
Jasno, vidjeli smo nedavno da Rusija itekako dobro koristi zastarjelost UN-ovih struktura: kad je došlo do zahtjeva za obustavom intervencije u Ukrajini, Putin je iskoristio stalno mjesto i pravo veta u Vijeću sigurnosti i osigurao neuspjeh rezolucije – bez obzira što je s druge strane protiv intervencije ustalo preko 140 svjetskih zemalja.
Razgovor nuklearnim ultimatumima
Ovdje u priču Dugin uvodi i zemlje BRICS-a kao potencijalni “Drugi svijet”, odnosno kao alternativu Prvom i putokaz zemljama Trećeg svijeta. Ova je zamisao poprilično loše ostarjela (u deset godina od objave knjige integracija BRICS-a nije baš napredovala), no iz njegove perspektive važnijim se čini njihovo nuklearno naoružanje i potencijal suprotstavljanja SAD-u – posebno mu se sviđa ideja svojevrsnog nuklearnog ultimatuma.
Evo primjera iz knjige: “Pokušajmo zamisliti takvu situaciju. SAD se pripremaju otpočeti vojnu operaciju u Iraku. Francuska i Njemačka ne odobravaju takav korak. A četiri nuklearne zemlje – Brazil, Rusija, Indija i Kina izričito kažu: ‘Ne, nećete to učiniti!’. Oštrinu ultimatuma potvrdit će potencijal te skupine u geopolitičkom smislu”.
Očito, svijet je to u kojem bi se o većini problema razgovaralo ultimatumima: “Na isti način moguće je također rješavati druga pitanja, o kojima se mišljenja razilaze s obzirom na pristalice unipolarnosti ili svijeta multipolarnosti – Afganistan, Gruzija, Kašmir, Tibet, Xinjiang, Tajvan, Srbija, a također i brojni lokalni problemi u Latinskoj Americi”, piše Rus.
“Cvjetajuća kompleksnost” poput Mao Ce-Tunga
Daljnje navođenje potencijalnih savezništava i neprijateljstava uzelo bi previše prostora – spomenut ću samo da u njima neizbježno svoje mjesto negativca dobiva i George Soroš. U sljedećem poglavlju razrađuje ideju postmoderne multipolarnosti kao alternativu postmoderni unipolarnosti. Evo kako on to vidi.
Kao i uniformni globalizam, multipolarnost je također usmjerena na budućnost i “oblikovanje nečega što nikad nije postojalo […] To je model “cvjetajuće kompleksnosti svijeta, u kojemu se mnoštvo raznih mjesta kombinira s mnoštvima raznih vremena, gdje se kolektivni i individualni akteri s mnogih razina upuštaju u dijalog kako bi kroz taj dijalog pronašli, a katkad preoblikovali, svoj identitet”.
Mnoge će ova cvjetajuća kompleksnost asocirati na Mao Ce-Tungovu “neka cvjeta stotinu cvjetova”, a ishod Duginove cvjetne strategije vjerojatno ne bi puno drugačiji. I u ovom dijelu Rus nerijetko iznosi načelno razumne ili poželjne stavove – uvažavanje različitih kultura, dijalog s prirodom, traženje alternativnih ekonomskih modela – ali ponovno sve to funkcionira kao skup lijepih želja, s obaveznim finalom u erupciji antiglobalističkog diskursa.
Spas vidi u ‘Globalnoj revolucionarnoj alijansi’
Kroz čitavu se knjigu globalizaciju dosljedno reducira isključivo na njezin negativni aspekt, tendenciju uniformizaciji. Ništa drugo nije važno, jer po Duginu, međuprožimanje kultura “ne doprinosi stjecanju iskustva o cjelini svijeta nego suprotno, od njega otuđuje i raspršuje pozornost na beskonačne nizove besmislenih krhotina…”. Eto ponovno Heideggera, o kojem je inače napisao više knjiga.
Za slučaj da čitatelj nije dotad shvatio ključne elemente multipolarne geopolitike, Dugin u pretposljednjem poglavlju ponavlja i proširuje problematiku globalne oligarhije, liberalne demokracije, propasti Zapada, “Sjedinjenih država kao zemlje apsolutnog zla”.
U desecima načela koje iznosi zagovara upotrebu svih raspoloživih sredstava, a spasonosna „Globalna revolucionarna alijansa“ treba bezuvjetno podržati i integrirati sve grupacije koje “imaju za cilj razbijanje sadašnjeg svjetskog poretka i svrgavanje s vlasti globalne oligarhije i njenih slugu”.
Duginovi “horizonti idealnog carstva”
Za kraj je Dugin sačuvao posebnu poslasticu, “horizonte idealnog carstva”. S obzirom na to da je nemoguće dostojno prenijeti uistinu poseban sadržaj ovih stranica, poslužit ću se odabranim citatima. Neka čitatelj ne zamjeri ako pretjeram.
„Čuju se katkad prigovori da četvrta politička teorija ne nudi nikakve afirmativne i pozitivne slike o budućnosti, nego da se samo bavi nečim što mnogima izgleda kao puka apstrakcija. Htio bih ovdje odgovoriti na te kritike i skicirati u kratkim crtama kako vidim tu budućnost. Ovo što slijedi nije, dakako, ništa više od znanstvene metafore. Pa opet, to je ono kako bi svijet i društvo trebali izgledati nakon pobjede, ili još u tijeku borbe za četvrtu političku teoriju“, piše Dugin i nastavlja:
– Trebalo bi proglasiti za dogmu da je ono što kroz nas živi Anđeo, a ne mi sami.
