Gavella ima prvu premijeru ove sezone. Razgovaramo s režiserom predstave Čovjek Jastuk
Vanja Jovanović svoje ime gradi na valu nove redateljske plejade. U novoj predstavi igraju mu Živko Anočić, Nikola Baće, Sven Šestak i Franjo Dijak
Gavelijanci ulaze u drugu sezonu beskućništva. Udružene bauštelske i pandemijske pošasti ozbiljno su ugrozile proizvodnju kazališta Gavella, no momčad iz Frankopanske nije se predavala. Novu kazališnu sezonu otvorit će danas, 17. rujna (scena Centra za kulturu Trešnjevka) produkcijom drame “Čovjek Jastuk” (The Pillowman) irske buntovničke megazvijezde Martina McDonagha.
Režija je povjerena mladom Vanji Jovanoviću, koji junački gradi svoje ime na valu nove redateljske plejade. Nakon asistiranja i prvih samostalnih režija na indie scenama i u teatrima za djecu (Teatar Puna kuća, Kazalište lutaka Zadar, GKL Rijeka) ovo će biti prva Jovanovićeva režija u velikoj instituciji i to još kalibra Gavelle. I sam se čudi kako ga ne pere trema i uspijeva hladnokrvno ostati na zemlji, točnije na pozornici.
“Ne znam kako, ali ne pere me trema uopće, možda još krene pred premijeru, ali nemam takav osjećaj. Siguran sam da smo odradili svoj maksimum, a uspješnost ćemo provjeriti s publikom. Da, još ne osjećam tremu. Možda sam ostario”, kaže Jovanović kroz smijeh.
Jovanović ostao vjeran praizvedbi
“The Pillowman” je praizveden 2003. u National Theatreu u Londonu. Nakon što se bavio luzerskim melodramama izgubljenih po irskim vukojebinama (poput “The Beauty Queen of Leenane”, “The Cripple od Inishman”, “The Lieutenant of Inishmore”), McDonagh je ovdje priču smjestio u kafkijansku, neimenovanu europsku diktaturu.
Tekst u originalu, uz noseći kvartet (pisac Katurian, njegov brat Michal i isljednički “dobar-loš policajac” tandem: Tupolski i Ariel) ima i fantazmagorična lica Oca, Majke, Djevojčice i Dječaka… U verziji koju Vanja radi, nema ih više. Pretpostavljam da se htio posve koncentrirati na raskošnu glumačku četvorku: Živko Anočić, Nikola Baće, Sven Šestak, Franjo Dijak.
“Zapravo je štrih odrađen već u samom prijevodu. I praizvedba u Royal National Theatru izvedena je sa samo četiri glumca što je potpuno logično jer su ostali likovi pisani kao ilustracija nečega što se na sceni izgovori i time postaju dramaturški suvišni”, razmišlja Jovanović.
Tanki rub fikcije i realiteta
U “Pillowmanu” se uzbudljivo isprepliću žanrovi – od političkog trilera i opake društvene satire do priče o porodičnom nasilju, bajkovitom užasu iluzije i demonskom naličju spisateljske moći… Vanja priznaje da taj koktel predstavlja zahtjevan zadatak za režiju.
“To je vjerojatno bio najteži redateljski zadatak – ispoštovati piščeve žanrovske zahtjeve koji nisu tu da bi zabavili, uzbudili ili što već sve žanrovi imaju za zadatak, već imaju snažnu dramaturšku funkciju. Oni McDonaghu služe kako bi nas vodio na hod po tankom rubu između fikcije i realiteta kojeg svojim tretmanom dovodi u pitanje. Ono što je kod njega kao pisca zanimljivo je upravo ta potreba da se udalji od želje za društvenim djelovanjem i posveti se umjetniku introspektivno, a čini mi se da je to danas rijetkost. Spomenuli ste politički triler i društvenu satiru, da, on se svega toga dotiče jer je to ono što živimo, ali on time ne želi ništa reći, već društveno-političke okolnosti koristi kao alat za uvlačenje publike u svoj unutarnji svijet koji je, koliko god morbidan bio, i dalje ljepši od realnosti koju živimo”, analizira Jovanović.
