Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Kultura

Franka Perković Gamulin uoči premijere 'Krvave svadbe' u Dubrovniku: 'Lorca je i danas provokacija crnokošuljaškim veteranima'

Davor Špišić razgovara s cijenjenom redateljicom o postavljanju drame kultnog španjolskog pjesnika i dramatičara

Franka Perković Gamulin
FOTO: Marko Ercegović

Kada se premijerna publika 17. kolovoza iskrca na Lokrum i prepusti se ekstatičnoj „Krvavoj svadbi“ Federica Garcie Lorce, bit će to prvo izvođenje ovog remek-djela egzistencijalizma na Dubrovačkim ljetnim igrama! Drama kultnog španjolskog pjesnika i dramatičara napisana 1931. (praizvedba 1933., Teatro Beatriz, Madrid), početak je čemerne, vrele andaluzijske trilogije.

Trojstvo zemljanosirovih a katarzičnih drama, koji još čine „Yerma“ i „Dom Bernarde Albe“, Lorca je ispisao u predsmrtnoj trogodišnjoj groznici, prije nego što su ga 1936. u 38. godini života u Granadi smaknule Francove fašističke falange. Likvidiran u trenutku kad je fascinantnim darom postao korifej novog Zlatnog doba španjolskog teatra, avangardist i tankoćutni klasicist u istom biću, pao je na pokusnom poligonu onoga što će ubrzo postati druga najveća svjetska klaonica ikad. Lorca do dana današnjeg ima onu rebelijansku karizmu kasnijih nastavljača: Che Guevare, Lennona, Cobaina

„Krvavu svadbu“ u Dubrovniku režira Franka Perković Gamulin, redateljica sličnog tankoćutnog habitusa. Osebujna u nježnom proniknuću u jasne vizije društvene pravde. Razgovarali smo za Telegram uoči premijere, dok je Franka sa svojim vjernim sljedbenicima mijenjala dan za noć.

TELEGRAM: Kako su tekle probe? Izoliranost je išla na ruku ansamblu?

PERKOVIĆ GAMULIN: Svaki naš dolazak na probu brodom koji s Lokruma odvozi posljednje turiste, započinjao je osjećajem duboke privilegiranosti i poštovanja prema prirodi i povijesti tog otoka. Bez nekog posebnog dogovora, poštovali smo predvečernji smiraj kojim nas je dočekivao i crpjeli smo nadahnuće iz tog mira koji je predstavi donio sasvim posebnu, meditativnu atmosferu koju bismo teško postigli bilo gdje drugdje. Posao koji radimo vrlo je zahtjevan, pretpostavlja iscrpljujuću fokusiranost ansambla koji je čitavo vrijeme prisutan na sceni, no imam osjećaj da smo svi zajedno preplavljeni nekim vrlo rijetkim, blagotvornim mirom.

TELEGRAM: Niste morali ratovati s kruzerskom paralelnom stvarnošću Dubrovnika?

PERKOVIĆ GAMULIN: Točno. Kada me netko upita kako je u Dubrovniku, zapravo ne znam. Probe traju do kasno u noć, preko dana uglavnom odmaram, uspješno zaobilazim dnevnu gužvu.

TELEGRAM: Lokrum može i prevariti svojom bogomdanom ambijentalnošću?

PERKOVIĆ GAMULIN: Naravno, ambijentalno kazalište nosi svoje izazove. Pošteđeni smo gradske buke, ali izloženi „elementima“, nepredvidljivoj otočkoj mikroklimi, vjetru, zemlji, moru… Istovremeno, divlji ambijent Lokruma, zidovi urušenog samostana i maslinik, prizivaju surovu pustoš krajolika u kojem se odvija Lorcina „Svadba“, pa predstava organski sjeda u taj prostor, uz minimum scenografske intervencije Igora Vasiljeva.

TELEGRAM: „Krvava svadba“ je poetski artificijelna i svedena na jednostavne antropološke nagone i arhetipske elemente zemlje, vatre, vode i zraka… Kako ste pomirili njene suprotnosti, odnosno, pretvorili ih u prednost?