– Državom treba vladati filozof-kralj, apsolutno transparentan, lišen bilo kakvih individualnih svojstava. Njegov individualni element treba biti toliko sićušan da je poželjno sakriti sve što imalo podsjeća na njega, pa čak i njegovo tijelo, njegovu sliku itd.
– Možda će on sa svojim podanicima komunicirati iza zastora, možda iz dubine kakve pećine, ili čak putem proročišta. On ne bi trebao ništa govoriti, ali ne bi trebao ni šutjeti: trebao bi samo davati znakove…
– Filozofi će letjeti i surfati na dupinima, koji će također biti filozofi. Visoko gore iznad svih lebdjet će zrakom Veliki Gavran.
– Dolje na zemlji, pak, su nordijski berserci, ratnici-plemići. Oni su Čuvari, „čuvari bitka“ (Heidegger). Ti ratnici će biti krajnje zastrašujući, strašni toliko da se nitko neće htjeti s njima boriti. U vojsci će služiti borbeni zmajevi i agresivni borbeni pijetlovi.
– Tko je ispod? Zanatlije? Predlažemo da se tu kastu uopće ne razmatra. Treća kasta je kasta Pjesnika i Poljoprivrednika.
– Proizvodnja je pjesništvo. Artokracija (Wagnerovo načelo). Ljudi trebaju jesti umjetničke proizvode.
– U našoj politici, svaki predmet morat će prvo i ponajprije biti lijep. Ne-lijepi predmeti bit će podvrgnuti uništenju.
– Ekonomija će biti ukinuta i ekonomisti otpušteni.
– Ukinuto će biti i privatno vlasništvo. Radit će Sunce. Zemlja i vrijeme pripadat će eidos-u. Neće biti banaka, ni velikih zemljoposjeda.
– Neće biti ni automobila, osim vrlo, vrlo lijepih.
– Plesanje će biti jedna od najvažnijih umjetnosti. Ples će postati politička dužnost. Svi će plesati kolo, a tango, twist i bossa nova proglasit će se obaveznima. Svatko će morati znati plesati. Državni službenici, kao u Kini, morat će uz uobičajeno slikanje još i pisati poeziju.
– Odnos prema poljoprivrednicima bit će svet. Sav život bit će prilagođen poljoprivrednicima. Stanovništvo će biti pastirsko i zemljoradničko.
– Posvuda okolo bit će vrtovi i šume i divlje životinje skupa s domaćima. Vukovi će svladati zanate i pomagati ljudima u popravljanju kola i u napjevima.
– Poljodjelci će nositi dugačke brade isprepletene zrelim klasjem. Najinteligentniji među šumskom braćom, medvjedi će također obrađivati polja. Svinje će se hraniti same ili će si izabrati glavnu svinju za zapovjednika.
– Televizija i tisak bit će otkazani, budući da ionako uvijek izbacuju kojekakve beznačajne besmislice.
– Postojat će apsolutni kult odijevanja. Ljudi će najveći dio svog vremena trošiti na odijevanje i na mijenjanje odjeće.
– Zakona neće biti. Onaj tko je pametan, hrabar i lijep, taj je ispravan.
– Obrazovanje će se sastojati iz visoke metafizike, teologije, angelologije i heideggerijanizma za najmlađe te Kyoto škole.
– Ratnici će uz to još učiti gimnastiku i umjetničko klizanje.
– Pjesnici će učiti strane jezike, svatko po deset do petnaest jezika.
– Poljoprivrednici neće trebati učiti ništa osim plesati tango i bossa novu. Oni su već posve -dostatno mudri u svojem svetom radu.
– Takvo bi, otprilike, bilo društvo koje predlažemo izgrađivati kao cilj četvrte političke teorije.
—
Ne znam kako čitatelji, ali ja bih svakako volio neko vrijeme provesti u ovakvom carstvu.
Tko je Aleksandar Dugin, ideolog ruskog fašizma čija je kćer sinoć ubijena kod Moskve
Putinova retorika oko napada na Ukrajinu zvuči kao da je puno vremena provodio u knjigama Aleksandra Dugina
Dugin u knjizi Geopolitika multipolarnog svijeta poziva na borbu protiv globalizma predvođenog Sjedinjenim Državama; odbacuje samorazumljivost liberalnih vrijednosti, poput ljudskih prava i demokracije; zagovara društvo poljoprivrednika, sa zabranjenim medijima i ekonomistima; afirmira kolektivističku baštinu fašizma; predlaže vanjskopolitičke odnose temeljene na nuklearnim ultimatumima; i konačno, inzistira da cjelovitost Rusije ovisi o ukrajinskom teritoriju
“Za sve one koji se ozbiljno odupiru američkoj hegemoniji, globalizaciji i planetarnoj dominaciji Zapada, sljedeća izjava treba postati aksiomom: u ovom trenutku, sudbina svjetskog poretka odlučuje se isključivo u Rusiji, s Rusijom i putem Rusije”.