Od građevinca do glumca
Gotovo da je romantična žrtva koju radi umjetnosti želi podnijeti Michal. Što je Vanja spreman žrtvovati radi svog stvaralaštva? “Zvučat ću pretenciozno, ali kazalište je najbitniji segment mog života. Iskreno, spreman sam sve žrtvovati dok god ne dovodim u pitanje ljude u svom okruženju”, jezgrovito odgovara umjetnik renesansne fizionomije koji je zamalo postao građevinac. Naime, prvo je završio Građevinsku školu u Osijeku… “Ufff, umalo… Izvukao sam se na vrijeme”, kaže kroz smijeh, priznajući da se i na teatarskoj sceni mora žestoko zidariti.
“Priča je zapravo užasno glupa. Cijeli život sam lijepo crtao, a smjer arhitektonski tehničar u Građevinskoj školi činio se valjda kao dobar kompromis između mojih umjetničkih afiniteta i želje roditelja da jednog dana živim kao čovjek, a ne kao klošar… Naravno, završavao sam tu školu i rekao mami da to ne želim studirati i da ne znam što bih sa životom. Na to je moja mater krenula tražiti sva moguća zanimanja i rekla da je pronašla neki faks gdje se izrađuju lutke, ha, ha… To nije bio faks gdje se izrađuju lutke nego studij glume i lutkarstva. I tako sam sasvim slučajno završio na dramskom studiju Umjetničke akademije u Osijeku, otišao na prijemni… I evo me. Mogu reći da se zidari žestoko, naročito mi slobodnjaci u ovim grozomornim koronalnim uvjetima”, priznaje Jovanović.
Od glumca do redatelja
Kao jedan od pripadnika prvih generacija na osječkoj Umjetničkoj akademiji (danas Akademija za umjetnost i kulturu) Jovanović je imao sreću učiti zanat kod velikog glumca i ljudine Bore Stjepanovića. Zanimalo nas je koje Borine lekcije najviše pamti i što mu je baš pod kožu ušlo od Borinog životnog i umjetničkog metoda?
“On je sigurno najveći profesor glume kojega sam upoznao”, s ushitom opisuje Vanja, naglašavajući da i dalje većinu stvari koje koristi u radu, da ih je naučio od Bore: “Njegov pristup je izuzetno sistematiziran i direktan tako da se uglavnom referiram na njega u davanju glumačkih uputa. A ono što najviše pamtim kod njega je kako citira Nike, i kaže ‘Just do it’. Mislim da je u toj rečenici sukus njegova privatnog i kazališnog postojanja”, naglašava mladi redatelj.
Nakon stečene glumačke diplome, završava režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Pitamo ga što se prelomilo pa da pređe i na „tamnu stranu? “Duže vrijeme prije donošenja odluke imao sam afinitet prema režiji i prema pisanju. Dogodilo se da sam se našao u jednom ansamblu u godinama kada mi to nikako nije odgovaralo. Osjetio sam da sam premlad da bih se utaborio na jednom mjestu i počeo sam osjećati kako mi stvari izmiču pred očima. Nije bilo druge nego preuzeti rizik i baciti se u nepoznato. I eto, stvari su se, na sreću, poklopile kako sam htio. Zapravo čak i bolje…”, jednostavno objašnjava džedajevsku stazu.
Priprema i ‘Smrt trgovačkog putnika’
Uskoro ga u Kazalištu Virovitica čeka redateljski rad na još jednom graničnom komadu realnosti i surove zbilje. Riječ je o kanonskom komadu Arthura Millera “Smrt trgovačkog putnika”. Willyja Lomana igrat će Igor Golub, izvrstan glumac, jakog rokerskog backgrounda. Tema isluženih i odbačenih ljudi u predatorskom kapitalističkom žrvnju ne može biti aktualnija i bliža.
“Tako je, valjda nema aktualnijeg komada od ‘Smrti trgovačkog putnika’. Willy Lomani danas nisu samo stariji i nemoćni, u ovom suludom konstruktu od društvenog uređenja svi postajemo Willy Loman onog trenutka kada prestanemo biti produktivni. Kada malo bolje pogledamo, sva djeca pred izlazak iz srednje škole doživljavaju dugotrajne borbe s anksioznim i depresivnim poremećajima koji su posljedica straha od razočarenja i odbačenosti. Od malih nogu smo odgajani da prestajemo biti potrebni onog momenta kada prestajemo biti produktivni. Duhovni aspekt našeg bića zatomljen je toliko duboko da kada bi ga i pronašli, ne bi ga prepoznali”, potvrđuje Jovanović.