PERKOVIĆ GAMULIN: Istina, bila sam skeptična prema prijedlogu Dore Ruždjak Podolski, intendantice Igara, i Saše Božića, njezinog pomoćnika za dramski program, i na trenutke malodušna u prvim čitanjima teksta. Priznajem da me uplašio taj poetski jezik kojemu nije jednostavno pronaći mjesto u vremenu zasićenom cinizmom. Nedavno sam u HNK Ivana pl. Zajca režirala Shakespeareovu „Na tri kralja“, no u jednom potpuno različitom registru.

Kao i ovi paunovi na Lokrumu, koji na prvi pogled djeluju sasvim pretjerano, poput neke ishitrene ljudske intervencije, tako i lirska priroda jezika „Krvave svadbe“ nije samorazumljiva i svima nam je trebalo vrijeme privikavanja na poetsku sintaksu. Tim sam više zahvalna ansamblu predstave koji se spremno upustio u dugotrajan, neizvjestan, puno više intuitivan nego promišljen, proces osluškivanja ritma Lorcina jezika i pronalaženja slojeva unutar arhetipskih likova i naoko rudimentarnih situacija.

I glumački ansambl i autorski tim, svi do jednog vrhunski su umjetnici, beskrajno inspirativni i pomalo osjećam da parazitiram na njihovoj darovitosti. S Matijom Ferlinom surađujem prvi put, zadivljuje me njegova preciznost u razumijevanju artikulacije glumačkog tijela. Prvi put surađujem i s Jadrankom Đokić, mislim da se nitko neće uvrijediti ako kažem da je Jadranka ta koja je od prve probe stup ove predstave. Na prvoj čitaćoj probi utemeljila je specifičan, duboko taman ritam koji smo svi prepoznali kao vjerodostojan.

Kao što su i Ksenija Marinković i Nikša Butijer pronašli nevjerojatno prirodan izraz za arhetipske likove Punice i Oca. Kostime s puno autorske zaigranosti i entuzijazma radi Doris Kristić od koje i dalje učim o temeljima profesije i zanata. Autor glazbe je Mojmir Novaković, koji uz Ivu Letunića izvodi glazbu uživo, svaka proba s njima dvojicom posebna je svečanost.

TELEGRAM: Što je presudno da nam se Lorca opet vraća u fokus? Evo, u Zajcu sljedeće sezone rade „Yermu“…

PERKOVIĆ GAMULIN: Nekoliko je puta u procesu poveden razgovor o tome kako se Lorca rijetko postavlja na scenu. Moguće da je to zato što za njegov dramski modernizam nije jednostavno pronaći scenski ključ i u potpunosti razumjeti sve slojeve i mehanizme dramskih situacija. Te su drame tek naizgled jednostavne.

U „Krvavoj svadbi“ slojevi se otvaraju svakim novim čitanjem; od sudbinske tragedije klasične grčke drame, modernističke poetske drame snažne ambijentalnosti, pa do elemenata egzistencijalnog beckettovskog dijaloga.

Mislim da je Lorca opet u fokusu upravo zbog tog naglašenog egzistencijalizma, onog organskog u čovjeku i njegovim potrebama i strastima. Iako Lorca u svojim dramama poseže za dramskim slikama kao ishodištima za situaciju, riječ je ipak o nekoj drugoj vrsti slike od one na zaslonu mobitela, to je slika koja prodire duboko u ono zanemareno ljudsko u nama, ono čemu se treba prepustiti i po cijenu tragedije.

TELEGRAM: Bavite li se, barem u refleksivnom polju, i njegovom žrtvom u vrijeme Francovog fašizma? Tadašnjim crnokošuljaškim debitantima mora da su kao crvene krpe pred očima titrali Lorcin gay identitet i lijeva uvjerenja?

PERKOVIĆ GAMULIN: Da, dramaturg Goran Ferčec i ja puno smo razgovarali o tome kako je zanimljivo da Lorca, pišući iz pozicije pripadnika manjine koja ruši tradicionalne stereotipe, pronalazi bliskost sa ženom koja radikalizira pobunu protiv istog tog obrasca prekidajući ga upravo u jednom od njegovih najsnažnijih simboličkih, obrednih činova, svadbi.