Citat je to iz knjige Geopolitika multipolarnog svijeta ruskog filozofa Aleksandra G. Dugina, čovjeka kojeg se niz godina naziva vodećim ideologom Kremlja – odnosno Putinovim mozgom ili Putinovim Rasputinom, što je zapravo bolja usporedba, i koji je na Facebooku odmah podržao napad na Ukrajinu kao prvi korak sveopćeg ruskog obračuna sa silama globalizma.
Pojedini stručnjaci sugeriraju da Putin nije u kontaktu s Duginom, odnosno da je za njega važniji Ivan Iljin, raniji ideolog ruskog fašizma na kojeg se rado poziva, no Duginov nauk već se devedesetih infiltrirao u ruske vojno-političke krugove. Dugin je bio savjetnikom ljudima iz užeg kruga Putinovih suradnika, iz redova njegove stranke Ujedinjena Rusija. Sam Dugin negira osobnu vezu s predsjednikom, ali vjeruje da je značajno utjecao na njegove geopolitičke odluke.
Putinova invazija Ukrajine korelira s Duginovim idejama
Teško je znati što se uistinu odvija unutar Kremlja, no što god bilo posrijedi, u Putinovoj invaziji svakako ima korelacije s Duginovim javno propagiranim planom igre u istočnoj Ukrajini, odnosno Novorusiji, kako obojica nazivaju to područje. Ruski autokrat svojom retorikom – poput one o zapadnim petokolonašima u Rusiji – sve manje ostavlja dojam trezvenog majstora geopolitičke šahovske ploče, a sve više zvuči kao da je iščitavao Duginove kontroverzne knjige.
Brojne poveznice između njihovih stavova oko ruske uloge u svijetu mogu se pronaći u spomenutoj Geopolitici multipolarnog svijeta, inače prijevodu Duginova počasnog doktorata, izvorno objavljenog 2012. godine. Autor u osam poglavlja nastoji ponuditi ozbiljnu analizu i novu paradigmu geopolitičke slike svijeta – a potom sve to fundamentalno ironizira devetim poglavljem, gdje daje svoje idealističko viđenje “horizonata idealnog carstva” – što je kuriozitet svoje vrste i sačuvat ćemo ga za kraj.
Dugin u Geopolitici, između ostalog, poziva na borbu protiv globalizma predvođenog Sjedinjenim Državama; odbacuje samorazumljivost liberalnih vrijednosti, poput ljudskih prava i demokracije; afirmira kolektivističku baštinu fašizma; hvali Sjevernu Koreju kao pozitivan primjer otpora liberalnom poretku; predlaže vanjskopolitičke odnose temeljene na nuklearnim ultimatumima; i konačno, inzistira da cjelovitost Rusije ovisi o ukrajinskom teritoriju.
U svom geopolitičkom kotlu “euroazijastva”, a podsjetimo, tim se konceptom rado koristi i Putin, Dugin je skuhao čudnu mješavinu konzervativne europske i azijske filozofije, moderne američke političke misli, iskrivljenog slavenofilskog mesijanizma i pojednostavljenog heideggerijanizma, začinjenu s grančicom nedozrelog postmodernizma, prstohvatom teorija zavjere i par krupnih zrna platonijanske politeje.
Dugin radikalno distorzira filozofsku misao na koju se poziva
Dugin, koji navodno govori deset jezika, očito je upoznat s ogromnim rasponom misli kroz povijesti, ali njegovi su uvidi često vrlo površni, odnosno selektivni do te mjere da radikalno distorziraju izvornu misao. Slično kao što su nacisti masakrirali Nietzscheov nauk, tako i Dugin probire po tradiciji filozofske misli, tražeći fragmente koje može uklopiti u svoj euroazijski mozaik, ne vodeći posebno računa o integritetu cjeline svog ili tuđeg rada.
Tako se on koji kolektiv pretpostavlja pojedincu bez problema poziva na viteza individualizma Nietzschea, a svoju “konzervativnu revoluciju” brani idejama zapadnjačkih liberalnih prvaka postmoderne. Dakako, eklekticizam ne mora nužno imati negativan predznak, no neizbježno je negativan kad je ovako nonšalantan. O generalnoj površnosti Duginovih stavova svjedoči snimka sučeljavanja s francuskim filozofom Bernard-Henrijem Lévyem.
Blizak okultnim i poganskim učenjima, kao i fašizmu
Rođen u Moskvi 1962. godine, Dugin je u mladosti teško podnosio ograničenja sovjetskog komunizma. Unazad nekoliko generacija, muškarci iz njegove obitelji bili su časnici u vojsci, a otac mu je navodno bio obavještajac. Dugin se nije uklapao u tu matricu. Rano se počeo kretati u drugim krugovima, vlastima sumnjivima, a zbog svojih je ultradesnih stavova izbačen s Moskovskog instituta za avijaciju.
Njegovi intelektualni interesi uključivali su okultna i poganska učenja, rano pravoslavlje i europske konzervativce bliske fašizmu. Kad mu se za to otvorila prilika, uoči raspada Sovjetskog saveza boravi na Zapadu i dolazi do neobičnog zaključka – s druge strane željezne zavjese još je gore nego doma. Komercijalizacija i zapadna ideja individualizma stvorili su društvo, smatrao je, istinski usamljenih pojedinaca; Sjedinjene Američke Države u tom su prednjačile, u njima je pronašao “kult zla”.
Povratkom u zemlju ozbiljnije razvija svoje ideje i približava se ruskim neofašistima. Međutim, svrstati ga u samo tu kategoriju značilo bi simplificirati njegov profil – kao što sam već sugerirao, Dugin se previše ne opterećuje granicama – osim onim između država, moglo bi se dodati. Svoju produktivnost ranih devedesetih uglavnom demonstrira ispisivanjem opskurnih knjiga zasićenih ezoterijom i misticizmom; recimo, 1993. objavljuje Konspirologiju, “znanost o zavjerama, tajnim društvima i okultnom ratu”.
Brojni pobornici u vojnim krugovima
Dugin se sljedećih godina uozbiljio, a njegova knjiga Osnove geopolitike (1997.) postiže dobru recepciju u dijelu ruskih vojnih krugova – tu je autor revitalizirao staru ideju “euroazijstva” koja i danas ostaje jezgrom njegovih promišljanja. U suštini, radi se o alternativnoj ideologiji podignutoj oko ideje posebne ruske misije u suprotstavljanju tamnim silama, odnosno hegemoniji i liberalnim vrijednostima takozvane “civilizacije Mora” koju predvodi SAD.
Kako bi to učinila, Rusija treba obnoviti svoj geopolitički kapital i okupiti u zajednički blok sve ostale zemlje “civilizacije Kopna”, kako naziva društva s ispravne strane povijesti. Iako mu komunizam definitivno nije nedostajao, poput mnogih mračnih ruskih tipova na prijelazu u novi milenij, Dugin je raspad sovjetskog diva tumačio kao zavjeru stranih sila. Stoga nije potpuno neopravdana usporedba atmosfere u tadašnjoj Rusiji s onim što se događalo u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata.
Filozof se ovom knjigom postavlja u svojevrsnu makijavelijansku ulogu savjetnika vladara. Kako Rusija u tom trenutku ne može vojno oponirati NATO-u, umjesto izravnog sukoba predlaže program destabilizacije protivnika temeljen ponajprije na dezinformacijama i subverzivnim akcijama tajne službe. U svakom slučaju, knjiga je doživjela više izdanja i pronašla svoje mjesto u različitim vojnim obrazovnim ustanovama.
U radijskom intervjuu pozivao na ubijanje Ukrajinaca
Od početka 2000-ih Dugin je sve češće u medijima, a ubrzo osniva i organizaciju Euroazijski pokret koja svoj ekonomski pandan donekle pronalazi u Euroazijskoj ekonomskoj zajednici Rusije i dijela bivših zemalja SSSR-a. No tek se zagrijavao. Širu je međunarodnu pozornost dobio 2008. godine kad je pozvao na agresivniju kampanju u Gruziji. Već tada je tražio okupaciju Krima, odnosno cijele Ukrajine.
“Naše jedinice okupirat će gruzijski glavni grad Tbilisi, cijelu zemlju, a možda čak i Ukrajinu i Krimski poluotok, što je ionako povijesno dio Rusije”, govorio je.
Iste se godine zaposlio kao predavač na Moskovskom sveučilištu Lomonosov, ali 2014. studenti su pokrenuli peticiju u kojoj su zahtijevali da ga se otpusti. Naime, nedugo nakon euromajdanskih prosvjeda u Ukrajini, Dugin je u radijskom intervjuu imao dotad najradikalniji istup. Povodom stradavanja više proruskih separatista u sukobima u Odesi, izjavio je sljedeće: “Ubiti, ubiti, ubiti. Više ne treba razgovarati. Kao profesor, tako ja razmišljam”. Ubrzo je studentima ispunjen zahtjev.
Nuklearno oružje za agresivniju vanjsku politiku
Dugin nije bio zadovoljan Putinovom reakcijom u Ukrajini 2014. godine, htio je da se ode do kraja. Iako je Putinov programski predsjednički govor iz 2012. godine naznačio agresivniju rusku vanjsku politiku, još uvijek nije bio spreman ići daleko poput filozofa. Međutim, sve otvorenije govori o ideji euroazijstva i dodatno učvršćuje postojeće ekonomske sporazume u Euroazijskoj ekonomskoj uniji (EEU).
U svakom slučaju, bio je to zaokret u odnosu na njegove ranije javne istupe. Povjesničar Timothy Snyder u Putu prema neslobodi podsjeća da je Putin 2008. godine blagonaklono govorio o široj europskoj ekonomskoj integraciji; štoviše, 2004. deklarativno je podržao ukrajinsko približavanje Europskoj uniji, a nije se suprotstavio ni širenju NATO-a.
Sadašnji rat u Ukrajini puno bolje korespondira s Duginovim željama. Vjerojatno mu osobito godi Putinovo podsjećanje na nuklearni potencijal zemlje, što je filozof znao naglašavati kao dobro pokriće za agresivniju vanjsku politiku Rusije.
“Mi imamo svoju posebnu rusku istinu”
Općenito, posljednjih godina javni istupi ruskog režima sve više koreliraju s pojedinim premisama Duginove geopolitičke strategije.
Osim vojnih intervencija i otvorenog hibridnog rata, odnosi se to na ideju “posebne ruske istine” gdje se banalizira Foucaultove kritičke epistemološke uvide; konkretno, njegovu opasku da „svako društvo ima svoj režim istine“ – što Dugin iskorištava u opravdavanju ruske medijske propagandne mašinerije, sustavne cenzure i službene retorike Kremlja utemeljene na distorziji činjenica.
O retoričkom stilu ruskog režima na primjeru međunacionalnih odnosa u Ukrajini, povjesničar Snyder lucidno primjećuje: “Prema ruskoj propagandi, ukrajinsko društvo puno je nacionalista, ali Ukrajina nije nacija; ukrajinska država je represivna, ali ne postoji, Rusi su prisiljeni govoriti ukrajinski, iako nema takvog jezika”.
Multipolarnost kao ‘četvrta politička teorija’
Sličnim kontradiktornostima obiluje i Geopolitika multipolarnog svijeta. Najprije Dugin izlaže osnove multipolarnosti, tj. onoga što naziva “četvrtom političkom teorijom” koju vidi kao buduću ideološku paradigmu svijeta. Poslije prve i još uvijek dominantne teorije (liberalizma), odnosno druge i treće koje su se pokazale promašenim u 20. stoljeću (komunizam i fašizam), teoriju multipolarnosti vidi kao nužnu alternativu “liberalnoj jednoobraznosti i standardizaciji u globalnom, univerzalnom čovječanstvu”.
Za razliku od neoliberalizma, piše Dugin, nova paradigma afirmira “širok spektar autentičnih, lokalnih i regionalnih, socioloških, kulturnih, političkih i ekonomskih mogućnosti”. Ovdje se kreće uglavnom na razini generalizacija. Uz definiranje ključnih koncepata (civilizacija Mora – civilizacija Kopna) i antagonizama (SAD-Rusija) koje smo već spominjali, objašnjava Dugin neke od glavnih pretpostavki koje multipolarnost odbacuje.
Neprijatelj br. 1: Sjedinjene Američke Države
To su redom: univerzalizam zapadnih vrijednosti, napredak kao neupitno kretanje prema naprijed, neograničeni tehnološki i materijalni probitak kao odgovor na sve ljudske potrebe, superiornost kapitalizma, prevlast tržišne ekonomije, liberalnu demokraciju kao jedino prihvatljiv oblik političkog organiziranja društva, jednakost svih u individualnim slobodama i identitetu kao najviše vrijednosti.
Multipolarnost, objašnjava dalje, nastupa ne sa stajališta jedne ideologije, nego s pozicije mnogih, ali ona uvelike ovisi o sudbini Rusije, odnosno njezinoj mogućnosti da se odupre globalizaciji, koju smatra “agresivnim američkim imperijalizmom”. “Euroazijski svjetonazor proizlazi iz tradicionalnog društva i njegovih prioriteta vrijednosti, on priznaje imperativ tehnološke i socijalne modernizacije (ali bez presijecanja kulturnih korijena) i teži prilagoditi svoj idealni program postindustrijskom i informacijskom društvu, koje neki nazivaju postmoderna”, piše Dugin.
“Teorija multipolarnosti negira horizont čovječanstva kao imperijalističku i eurocentričnu apstrakciju, te se spremno suprotstavlja takvom konceptu i s negiranjem razotkriva njegov bankrot i kolonijalnu, čak i rasističku bit […] Svaki pokušaj da se hijerarhizira ljudska društva vodi na jedan ili na drugi način u ‘rasizam’, pa iako danas biološki rasizam više nije u modi, ostaje tu i nadalje kulturni, ekonomski, socijalni i tehnološki rasizam kao osovina zapadnog svjetonazora”, piše Rus.
Na putu do uspjeha stoje McDonald’s i demokracija
Nastavlja potom: “A danas i on mijenja svoj oblik: društva koja ne priznaju imperativ individualizma, slobode, tolerancije, sekularizma, ljudskih prava, političke demokracije i ekonomije slobodnog tržišta smatra se inferiornima, ili se na njih gleda kao na zaostale, nerazvijene, arhaične i totalitarne te ih se podvrgava nasilnom poboljšavanju i kulturaciji. U ekstremnom slučaju to je provedeno u Jugoslaviji, Iraku i Afganistanu”.
Navedene primjere Dugin promatra kao samorazumljive i ne ulazi u širu eksplikaciju svojih tvrdnji– što je čest slučaj u ovoj knjizi. Razrađuje potom “filozofiju pluralnosti”, i to na način da navodi desetke filozofskih pravaca koji navodno odgovaraju njegovim idejama. Jasno, svakom je tu očito da bi se iz ukupnosti njihove misli moglo pronaći temelje za stotine različitih filozofskih usmjerenja.
Iako se na J. J. Rousseaua izravno ne referira, čini mi se da je pod utjecajem ideje (stereotipa) o “plemenitom divljaku” kojeg kvari suvremena civilizacija – osobito zato što se na to nadovezuje elementarnim Heideggerom i briljantnim zaključkom da svaka zajednica ima svoj vlastiti “tubitak”. Na putu do njega stoje, između ostaloga, McDonald’s, jednoobrazna tinejdžerska moda, automobili i formalne demokratske procedure. Posebno je genijalan sljedeći zaključak: “Sam bitak ne otkriva se kroz tehnologiju, komfor, unificiranu robu i modne marke”.
Problematičan susret teorije i prakse
Takvim truizmima Duginova knjiga obiluje. Gotovo neizbježno, ovdje se ukratko osvrće i na zavjeru svjetske masonerije. Da budem pošten, ovo je reducirana slika i u mnogočemu bi se “filozofija pluralnosti” mogla i pozitivno ocijeniti, no problem nastaje kad teoretska načela razmotrimo u kontekstu Duginovih problematičnih stajališta.
Kad on kaže da ne postoji “nikakav racionalni razlog da se društva izvlači iz njihova vlastita vremena i da ih se baca u okružje zapadnoga vremena, da ih se modernizira i na taj način učini suvremenicima u globalnome trenutku” – ne iznosi on isključivo svojevrsnu postkolonijalnu kritiku prosvjetiteljske ideje o linearnom napretku čovječanstva ili hegelijanske filozofije povijesti kao čovjekova puta prema slobodi – nego i brani mogućnost da određena društva ostanu zatvorena prema osnovnim vrijednostima liberalnih demokracija.
Koliko god danas nakon dva svjetska rata bili svjesni pozitivističkih zabluda o neograničenom ljudskom napretku, neosporna je činjenica da su stečevine poput širokih ljudskih i građanskih prava nešto što treba zadržati, odnosno na čijem širenju treba inzistirati.
Demokracija nikako nije na listi njegovih prioriteta
Po mojoj interpretaciji Dugina, proklamirano “pravo na razliku” odbacuje bilo kakvu vanjsku interferenciju u vrijednosti pojedine zajednice, čak i ako bi, evo hipotetskog primjera, ta zajednica legalizirala robovski rad neke etničke manjine. Budući da svaka zajednica ima svoj put, to je njihovo pravo, implicira autor. To što Dugin rezonira kao da društva žive direktnu demokraciju i provode svakodnevne referendume pa pritom uopće ne uzima u obzir faktor vlasti i potencijalne političke zloupotrebe , samo je jedan od potencijalnih problema.
U sljedećem poglavlju, pruža konkretnu strategiju multipolarne opozicije s glavnim ciljem, kako kaže, “blokiranja američke hegemonije”. I prije nego što definira potencijalne polove, Dugin upada u zamku nedosljednosti i dvostrukih standarda kad deklarira da “polovi nemaju nikakvu dominaciju jedan nad drugim te omogućavaju različitim društvima, sve do mikrorazine, da slobodno izaberu savezništva kojima će se pridružiti“ – a onda isto to osporava Ukrajini – bez obzira što se žele integrirati s Europskom unijom koja je u njegovom modelu potencijalno važan pol.
Za Dugina je njihova situacija van rasprave i već su predodređeni za integraciju s Rusijom – u multipolarnom svijetu sva su društva jednaka, ali neka su jednakija – pa mogu odlučivati i za svoje susjede.
Baštini kolektivističke ideje komunizma i fašizma
Da stvar bude još bizarnija, Rus eksplicitno piše: “Nije nipošto nužno, čak ni preporučljivo, spajati države s nekim drugima, ili stvarati nove države na osnovu nekoliko postojećih. Takav pristup nosi u sebi tragove europskoga univerzalizma iz vremena moderne, a upravo tome multipolarnost se nastoji oduprijeti”.
Nakon što definira da su polovi podijeljeni u tzv. veleprostore, autor se naglo prebacuje na pitanje identiteta gdje se poziva na meni nepoznato učenje Kitara Nišide. Tu je najvažnije da se “ljudi pridržavaju samo glavnog pravila – da je kolektivni identitet važniji od individualnoga”. U tom smislu Dugin u svoju četvrtu teoriju itekako integrira neka od ključnih obilježja komunizma i fašizma, odnosno druge i treće političke teorije, kako ih on naziva.
Predlaže zatim kvadripolarnu organizaciju svijeta pri čemu bi polovi bili: 1) Sjeverna i Južna Amerika, 2) Euro-Afrika, 3) Euroazija – ključni pol – okupljen oko Rusije 4) Pacifička regija – na čelu s Kinom i Japanom. Hoće li sve ovo zaživjeti, piše Dugin, “ovisi o tome hoće li, i može li stvarno Rusija izvršiti misiju i zadatak svog prostornog smisla (njem. Raumsinn) u današnjem, presudnom, trenutku globalne povijesti”.
Bez Ukrajine Rusija nije cjelovita ni u kojem smislu
Zanimljivo je da se tu Dugin koristi baš njemačkim pojmom; naime, on asocira na koncept “životnog prostora” (Lebensraum) koji je koristio i Hitler – a kao što je poznato, on je na oku imao upravo Rusiju. No Dugina čitav život očito inspiriraju nacisti. Devedesetih je kao “uvjerenog Euroazijca” navodno hvalio Reinharda Heydricha, jednog od najtvrdokornijih nacističkih političara, koji je 1942. stradao u atentatu.
U poglavlju je predloženo nekoliko strategija djelovanja i pravaca suradnje. To se može sažeti na par točaka. Ishodišna je: “Bez Ukrajine Rusija nije cjelovita ni u prostornom i strateškom, ni u demografskom i političkom smislu”. Stoga je integracija Ukrajine i Bjelorusije ključno pitanje reguliranja odnosa s NATO-om – one nikad ne smiju biti uključene u taj vojni savez.
