Nekad je nužno odabrati stranu

Frljić za Telegram: O ateizmu, bogu i nebogovima, revolucijama, strahu od smrti i novoj predstavi u ZKM-u

Oliver Frljić vraća se u Zagreb s Braćom Karamazovima; s njim je razgovarao Davor Špišić

08.01.2018., Zagreb - Kazalisni redatelj Oliver Frljic. Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
FOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Etiketu kontroverznog, koju su mi lijepili i zdesna i salonskog lijeva, sam uvijek doživljavao kao izraz autentične duhovne uskogrudnosti ove sredine. Kod nas je čak i arsenal za političku i umjetničku diskvalifikaciju sveden na nekoliko etiketa - među njima ne treba nepravedno zaboraviti "pamflet" koji se isto tako često lijepio uz ono što sam radio. Ja sam te etikete nosio i nastavljam nositi ponosno, kao izraz gluposti - kolektivne i individualne - onih koji su mi ih kačili

“Frljić je vidno zainteresiran da se uz pomoć Dostojevskog odmakne od rituala zamrznutog modernog teatra i prodre u intimniju, emocionalno i intelektualno uzbudljiviju igru duše. On ne samo da je u stanju osnažiti dijaloge, nego ih dovodi do opsesivne prisutnosti“, jesenas je pisao Jens Jessen, u hamburškom tjedniku Die Zeit, povodom Frljićeve postave romana Braća Karamazovi na sceni Schauspielhaus Hamburg – jedne od brojnih predstava koje posljednjih godina uspješno pozorniči na njemačkim scenama.

Njemački poslovično spremni i pronicljivi kritičari Karamazove su ispratili panegiricima. Tog se besmrtnog i predsmrtnog, posljednjeg romana Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, Oliver Frljić sada prihvatio u zajedništvu s ansamblom Zagrebačkog kazališta mladih. Na pragu petog desetljeća (rođen u Travniku 1976.), nepokolebljiv, beskompromisan i melankoličan u guranju sizifovske stijene kazališta identiteta, Frljić je rudar udarnik kojeg nažalost naša javnost nikada neće iskovati na novčanicama. A zaslužio je. Razgovarali smo o neistraženim dubinama Fjodora Mihajloviča, o ateizmu, bogu i nebogovima, revolucijama i obiteljima, o egzistencijalnoj nelagodi, strahovima od smrti i etiketama koje mu budale uporno lijepe.

TELEGRAM: Kad god se vraćamo Dostojevskom, krećemo od nule. Što ste novo iskopali u ovom rudarenju po Karamazovima?

Frljić: Zanimljivo da ovaj razgovor započinjemo rudarenjem, ali ne onim kripto, koje je, zbog energetske krize, nedavno zabranjeno na Kosovu. U Karamazovima sam pokušao iskopati gdje se sam trenutno nalazim – estetski, ideološki, politički, ali i kao osoba sa svojim konkretnim nadama i strahovima. Odmah isprike za ovu neintencionalnu i nezgrapnu literarnu krađu od Nadežde Mandeljštam. Htio sam vidjeti i kako se moj ateizam drži pored svog tog mirisa tamjana koji izbija iz ovog romana. Je li covid otupio moje nosnice za tu olfaktivno-transcendentalnu simfoniju ili ideja neke pravde, u kontekstu sve ovozemaljske nepravde, pa makar i na onom svijetu, ima još neku, osim književne vrijednosti.

TELEGRAM: Prošle jeseni isti roman radili ste u Schauspielhaus Hamburg. Koje su razlike u pristupu, u percepciji?

Frljić: U toj predstavi sam Karamazove scenski čitao primarno kao kronologiju Ivanovog duševnog i ideološkog raspada. Ona izgleda više kao ulje na platnu s jakim kontrastima tame i svjetla. Kako predstava odmiče, tama preuzima i metaforički i doslovno scenski prostor. Pojedini prizori odigravaju se u skoro potpunom mraku. Zanimalo me doći do ruba kazališne vidljivosti, do točke u kojoj se još samo čuju glasovi, ali njihovi nositelji prestaju biti raspoznatljivi. Oduzeti i sebi i publici vid da bismo vidjeli i ono čega na sceni nema. Važne referentne točke u radu na ovoj predstavi bile su dvije slika Ilje Repina: Samospaljivanje Gogolja, te Ivan Grozni i njegov sin Ivan. Svaka je dala važne interpretativne ključeve kojima samo otključavali i zaključavali Karamazove.

TELEGRAM: Dubinska promišljanja Fjodora Mihajloviča o bogu, žestoko provociraju naša ateistička opiranja. Kako ste prolazili kroz te dileme? Imate i osobno iskustvo puta od jezuitskog školovanja do seciranja crkvenih dogmi…

Frljić: Usprkos svoj dogmatskoj bagaži kojom sam tamo bio natovaren, mogu reći da me ovo školovanje stavilo u najbolje moguće društvo. James Joyce i Luis Buñuel, dva autora koji su me itekako formirali u kritičkom pogledu na crkvu kao instituciju, bili su također isusovački đaci. Zanimljivo je da je Dostojevski u pokušaju da bude apologeta boga, nalazio puno uvjerljivije dokaze kontra njegove egzistencije. Staro teodicejsko pitanje postojanja zla u ovom svijetu čini se kao orah na kojem je svaki bog do sada polomio zube. Ivan ne pristaje na takav svijet, ma kako on participirao u dijalektici vječne harmonije.

TELEGRAM: Uzgred, brojni teoretičari ističu da se Lenjin naveliko inspirirao Loyolinim učenjem.

Frljić: Možda je zato i uspio izvesti Oktobarsku revoluciju? Šalim se, valjda. Ali dopustite mi da se malo zadržim na Lenjinu. Prije nekoliko godina sam radio Tolstojevu Anu Karenjinu i bio iznenađen Lenjinovom analizom ovog autora. Njegov članak Lav Tolstoj kao zrcalo Ruske revolucije, započinje riječima: “Identificirati velikog umjetnika s revolucijom koju on očito nije razumio i u odnosu na koju stoji rezerviran, može na prvi pogled izgledati čudno i artificijelno. Zrcalo koje ne reflektira stvari točno teško se uopće može zvati zrcalom.“

Članak završava sintagmom “historijski grijeh tolstojizma“, pod kojim Lenjin misli, pretpostavljam, na Tolstojevo “propovijedanje najodvratnije stvari na zemlji – religije, nastojanje da se zamijene zvanično imenovani svećenici svećenicima koji služe iz moralnog uvjerenja, to jest, da se kultivira najrafiniraniji i zbog toga posebno odvratan klerikalizam.“ U Karamazovima se pitanje religije – ma koji opijum za narod se krio pod ovim imenom – kao čuvara socijalne nejednakosti i kočnice radikalne društvene promjene, postavlja s posebnom oštrinom.

TELEGRAM: Gledao sam jednu od radnih snimki proba, gdje ispod glumačke igre struji kultni sevdah Kafu mi draga ispeci. Neobičan, a savršen izazov emocija?

Frljić: Glazba me u kazalištu primarno zanima kao emocionalni detonator, kao ono što može proizvesti “eksploziju sjećanja“ na različite situacije u kojima se ta ista glazba pojavljivala i sudariti ih s prizorom koji upravo gledamo, ma koliko vremenski, geografski ili značenjski te dvije stvari bile udaljene. Upravo ponovno gledam Fassbinderovu seriju Berlin Alexanderplatz, snimljenu po istoimenom Döblinovom romanu iz 1929. U epilogu, Fassbinder napušta originalni score koji je komponirao njegov čest glazbeni suradnik Peer Raben i koristi dijelove pjesama Velvet Undergrounda, Janis Joplin, Leonarda Cohena, a najintenzivnije Kraftwerkov Radioactivity.

Različiti konteksti s kojima ova glazba konfrontira Döblinov roman proizvode nova i neočekivana značenja, ali i mogućnost novog kritičkog gledanja na početak ideološkog skliznuća Njemačke u nacizam koje nije prestalo 1945., već se preselilo u mirnodopski život, strukturalnu diskriminaciju i podrume. Cunetovu Kafu mi draga ispeci koristim bez želje da provociram malograđansku “visoku kulturu“. Njome primarno otkrčujem svoje zakrčene emocionalne kanale.

TELEGRAM: Kaže Dostojevski za starog Karamazova da je “sentimentalan i zao”. Nerijetko sentiment postaje plašt za nasilje, čak i masovne zločine.

Frljić: Uz sentimente, masovni zločini su produkt i želje za pojačanom ekonomskom eksploatacijom. Što proizvodi ovu želju, moći ćemo vjerojatno vrlo brzo reprizno gledati u nastavku recentne ekonomske krize. A kad smo kod masovnih zločina, vidim da je, kad je u pitanju relativizacija onih počinjenih u Bosni i Hercegovini, na snazi visoka srpsko-hrvatska usuglašenost.

TELEGRAM: Uz brojne slojeve kojima roman zrači, jedan od najvažnijih je kompleksno polje obitelji. Neiscrpna tema obitelji vas itekako progoni, zar ne? Kultnom predstavom Mrzim istinu hrabro ste ogolili i vlastitu obitelj.

Frljić: Nedavno sam radio malu inventuru i ispada da je obitelj, kao prostor institucionalizirane traumatizacije, u kazalištu moj kontinuirani interes. Uz Mrzim istinu, ona je prisutna i u Medeji i Hamletu, također u Šest likova traži autora… Obitelj je, naravno, i tema Karamazovih. S jedne strane stoji ona disfunkcionalna, karamazovska, u kojoj se otac i Mitja bore za naklonost Grušenke. S druge strane je ona štapskapetana Snegireva, na koju Dostojevski gleda s puno više blagonaklonosti, kao da ih njihovom bijedom želi iskupiti iz opće moralne korumpiranosti.

Tu sam, s kolegicom Ninom Gojić, napravio bitne dramaturške intervencije koje bijedu ovih ljudi deromantiziraju i analiziraju u kontekstu ideoloških skretanja za koje je ista tako prijemčiva. U Zločinu i kazni Marmeladov kaže: “Siromaštvo nije sramota. Ali radi siromaštva i ne istjeruju štapom, nego metlom izmeću iz ljudskoga društva, da bude još uvredljivije.“ A zatim dodaje da je on u bijedi prvi spreman vrijeđati sam sebe. Uz sve drugo, bijeda, nažalost, proizvodi i samoprijezir.

TELEGRAM: Čudno je da redatelji u inscenacijama Karamazovih izbjegavaju veliku temu odnosa Aljoše i skupine đaka. Vi ste odlučili ne propustiti tu fantastičnu apoteozu na kraju. Ima li u tom kraju neke varljive nade? Kako će ga otvoriti vaša predstava?

Frljić: Nema previše nade. Joseph Frank tvrdi da u Karamazovima, kroz epizode koje opisuju Aljošin odnos s dječacima predvođenim Koljom Krastokinom, Dostojevski realizira svoju dugogodišnju književnu ambiciju, da pokaže interakciju idealističkog kršćanskog lika sa skupinom dječaka – nešto čime se već bavio u Idiotu. Koliko se sjećam, i prvi susret kneza Miškina s djecom je sličan onom koji ima Aljoša – oni bacaju kamenje na njega. Moji dječaci su, vođeni ideološkom konfuzijom koju proizvodi Kolja, bliži Stavroginu i Verhovenskom iz Bjesova. Oni čitaju Dostojevskog, ne shvaćajući da su i sami likovi u njegovoj priči. Istovremeno se oduševljavaju Nečajevljevim Katehizmom revolucionara, znaju ga napamet.

Ali njihova pobuna, bez obzira na vrijednosti protiv kojih se bune, već je u startu promašena jer počiva na dogmatskim temeljima. Kolja je odbacio svog prijatelja Iljušu zbog “ropske odanosti“, ali će Aljoši priznati da bez nje nije mogao živjeti. U Koljin lik je Dostojevski “prošvercao” gotovo doslovne Ivanove riječi o bogu kao hipotezi. Ono što je izostalo je njihovo suštinsko razumijevanje. Kroz lik Kolje i dječaka, on zorno opisuje rađaonicu dogmatske svijesti. Njoj, kao što smo kroz povijest imali prilike vidjeti, ideološki predznak nikada nije bio posebno važan. Sjetimo se samo svih onih bivših komunista koji su tridesetih godina prošlog stoljeća podržali Hitlera.

TELEGRAM: “Govorim iz straha da bismo mogli postati lošima”, kaže Aljoša dječacima. Prečesto nam nedostaje te zebnje, odgovornosti prema svijetu koji ostavljamo djeci?

