Fraktura je potkraj 2020. izbacila dvije važne knjige; 'Tatin sin' Dine Pešuta i 'Maratonac' Nebojše Lujanovića
Važne knjige. Dosljedno intimne i usamljeničke pod kožama njihovih tvoraca a tako zajedničke svakome tko ih takne
Maratonci bogme trče udarnički krug. Noseći etiketu Frakture na prsima, iz te su izdavačke kuće potkraj turbulentne 2020. na put krenuli romani „Tatin sin“ Dine Pešuta i „Maratonac“ Nebojše Lujanovića. Važne knjige. Dosljedno intimne i usamljeničke pod kožama njihovih tvoraca a tako zajedničke svakome tko ih takne. One su dresovi-pancirke koje s povjerenjem možemo navući na svoja nebranjena srca. Reflektirati u njihovom poštenom znoju i vlastite zebnje, uzdići se s koljena svojih poraza, zagristi usne do bola i nastaviti dalje.
Naš stupanj identifikacije s Pešutovim i Lujanovićevim trkačima iznimno je visok, jer ti autori ne pametuju i ne dociraju u misijama pseudoangažmana. Njihova društvena odgovornost nije deklarativna nego izbija iz najintimnije utrobe spisateljske odgovornosti – zato i postižu tako snažne efekte. Snabdijevajući nas zalihama majušnih, bitnih društvenih katarzi.
Dino Pešut (rođen 1990. u Sisku) jedva da je dvadesetu premašio kada je svojim osebujnim dramskim djelima zasluženo počeo magnetizirati hrvatske i inozemne scene. Nježni introvert koji uzbudljivo barata tvrdokuhanim alatima ekstroverta – tako bih nekako pokušao opisati Pešutov bujni imaginarij. Bližeći se tridesetoj, Pešut je ušao i u medij proze, još više kaleći svedenu kreativnu i ljudsku mudrost, kao da su iza njega nataložena stoljeća gorkih rezignacijskih iskustava.
Prvi roman Pešut je objavio 2018. godine
Prvim romanom „Poderana koljena“ (2018.) bljesnuo je apatridskim hipnotičkim lutalaštvom, odvodeći svoje autsajdere na ulice Berlina, megametropole usamljenih i odbačenih. Poigravajući se gabaritima bildungsromana tada je kreirao gotovo epsku scenu na kojoj će zavodljivost svjetskog utočišta i pronalaska žuđene slobode, njegovom antijunaku nanijeti još dublje rane. Dvije godine kasnije, u „Tatinom sinu“ Pešut poduzima izazovnu inverziju. Ovoga puta kreirajući novog antijunaka kojem otvara opori „comeback“ s prtljagom poraza. Doslovno vraćanje sa Zapada u Hrvatsku, iz iluzije boljeg svijeta i bolje budućnosti, u iznurenu sadašnjost punu udaraca prošlosti.
No, taj povratak značit će i beskompromisno putovanje u najdublje zatrpanosti ljudskih čuvstava, posebice onih ranjivih dilema disfunkcionalnih porodičnih odnosa. Pešutov beskompromisni postupak ovdje je ogoljen do mikroskopskih granica, u formi kratkih rafalnih poglavlja magično posvećen ljudskim nutrinama. Svim onim nebrojenim strahovima, lažima, nadama („Treba biti oprezan s previše nade“, kaže Luka na posljednjoj stranici romana), potragama za ljubavima i stjecanju imuniteta među mržnjama.
‘Svjedočimo cijeloj galeriji socijalnih naprsnuća’
Faktografija „Tatinog sina“ je sljedeća: iza Luke je neuspio ogrizak života u Berlinu i povratak u skučenu metropolu Hrvatske, praćen podozrivošću okoline i vlastitim sumnjama u neuspjeh. Dok se kao pjesnik pokušava probiti na klaustrofobičnoj književnoj sceni, za život zarađuje u smjenama na hotelskoj recepciji. Trošeći usputne ljubavnike u žudnjama usputnog seksa, nastoji se izboriti za posljednje atome istinske ljubavi. Iz rodnog mjesta (raspadnute provincije nadomak raspadnute metropole) stiže vijest da mu otac leži u bolnici s opakom dijagnozom. Tim poražavajućim životnim brejkom počinje „Tatin sin“.
Gustom autorskom pažnjom građen kao sirovi goli ring uspona i padova na kojem Pešut čvrsto izdržava, noseći u naručju osjetljivi odnos oca i sina. Jedan od najslojevitijih i najdublje proniknutih odnosa, od svih iz plejdade tog „očevi i djeca“ žanra koje sam dosada imao prilike pročitati. Prebogata je scena te duodramske i melodramske borbe sina i oca. Bačenih u nihilističku istragu svakog traga nataloženih nerazumijevanja, međusobnih strahova, slučajnih izdaja i zanemarivanja, vaganja istosti i razlika, pokušaja ponovne potpale zagubljenih emocija… Pešut njihovu resetirajuću „jedan na jedan“ utakmicu, trasira poput zaboravljene, u travu obrasle aerodromske piste s koje su uzleti ipak mogući.
Na sve strane od tog nosećeg žilavog koncentrata pupčane vrpce intime, u backgroundu svjedočimo cijeloj galeriji socijalnih naprsnuća: od kastinski posloženog društva nejednakih šansi do rasne i spolne diskriminacije i nikad počišćenih ostataka mržnje iz „ugaslih“ ratova. „I onda sam jedan dan vidio. Netko ti je tamo u školi, dok si čitao, dreknuo da si peder. I ja sam se smrznuo. I stajao sam ispred toga i pomislio, jebem ti mater, zar sve mora biti isto? Ti si pio kao moj stari, to znam. I onda još hodaš po gradu i ljudi ti govore pederu iza leđa, kao što su meni govorili Srbine. Znao sam da hodaš i da se bojiš i da te je strah. No, tada je već bilo kasno. I oprosti mi“, kaže otac u mučnom ispovjednom finalnom monologu. Snažan roman o identitetu oprosta i oporosti identiteta.
‘Nebojša Lujanović majstor je stvaralačke mimikrije’
Nebojša Lujanović majstor je stvaralačke mimikrije. Na površini svojih romana („Godina svinje“, „Oblak boje kože“, „Južina“…) udarno igra po žanrovskim ritmovima krimića i političko-socijalne melodrame, kraljevski držeći komande napetosti u rukama. No, time se njegova autorska ponuda ne iscrpljuje. U rudokopu žanra Lujanović uvijek krije iznimno bogatstvo slojevitih ljudskih rastrzanosti, dilema, uspona i padova. Započinjući čitateljski start „Maratonca“ odmah sam se prisjetio jednog od formativnih popkulturnih filmova moje generacije, rođene početkom šezdesetih.
Baš smo nekako u srednju školu zašli kad su se razvili dugi redovi gledatelja i tapkaroša pred golemim crnim plakatima Schlesingerovog „Maratonca“ s Dustinom Hoffmanom u naslovnoj ulozi. Sjećam se da sam jedva ugrabio prvi red partera (a tada je to značilo da ste praktički unutar platna) i podnosio doslovce fizičke bolove u vratu, potpuno obuzet pričom. Višeslojna priča o Babeovom luzerstvu, usamljenosti, autizmu i izdržljivosti, o manipulacijama moćnika i nikad ugaslom fašizmu… gradila je ikonografiju s kojom ćemo tek kasnije pregrubo odrasti.
‘Autor govori i o očaju i tvrdom izazovu progonjenih’
Lujanovićev „Maratonac“ ima istu ikoničku važnost. Nabijen, izdržljiv i samotan roman, koji na stazi od 155 strana krije mnoge postaje opstanka. Esenciju, bogme krvavim znojem oblivenu. Čudesna je enigmatičnost kojom Lujanović gradi ovaj maratonski bijeg u život, zapravo jedini istinski relikt antike u našem dobu. U formalnom smislu lako bismo njegovu novu prozu objasnili kao autobiografiju, putopis (kroz maratonske zone iskrcavanja: od Plitvica i Ljubljane do Beča, Rima, Münchena i Moskve) ili lifecoach priručnik za preživljavanje. Uspijevajući se kao u nekom iscrpljujućem transu odijeliti od duše pripovjedača (kao svjedok izmaknut sa staze) a opet govoriti u njegovo ime, Lujanović razvija troslojnu priču žilavog egzistencijalizma i predivne ode stvaralaštvu, prije svega pisanju.
Ne zadovoljavajući se banalnim metaforama jednakosti (ono, pisanje je maraton) nego osviještenim i škrtim a razornim emotivnim oblikovanjima istrčati priču o jedinom pravom cilju života: neodustajanju. Kroz guste dirljive dionice unutrašnjih zebnji i iskušenja samoće, autor (rođen u Novom Travniku, 1981.) govori i o očaju i tvrdom izazovu progonjenih. O neimaštini i kastinskim poniženjima, o ahasverima današnjice koji trče gonjeni mržnjom, izdržavaju sve i bore se, dok im ciljeve uporno ruše pred očima. Slobodno potrčite s Nebojšom, na kraju vas čeka lovor-vijenac čitateljskog trijumfa.