Iznosi zatim ideju romba srednje Azije s nosećom osovinom Moskva–Teheran. Na istoku su važni dakako Indija, Kina i Japan, a preduvjet za suradnju također je eliminiranje utjecaja SAD-a. Nimalo ne čude Duginove tople riječi za režim poviše 38. paralele: “Sjeverna Koreja je primjer hrabrog i uspješnog otpora globalizaciji i unipolarnosti od strane jedne posve male nacije i u tome je njena golema važnost”.
Rusija ne smije zanemariti svoju ulogu u UN-u
Posvećuje se određena pozornost i mogućoj institucionalnoj organizaciji multipolarnog svijeta. Da sažmem, u sadašnjem geopolitičkom momentu od kraja Hladnog rata dominantan je unipolarni, globalizacijski model pod vodstvom SAD-a koji treba zamijeniti.
Ključna stvar koju Rusija mora napraviti je obraniti UN od navodnih pritiska atlantizma koji ga nastoji dezintegrirati ili pretvoriti u svoje oruđe – s obzirom na to da se radi o zastarjeloj strukturi prilagođenoj bipolarnom modelu nužno je osigurati transformaciju u multipolarnu instituciju – ili u slučaju raspada prenijeti temelje UN-a u novu organizaciju koja bi bila prilagođenija suvremenom trenutku.
Jasno, vidjeli smo nedavno da Rusija itekako dobro koristi zastarjelost UN-ovih struktura: kad je došlo do zahtjeva za obustavom intervencije u Ukrajini, Putin je iskoristio stalno mjesto i pravo veta u Vijeću sigurnosti i osigurao neuspjeh rezolucije – bez obzira što je s druge strane protiv intervencije ustalo preko 140 svjetskih zemalja.
Razgovor nuklearnim ultimatumima
Ovdje u priču Dugin uvodi i zemlje BRICS-a kao potencijalni “Drugi svijet”, odnosno kao alternativu Prvom i putokaz zemljama Trećeg svijeta. Ova je zamisao poprilično loše ostarjela (u deset godina od objave knjige integracija BRICS-a nije baš napredovala), no iz njegove perspektive važnijim se čini njihovo nuklearno naoružanje i potencijal suprotstavljanja SAD-u – posebno mu se sviđa ideja svojevrsnog nuklearnog ultimatuma.
Evo primjera iz knjige: “Pokušajmo zamisliti takvu situaciju. SAD se pripremaju otpočeti vojnu operaciju u Iraku. Francuska i Njemačka ne odobravaju takav korak. A četiri nuklearne zemlje – Brazil, Rusija, Indija i Kina izričito kažu: ‘Ne, nećete to učiniti!’. Oštrinu ultimatuma potvrdit će potencijal te skupine u geopolitičkom smislu”.
Očito, svijet je to u kojem bi se o većini problema razgovaralo ultimatumima: “Na isti način moguće je također rješavati druga pitanja, o kojima se mišljenja razilaze s obzirom na pristalice unipolarnosti ili svijeta multipolarnosti – Afganistan, Gruzija, Kašmir, Tibet, Xinjiang, Tajvan, Srbija, a također i brojni lokalni problemi u Latinskoj Americi”, piše Rus.
“Cvjetajuća kompleksnost” poput Mao Ce-Tunga
Daljnje navođenje potencijalnih savezništava i neprijateljstava uzelo bi previše prostora – spomenut ću samo da u njima neizbježno svoje mjesto negativca dobiva i George Soroš. U sljedećem poglavlju razrađuje ideju postmoderne multipolarnosti kao alternativu postmoderni unipolarnosti. Evo kako on to vidi.
Kao i uniformni globalizam, multipolarnost je također usmjerena na budućnost i “oblikovanje nečega što nikad nije postojalo […] To je model “cvjetajuće kompleksnosti svijeta, u kojemu se mnoštvo raznih mjesta kombinira s mnoštvima raznih vremena, gdje se kolektivni i individualni akteri s mnogih razina upuštaju u dijalog kako bi kroz taj dijalog pronašli, a katkad preoblikovali, svoj identitet”.
Mnoge će ova cvjetajuća kompleksnost asocirati na Mao Ce-Tungovu “neka cvjeta stotinu cvjetova”, a ishod Duginove cvjetne strategije vjerojatno ne bi puno drugačiji. I u ovom dijelu Rus nerijetko iznosi načelno razumne ili poželjne stavove – uvažavanje različitih kultura, dijalog s prirodom, traženje alternativnih ekonomskih modela – ali ponovno sve to funkcionira kao skup lijepih želja, s obaveznim finalom u erupciji antiglobalističkog diskursa.
Spas vidi u ‘Globalnoj revolucionarnoj alijansi’
Kroz čitavu se knjigu globalizaciju dosljedno reducira isključivo na njezin negativni aspekt, tendenciju uniformizaciji. Ništa drugo nije važno, jer po Duginu, međuprožimanje kultura “ne doprinosi stjecanju iskustva o cjelini svijeta nego suprotno, od njega otuđuje i raspršuje pozornost na beskonačne nizove besmislenih krhotina…”. Eto ponovno Heideggera, o kojem je inače napisao više knjiga.
Za slučaj da čitatelj nije dotad shvatio ključne elemente multipolarne geopolitike, Dugin u pretposljednjem poglavlju ponavlja i proširuje problematiku globalne oligarhije, liberalne demokracije, propasti Zapada, “Sjedinjenih država kao zemlje apsolutnog zla”.
