Kultura

Gavella ima senzaciju. Predstavu nalik video-igri u kojoj hodate tunelom, uvučeni u radnju i suočeni s vlastitim demonima

'Obavezan smjer' postavljen je kao uzastopni niz precizno osmišljenih i dizajniranih scena, uz snažnu dozu interakcije

Superherojstvo Batmana sastoji se u odsustvu superherojstva: ne posjeduje magične oči ni sposobnost letenja, nema nadljudsku snagu ni urođene prednosti poput krila. Batman je personifikacija opsesivne manije, temeljene na anksioznostima i nesigurnostima, uronjenima u traumu iz djetinjstva, vječno balansirajući između čudovišta i dobrotvora.

Svatko od nas, teoretski, može postati Batman, temeljna je poruka stripa – ako smo spremni izložiti se vlastitim demonima i od njih izgraditi superheroja. Taj aspekt iznimno se dobro realizirao u serijalu Arkham, četiri videoigre o popularnom liku, od njegove mladosti do umirovljenja.

Svaki naslov iz serijala Arkham sadržava intrigantne sekvence u kojima, kao drogirani ili omamljeni Batman, šetate po nadrealnoj sceni sastavljenoj od uspomena, fobija i noćnih mora, grubom poigravanju s emocijama vašeg lika, i neobičnom kompotu jave i fikcije, u kojoj ne znaš što je strašnije, java koja fabulira ili fikcija koja otkriva.

Uzastopni niz precisno osmišljeni scena

Nižu se likovi, njihovi histerični smjehovi i euforični plačevi, nelogični spojevi viktorijanskih strašila, gotičkih mladenki, umorenih roditelja i zaboravljenih prijatelja, sve dok se nekako ne iskobeljate i ne osjetite olakšanje, baš olakšanje, bez obzira na to što znate, niste blesavi, da ste u igri.

Nešto jako slično tom iskustvu, videoigri uživo i prolasku kroz potisnutu anksioznost i nadrealno uzbuđenje, nudi izvanredna Gavellina predstava Obavezan smjer, ovih dana upriličena u zagrebačkom tunelu Grič. U grupama po četiri osobe, inteligentno strukturiranu predstavu gledate tako što hodate 350 metara dugačkim tunelom između Mesničke i Radićeve. Koji, ispunjen intrigantnim scenama i uznemirujućim likovima, djeluje najmanje trostruko duži.

Obavezan smjer, autora, redatelja i scenarista Enesa Vejzovića, postavljen je kao uzastopni niz precizno osmišljenih i dizajniranih scena po kojima šetate kao u luna parku, uz snažnu dozu interakcije. U nekima od njih postavljeni glumci naredit će vam da sjednete, u nekima ćete vas ponuditi špilom karata, a iz nekih ćete poželjeti čim prije otići – ne zbog loše izvedbe, već radi grčevitog intenziteta.

Impresivan ambijent i fingirana interaktivnost

Potrebno je ravno četiri ili pet sekundi uvodnog monologa, u izvedbi iznimno uvjerljivog Amara Bukvića, da se prepustite i prebacite u mistični svijet Obaveznog smjera. Atmosfera je arkhamovska, neobičan spoj viktorijanskog građanstva, morbidne gotike i umobolnice 19. stoljeća, s vama kao punopravnim likom tunelskog zapleta.

Moram priznati da od eksperimentalnih studentskih komada na faksu nisam imao prilike gledati predstavu u kojoj vam glumci stoje na svega nekoliko metara, toliko blizu, u prostoru tako zbijenom i intimnom, da vam šapću češće nego što viču. Dojam je pojačan prividom dvosmjerne komunikacije, u kojoj se od vas aktivno traže replike, odabiri i odluke.

Posljedice impresivnog ambijenta, fizičke blizine i fingirane interaktivnosti Obaveznog smjera neobične su, pa u jednom ključnom trenutku imate potrebu zagrliti Nenada Cvetka, a u drugom ponuditi džentlmensku utjehu napuštenoj Teni Nemet Brankov, kutiju Normabela pomahnitaloj Madi Peršić, pljusku osornom Darku Staziću, izbavljenje posebno impresivnoj Bojani Gregorić Vejzović. I bratski pomoći dirljivo psihotičnom, također odličnom Filipu Križanu.

Briljantno iskorišten prostor tunela

Ostale izvedbe također su izuzetno uvjerljive – Barbara Nola, Ranko Zidarić, Hrvoje Klobučar, Janko Rakoš, Ana Kvrgić, Đorđe Kukuljica, Sven Šestak, Ivana Bolanča i Ivan Grčić – i ako se dovoljno prepustite, a hoćete, nema niti jednog pretjeranog detalja, krivog koraka, slabog akcenta ni isforsirane geste koja bi prekinula demonsku čaroliju zagrebačkog Arkhama.

Zanimljivo, glumci nikad nisu imali prilike vidjeti predstavu u cjelini – na probama su gledali pojedine dijelove, ali lišeni su ukupnog iskustva koje mi kao gledatelji imamo. Jednako tako, jednom kad predstava počne, režišer ne može vidjeti što se točno zbiva i kako mu tko igra.

Prostor tunela iskorišten je briljantno. Podjela na zasebne scene, fizički odvojene crnim zastorima, tako da ne vidite što je ispred ni iza vas, funkcionira poput oštrih rezova na filmu, dajući predstavi odličan ritam. Iz jedne scene naglo otvarate narednu, poput voajera ili utvare koji tiho lurka i šeta kadrovima tuđih života, svađa i vjenčanja.

O čemu se u Obaveznom smjeru radi?

U jednom trenutku stojite u bolnici – ili umobolnici? – u drugom ste u vlaku, u trećem u dnevnoj sobi, i fascinantan je privid raznolikosti, postignut rasvjetom i scenografijom, pri prolasku jednim, u javi monotonim tunelom. No, ovdje se o javi i tako ne radi. O čemu se u Obaveznom smjeru radi? Radnju predstave i njene ključne točke besmisleno je prepričavati, bez da vam pokvarimo doživljaj.

Možda je najbolje reći ovo: kao drogirani ili omamljeni, šetate po nadrealnoj sceni sastavljenoj od uspomena, fobija i noćnih mora, grubom poigravanju s emocijama vašeg lika, i neobičnom kompotu jave i fikcije, u kojoj ne znaš što je strašnije, java koja fabulira ili fikcija koja otkriva.

Nižu se likovi, njihovi histerični smjehovi i euforični plačevi, nelogični spojevi viktorijanskih strašila i gotičkih mladenki sve dok se nekako ne iskobeljate i osjetite olakšanje, baš olakšanje, bez obzira na to što znate, niste blesavi, da ste u predstavi. Ili igri.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu