Francuska koreografkinja spojila afričke i europske plesače. Tessa Ljubić: 'Fascinantno je kako skupina stranaca postane bliska'
Plesačica nam otkriva detalje predstave 'Moji najdraži rituali', čija nas premijera očekuje 2. ožujka u ZPC-u
Umjetnost je, uz diplomaciju i sport, ljudska djelatnost koja najviše povezuje ljude, kulture i kontinente. Tomu u prilog ide i projekt “Moji najdraži rituali” francuske koreografkinje Sophie Bulbulyan koji će hrvatsku premijeru doživjeti u Zagrebačkom plesnom centru u subotu, 2. ožujka s izvedbama u 18 i 20 sati.
Riječ je o “fascinantnoj, međunarodnoj plesnoj predstavi” koja promatra ideju dvoznačnosti različitih vrsta kulturoloških, vjerskih i obiteljskih rituala s kojima se ljudi susreću u životu. Predstava je rezultat šireg europskog projekta “SHARE Creative Powers of Art” u kojem sudjeluje devet europskih, ali i vaneuropskih zemalja.
Rituali, sami po sebi, mogu biti umirujući ili nas ograničavati jer su dio tradicije i običaja kojih se pridržavamo.
Kako je ljudska vrsta raznolika u svojim kulturnim, društvenim i generacijskim obilježjima, tako i rituali imaju značajnu, ali različitu društvenu vrijednost. Plesnu predstavu “Moji najdraži rituali” izvode Tchina Ndjidda (Kamerun), Djibril Ouattara (Burkina Faso), Jone Amezaga del Frago (Španjolska), Raymond Siopathis (Francuska), Charlotte Manu (Gana), Gabriel Bokorvi (Gana) te Tessa Ljubić iz Hrvatske s kojom smo ovom prigodom i porazgovarali.
Gana, Španjolska, Hrvatska
Predstava je nastajala unutar tri rezidencije u Gani, Španjolskoj i Hrvatskoj, a proces stvaranja tekao je, govori Ljubić, lijepim i prirodnim tokom te se razlikovao na svakoj od rezidencija. “U Accri smo započeli s upoznavanjem kroz razgovor, improvizaciju i učenje jedni o drugima u opuštenom, ali radnom tonu”.
Kako su okosnica predstave rituali koji se, ovisno o kulturi i podneblju, itekako razlikuju, plesači su spočetka dobili puno novih informacija i iskustava, a unutar prve rezidencije su se posvetili upoznavanju afričkih rituala i njihove kulture.
“Izvedba se velikim dijelom izgradila od naših sola na temu vlastitih rituala koje smo radili u Gani, a koreografkinja Bulbulyan je od svih materijala formirala jednu cjelinu, kombinirajući i adaptirajući ono što smo mi kao izvođači ponudili”.
Prisjećanje i povezivanje
U Zagrebu je, s druge strane, fokus bio na europskim, konkretnije engleskim ritualima, te su ovdje u predstavu počeli uvoditi i scenografiju.
“Kraj zagrebačke rezidencije obilježila je trodnevna radionica sa slovenskim umjetnikom Gregorom Luštekom kojoj su se mogli pridružiti i drugi plesači, a afrički plesači imali su se prilike upoznati i sa somatskom praksom”, pripovijeda Ljubić.
U baskijskoj se Errenteriji održala konačna radionica na kojoj se umjetnicima pridružio i ostatak tehničkog tima iz Slovenije te dvoje asistenata iz Senegala. Tamo su se, kazuje, posvetili prisjećanju i povezivanju materijala te njegovom prilagođavanju na sceni. “Radilo se na detaljima i svim završnim ‘touchevima’, kako to inače i biva prije premijere”.
Devet država, jedanaest gradova
Rezidencije su za našu sugovornicu iskustva koja definitivno obogaćuju njen svijet. “Fascinantno mi je kako skupina stranaca u vrlo kratko vremenu postaje bliska i uspijeva puno toga međusobno podijeliti. Rezidencije su kao nekakav mali svijet za sebe, nova realnost koja kratko traje, a puno daje i to je stvarno dragocjeno”.
“Mislim da smo svi na prvu rezidenciju došli jako znatiželjni. Nisam znala što očekivati i kakvi će me ljudi dočekati. Važno je da plesači budu prilagodljivi i spremni saznavati informacije korak po korak te se dogovarati putem i vjerovati procesu, odnosno da će se sve lijepo posložiti, a na kraju je tako i bilo”.