U desecima načela koje iznosi zagovara upotrebu svih raspoloživih sredstava, a spasonosna „Globalna revolucionarna alijansa“ treba bezuvjetno podržati i integrirati sve grupacije koje “imaju za cilj razbijanje sadašnjeg svjetskog poretka i svrgavanje s vlasti globalne oligarhije i njenih slugu”.
Duginovi “horizonti idealnog carstva”
Za kraj je Dugin sačuvao posebnu poslasticu, “horizonte idealnog carstva”. S obzirom na to da je nemoguće dostojno prenijeti uistinu poseban sadržaj ovih stranica, poslužit ću se odabranim citatima. Neka čitatelj ne zamjeri ako pretjeram.
„Čuju se katkad prigovori da četvrta politička teorija ne nudi nikakve afirmativne i pozitivne slike o budućnosti, nego da se samo bavi nečim što mnogima izgleda kao puka apstrakcija. Htio bih ovdje odgovoriti na te kritike i skicirati u kratkim crtama kako vidim tu budućnost. Ovo što slijedi nije, dakako, ništa više od znanstvene metafore. Pa opet, to je ono kako bi svijet i društvo trebali izgledati nakon pobjede, ili još u tijeku borbe za četvrtu političku teoriju“, piše Dugin i nastavlja:
– Trebalo bi proglasiti za dogmu da je ono što kroz nas živi Anđeo, a ne mi sami.
– Državom treba vladati filozof-kralj, apsolutno transparentan, lišen bilo kakvih individualnih svojstava. Njegov individualni element treba biti toliko sićušan da je poželjno sakriti sve što imalo podsjeća na njega, pa čak i njegovo tijelo, njegovu sliku itd.
– Možda će on sa svojim podanicima komunicirati iza zastora, možda iz dubine kakve pećine, ili čak putem proročišta. On ne bi trebao ništa govoriti, ali ne bi trebao ni šutjeti: trebao bi samo davati znakove…
– Filozofi će letjeti i surfati na dupinima, koji će također biti filozofi. Visoko gore iznad svih lebdjet će zrakom Veliki Gavran.
– Dolje na zemlji, pak, su nordijski berserci, ratnici-plemići. Oni su Čuvari, „čuvari bitka“ (Heidegger). Ti ratnici će biti krajnje zastrašujući, strašni toliko da se nitko neće htjeti s njima boriti. U vojsci će služiti borbeni zmajevi i agresivni borbeni pijetlovi.
– Tko je ispod? Zanatlije? Predlažemo da se tu kastu uopće ne razmatra. Treća kasta je kasta Pjesnika i Poljoprivrednika.
– Proizvodnja je pjesništvo. Artokracija (Wagnerovo načelo). Ljudi trebaju jesti umjetničke proizvode.
– U našoj politici, svaki predmet morat će prvo i ponajprije biti lijep. Ne-lijepi predmeti bit će podvrgnuti uništenju.
– Ekonomija će biti ukinuta i ekonomisti otpušteni.
– Ukinuto će biti i privatno vlasništvo. Radit će Sunce. Zemlja i vrijeme pripadat će eidos-u. Neće biti banaka, ni velikih zemljoposjeda.
– Neće biti ni automobila, osim vrlo, vrlo lijepih.
– Plesanje će biti jedna od najvažnijih umjetnosti. Ples će postati politička dužnost. Svi će plesati kolo, a tango, twist i bossa nova proglasit će se obaveznima. Svatko će morati znati plesati. Državni službenici, kao u Kini, morat će uz uobičajeno slikanje još i pisati poeziju.
– Odnos prema poljoprivrednicima bit će svet. Sav život bit će prilagođen poljoprivrednicima. Stanovništvo će biti pastirsko i zemljoradničko.
– Posvuda okolo bit će vrtovi i šume i divlje životinje skupa s domaćima. Vukovi će svladati zanate i pomagati ljudima u popravljanju kola i u napjevima.
– Poljodjelci će nositi dugačke brade isprepletene zrelim klasjem. Najinteligentniji među šumskom braćom, medvjedi će također obrađivati polja. Svinje će se hraniti same ili će si izabrati glavnu svinju za zapovjednika.
– Televizija i tisak bit će otkazani, budući da ionako uvijek izbacuju kojekakve beznačajne besmislice.
– Postojat će apsolutni kult odijevanja. Ljudi će najveći dio svog vremena trošiti na odijevanje i na mijenjanje odjeće.
– Zakona neće biti. Onaj tko je pametan, hrabar i lijep, taj je ispravan.
– Obrazovanje će se sastojati iz visoke metafizike, teologije, angelologije i heideggerijanizma za najmlađe te Kyoto škole.
– Ratnici će uz to još učiti gimnastiku i umjetničko klizanje.
– Pjesnici će učiti strane jezike, svatko po deset do petnaest jezika.
– Poljoprivrednici neće trebati učiti ništa osim plesati tango i bossa novu. Oni su već posve -dostatno mudri u svojem svetom radu.
– Takvo bi, otprilike, bilo društvo koje predlažemo izgrađivati kao cilj četvrte političke teorije.
—
Ne znam kako čitatelji, ali ja bih svakako volio neko vrijeme provesti u ovakvom carstvu.