Svadba je tradicionalno najvažniji obred inicijacije u zajednicu koja svoju svrhu vidi u samoobnavljanju, bez obzira na individualnu žrtvu, pa je oskvrnjenje svadbenog čina i poseban skandal, u biblijskom smislu. Tako da je Lorca i danas provokacija, da vas parafraziram, crnokošuljaškim veteranima.

TELEGRAM: Kad se pokolju djeca uskraćene slobode i raspete žudnje, starci ostaju čamiti na pragu. „Svadba“ jeste i priča o žrtvovanoj djeci?

PERKOVIĆ GAMULIN: Uskraćena sloboda, drugim riječima – zabrana, temeljni je dramski okidač „Svadbe“, onaj koji potiče pobunu. Zajednica koja se nada da će zabranom, uskratom slobode, sačuvati svoje vrijednosti, sebe samu nepromijenjenu, slijepa je na činjenicu da to baš nikada nikome nije uspjelo. Možda će se prividno na trenutak zaustaviti u vremenu, no prije ili kasnije bit će pregažena pobunom, ili se jednostavno urušiti sama u sebe.

TELEGRAM: Govoreći o zlostavljanoj djeci… u vrijeme dok ste bili dekanica Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu vi ste beskompromisno pružili svu podršku i zaštitu studentima izloženim seksualnom nasilju njihovih profesora.

PERKOVIĆ GAMULIN: Tu zaista nije bilo mjesta za kompromis, osim u smislu da sam morala poštovati pravne procedure, pa neke sankcije intimno ne osjećam kao pravedne. Drago mi je da ste upotrijebili riječ djeca, jer i ja ih tako osjećam. Naše studentice i studenti punoljetni su mladi ljudi, često neobično snažni i otporni na nevolje našeg vremena i ne treba ih patronizirati, ali intimno, svakoga od njih doživljavam kao djecu – djecu nekih roditelja, djecu ovog društva, ovog našeg „sela“ koja su nam povjerena na brigu i za koju imamo posebnu odgovornost. Veseli me zato da su dio ansambla i mladi glumci, neki još studenti Akademije, Lana Meniga, Luka Knez, Iva Kraljević, Nikola Baće… uzbudljivi mladi ljudi, veselim se kazališnoj budućnosti koju oni nose.

TELEGRAM: Kako tumačite licemjerje mnogih drugih kolega na vodećim pozicijama koji su takvo nasilje ili zataškavali ili notorno prešućivali?

PERKOVIĆ GAMULIN: Mislim da se kod jednih radi naprosto o strahu, nespremnosti da se suoče sa svojim kolegama, ponekad i prijateljima, potrebi da ne talasaju baruštinu prešućivanja, bojazni da će nastati kaos koji će poremetiti neke druge, po njihovom, meni potpuno nerazumljivom sudu, važnije projekte… Pa i o nedostatku hrabrosti da prihvate dio sramote koji nam kao odgovornim osobama na čelu institucije naprosto pripada, svidjelo se to nama ili ne.

TELEGRAM: Prije dvanaest godina, na Igrama ste radili praizvedbu „Spašenih“ Tomislava Zajeca. Pustoš i samoća na razvalinama devastiranog Belvedera tada su još uvijek egzistirali u sferama umjetničkog čina. Danas nespašeno postaju čisti dokument. Vi i vaš tim ispali ste kao neki proroci?

PERKOVIĆ GAMULIN: Uh, baš ste me ovim pitanjem pogodili. Svaku večer gledam Belveder s broda prema Lokrumu i tuga me hvata. Zajecovi „Spašeni“ bili su upozorenje, vrlo izravan, a nevjerojatno nježan i blag poziv svima nama da čuvamo našu budućnost, našu djecu. Belveder je podsjetnik koliko u tome nismo uspjeli.

Telegram Klub kolaž Telegram Klub kolaž
Telegram Klub logo

Klub ekskluzivnih ponuda, pogodnosti i popusta,
samo za pretplatnike Telegrama.

Saznajte više