Spomenuti projekt “Creative Powers of Art (2020. – 2024.) trogodišnji je međunarodni projekt koji se ostvaruje u okviru podrške programa EU Kreativna Europa, a povezuje tri kontinenta (Europa, Afrika i Azija), devet država (Slovenija, Hrvatska, Španjolska, Francuska, Palestina, Senegal, Kamerun, Burkina Faso, Gana) te 11 gradova, odnosno četiri partnerske organizacije – Zavod Exodos Ljubljana (Slovenija), Zagrebačko kazalište mladih / Zagrebački plesni centar (Hrvatska), Errenteriako Udala (Španjolska) i Compagnie DK-BEL (Francuska).
ZPC zaslužuje postati samostalna kulturna ustanova
Ravnateljica ZKM-a Snježana Abramović Milković rekla nam je da su u ovim vremenima ovakve suradnje jako bitne. “Zagrebački plesni centar je pokazao da, bez obzira na to što je samo produkcijski centar bez vlastitog repertoara, ima velike mogućnosti. Mi smo na usluzi cijeloj plesnoj sceni, programi se selektiraju, ali čekamo konačno rješenje kulturne strategije koja će odgovoriti na pitanje na koji će se način osmisliti novi rad ZPC-a”.
Pritom, napominje Abramović Milković, ZKM je dao svoj maksimum, s obzirom na broj ljudi koji je u ZPC-u zaposlen i na financijske limite. “Došlo je vrijeme za nove korake i nadamo se da će ZPC postati samostalna kulturna ustanova”.
Na rezidenciji u Gani Ljubić se osjećala poput djeteta koje prvi put istražuje svijet, a Europljane je prvo šokirala vrućina. “Radna odjeća je nakon proba bila potpuno mokra i bile su nam potrebne pauze ispred ogromnih ventilatora u dvorani. No, uz toliko ‘novih stvari i pojava’, vrućina me brzo prestala smetati”.
Ekspresivni Ganci
Ljudi su, s druge strane, djelovali susretljivo i zainteresirano za europsku kulturu, dok je energija grada djelovala pomalo kaotično. “Najviše mislim na promet u kojem smo svakodnevno znali zapeti, pa bismo u autu proveli po dva, tri sata dnevno. Ulice su glasne, ljudi razgovaraju jedni s drugima i prilaze si vrlo opušteno, kao da se znaju”.
Ljubić se osvjedočila koliko toga tamošnje stanovništvo nema, a opet, unatoč tome, izgledaju sretno i zadovoljno s onim s čime raspolažu. “Plesači iz Gane su nam konstantno pomagali u snalaženju te da se osjećamo ugodno, da nam ništa ne nedostaje”. Što se plesa tiče, Ganci su izuzetno ekspresivni i ritmični.
“Iako sam to mogla i očekivati zbog malo znanja koje sam imala prije dolaska, bilo je intenzivno doživjeti njihov performans koji kombinira pjesmu, ples, sviranje različitih instrumenata i govor. Rado bih se vratila opet”, govori Ljubić, dodajući kako se tamošnjim kolegama Zagreb jako svidio.
Dobra zagrebačka energija
“Putovali su oni puno izvan granica Afrike i nije im sve bila nepoznanica, ali su često naglašavali kako im se jako sviđa energija samog grada i pristupačnost ljudi. A tako je i bilo, ljudi su u Zagrebu vrlo često i zainteresirano prilazili našoj grupici”.
Najzabavniji dio boravka u hrvatskoj metropoli bio je, tumači Ljubić, taj da – gdje god da su izašli, a glazba je bila sveprisutna – krenuo bi ples.
“Započeli bi plesači iz tima, a kasnije bi se pridruživalo sve više ljudi. Njihova opuštenost lako bi se prenijela na ljude uokolo. Uglavnom, napravili smo pravi šou gdjegod da bismo se pojavili, a jednom se na Trgu spontano održala plesna radionica za desetak mladih ljudi”, prepričava Ljubić.
Teško joj je, u malo riječi, objasniti značaj ovakvih projekata, ali naša plesna umjetnica iskazuje želju da što više ljudi vidi ovu predstavu u Zagrebačkom plesnom centru.
“Ova je predstava produkt prekrasnog iskustva koje ću čuvati cijeli život i koje mi je donijelo osobni rast i razvoj. Ušla sam u projekt otvorenog uma, spremna učiti putem i vjerujem da će se to vidjeti i tijekom izvođenja”, zaključuje Ljubić.