Frljić: Klimatska katastrofa, čije posljedice osjećamo dobrano već sada, rezultat je naše neodgovornosti. Razlika između ove i naših drugih neodgovornosti je u tome što ova vrlo vjerojatno označava kraj ljudskog roda. Što samo po sebi možda i nije loše. Oduvijek mi je bilo nešto strano u ideji da čovjek predstavlja kraj evolucije. S druge strane, uvijek su me privlačili autori i djela koji su dekonstruirali antropocentrički karakter umjetnosti – bilo da se radilo o kazališnoj skupini Socìetas Raffaello Sanzio, Klausu Michaelu Grüberu, predstavi Timbuktu Boruta Šeparovića ili Kafkinoj priči Izvještaj jednoj akademiji.

TELEGRAM: Kakva sjećanja iz djetinjstva nosite, prije ratnih i izbjegličkih trauma?

Frljić: Teško bi ih bilo ovdje sve pobrojati, pa ću morati napraviti selekciju. Točno se sjećam trenutka kad sam prvi put spoznao da ću umrijeti. Bilo je to 1983. godine. Na televiziji sam gledao seriju u kojoj je liku kojeg je igrao Marko Nikolić bila odrubljena glava. Nagradno pitanje za vaše čitatelje: o kojoj se seriji radi?

TELEGRAM: Ja znam. Ok, neću izdati…

Frljić: Sjećam se da sam počeo plakati, a moj odgovor baki i stricu na pitanje zašto plačem – jer ću i ja jednog dana umrijeti – izazvao je salve smijeha. Kao sedmogodišnje dijete pokušali su me umiriti činjenicom da ćemo svi jednog dana umrijeti. Sjećam se negdje sa samih početaka moje pismenosti, koji padaju otprilike u ovo isto vrijeme, dvije Andrićeve priče: Aska i vuk, te U zavadi sa svijetom. Obje su proizvele jednu vrstu egzistencijalne nelagode koje se nisam riješio do dana današnjeg.

TELEGRAM: Što vam je donijelo iskustvo rada u njemačkom teatru?

Frljić: Njemački teatar dao mi je puno trezveniji pogled i na teatar i na ove naše prostore. Zapravo, pomogao mi je da taj pogled prebacim na neke druge stvari i prestanem se baviti političkim atavizmima ovih prostora. Berlinsko kazalište Maxim Gorki, u kojem radim kao kućni redatelj, bavi se politikama identiteta i intersekcionalnošću, načinima na koje naši identiteti postaju prostor različitih diskriminatornih praksi i njihove legitimizacije. Nedavno sam u Bochumu radio Sramotu Johns Maxwella Coetzeeja i kroz ovaj roman pokušao otvoriti pitanje bijelog zapadnog kanona. Referentne točke su nam bile James Baldwin, Richard Wright, te Bell Hooks koja nas je, nažalost, napustila u prosincu prošle godine.

TELEGRAM: Nije li nevjerojatno da su dvije velike nacije – Rusi i Nijemci, proizvele možda najvelebnija glazbena i literarna djela ikad, zaduživši nas zauvijek, a istovremeno izrodi tih naroda porodili su kataklizmičke logore istrebljenja u kojima su stradali milijuni?

Frljić: Lordan Zafranović se u svom filmu Zalazak stoljeća pita kako je jezik na kojem je pisao Goethe mogao postati jezik kojim su se izdavale zapovjedi za masovnu egzekuciju. U Hrvatskoj su se od 1990-ih naovamo na velika vrata vraćale riječi i sintagme s velikom povijesnom hipotekom, označitelji najgnjusnijih gadosti. Jedna od njih je i onaj sramotni pozdrav koji ovdje, kao mali prilog deustašizaciji hrvatskog jezika, neću ponoviti.

TELEGRAM: Smiješno mi je kad vam neki naši mediji lijepe etiketu kontroverzan, a istu etiketu koriste i za pljačkaše i ubojice, često one masovne ubojice.

Frljić: Etiketu kontroverznog, koju su mi lijepili i zdesna i salonskog lijeva, sam uvijek doživljavao kao izraz autentične duhovne uskogrudnosti ove sredine. Kod nas je čak i arsenal za političku i umjetničku diskvalifikaciju sveden na nekoliko etiketa – među njima ne treba nepravedno zaboraviti “pamflet” koji se isto tako često lijepio uz ono što sam radio. Ja sam te etikete nosio i nastavljam nositi ponosno, kao izraz gluposti – kolektivne i individualne – onih koji su mi ih kačili.