Gavella večeras ima iščekivanu premijeru; Gospodu Glembajeve nakon 35 godina

Monolog Ene Begović

Ena Begović kao barunica Castelli klečala je na podu i doslovce dlanovima ribala notorne haenkaovske daske. Poput boksačice kojoj nije suđeno da preživi nokaut, bespoštedno je rastvarala utrobu pred Leoneom alias Reneom Medvešekom: “S dvanaest godina ja sam ostala na ulici, Leone. Vi ne znate što to znači smucati se po parkovima na jesenjoj kiši, gladan i poderan i bez krova! Vi ste počeli živjeti s rentom od dvadeset funti mjesečno, a ja s poderanim cipelama i s jednom starom lisicom oko vrata!

Moj glembajevski brak bio je financijalna transakcija. Ja to priznajem! I, vidite: ja sam imala iza sebe tada već jedan degenerirani brak sa šezdesetogodišnjim barunom Castellijem i mnogo toga, no vjerujte mi, ja govorim pred mrtvim licem ovoga starca: za sve ono što sam ja morala, u tim posteljama i u tom braku, ja sam bila vrlo slabo plaćena! (…) ja sam, tako mi bog pomogao, tu svoju glembajevsku transakciju vrlo skupo platila! Krvavo!“

Majstorska gluma i inat pulskom žiriju

Sjećam se, ta je njena naplata zvonila kao sudnji dan. Đaci odjednom zamukoše zatravljeni, svijet kao da je stao. Pod ravnodušnim gipsanim anđelima mukli krik Ene Begović zauvijek je otkupljivao jednu od najnesretnijih žena naše literature. Lumpenproleterku koja se drznula pobjeći s dna i zaigrati na sve ili ništa u svijetu moćnih baraba. Ena je toga zagrebačkog jutra igrala na sve ili ništa, a đaci su njenoj muci jeli iz ruke. Kao pričest.

I ja sam tada napokon shvatio zašto još od lektirskih srednjoškolskih dana od svih Krležinih lica nekako najviše osjećam Charlottu kao rod najrođeniji. Uzgred, Ena je majstorski odigrala Castellicu i na filmu, u režiji Antuna Vrdoljaka, a 1988. bezmudom je pulskom žiriju s prezirom podarila brandovsku gestu: odbila je Zlatnu arenu za sporednu žensku ulogu. S pravom se boreći za svrstavanje Castellice u vodeće i najčudesnije heroine koje egzistencijalno razgone naš balkanski mulj.

Odvažni presedan s hrabrom Severinom

U vrijeme svoje riječke intendanture, Mani Gotovac je 2007. napravila odvažni presedan. Ikoničku ulogu barunice Castelli povjerila je pop ikoni Severini a režiju Gospode Glembajevih dala je u ruke zanesenog ikonoklasta Branka Brezovca. Tajming je bio napet.

Zlurada nacija tada je u mraku svojih malograđanskih domova dilala i voajerski slinila nad ukradenim Severininim tijelom u eksplicitnim seksualnim pozama. Impotenti svih vrsta iživljavali su se nad Ženom koja voli i uživa bez ostatka. Severina je svu svoju hrabrost i karizmu uložila u duševna i tjelesna čula kultne barunice. Boreći se protiv hipokrizije i amoralne anonimne bagre koja licemjerno razapinje u ime katoličkog morala.

Naličje 2. čina Krležine drame

Glembajevi su tada (gledao sam verziju s Mislavom Čavajdom kao Leoneom, igrao je u alternaciji s Alenom Liverićem), barem meni, po prvi put doista otkrili i pravo naličje 2. čina te Krležine drame. Osim žestokog sukoba Ignjata Glembaya i Leonea Glembaya, olujnog istjerivanja i sučeljavanja obiteljskih i najintimnijih demona, to je u podtekstu dirljiva, čeznutljiva uzajamna potraga sina i oca za ljubavlju.

Čavajda i Galiano Pahor pod tvrdim su oklopima glembajevske netrpeljivosti u tankoćutnim pasažima otkrivali čežnju njihovih razmrskanih emocija. Na sličnom tragu su 2011. razvili odnos surovo žrtvovane ljubavi Boris Cavazza (Ignjat) i Nikola Ristanovski (Leone) u superstarovskoj postavi “Glembajevih“ u režiji Jagoša Markovića i produkciji beogradskog Ateljea 212. Ristanovski je u jednom trenutku doslovce odcvilio žudnju za prihvaćanjem odbačenog.

Glembajevi kao mjera degeneriranosti društva

Još od praizvedbe (14. veljače 1929. u HNK Zagreb, u režiji Alfonsa Verlija) Gospoda Glembajevi konstantno djeluju kao mjera društva pred kojim se odvijaju. Točnije: mjera degeneriranosti društva. U pravilu bude više Glembajevih u gledalištu nego na stageu. A kako je naše društvo opet u prilično degeneriranoj fazi, tajming za Krležin antropološki delirični tulum naprosto je obećavajući.

Netom je Brezovec u listopadu ove godine učinio comeback Glembajevima i postavio ih u produkciji Eurokaza, a sada nas 6. prosinca čeka nova verzija u teatru u Frankopanskoj.

Nakon 35 godina na istoj pozornici

Ova produkcija GDK Gavella u režiji Miroslava Međimorca poslije 35 godina vraća Gospodu Glembajeve na istu pozornicu. Nakon što je Petar Veček 1984. ostvario jednu od antologijskih prosektura glembajevštine – s Radom Šerbedžijom koji je Leoneu doista priskrbio hamletovske konotacije. Osim toga, recentna se javnost već dobrano nabrijala najavama da će kao Ignjat Glembay svojih pola stoljeća glumačkog rudarenja proslaviti Zlatko Vitez.

No, planule su neke glembajevske strasti, proradili šumovi na vezama i pukle su ljubavi. Special guest star je izašao iz podjele a starog patrijarha će reanimirati Darko Stazić. Što je dramaturški baš indikativno, jer nema tome dugo kako je genijalno prigrlio baruna Lenbacha (U agoniji, produkcija Putujućeg kazališta i Scene Ribnjak), luzera priženjenog u klan Glembay (ne zaboravimo, Laura je po majci Glembajeva), tipa poživinčene kockarske strasti i inferiornog oficirskog kompleksaša. Bit će zanimljivo pratiti kako se Lenbach reinkarnirao u šefa klana na umoru.

Nataša Janjić u ulozi barunice Castelli

Leone je dospio pod kožu Amara Bukvića, glumca koji u svom habitusu nosi ranjivost i melankoliju, ali u stanju je i povući one podzemne nasilne i demonske vode. Povratak Nataše Janjić Medančić na pozornicu matičnog teatra u rukama barunice Castelli bit će dostojan izazov za tu glumicu. Samosvojna, tvrdoglava, fragilna, snažna, divlja, nježna, sirova, majestetična, arhaična, futuristička… sve te kontraške osobine Nataša njeguje u svojim bogatim performerskim alatima.

Gavella ima jaku klupu i ‘ladno može sklopiti nekoliko žestokih postava Glembajevih, u različitim kombinacijama. Tako će u Međimorčevoj predstavi tajnovita gesta Dijane Vidušin, senzualna, gorka, eterična i tvrdokuhana, u sestri Angeliki zasigurno istraživati i refleksije barunice Castelli.

Darko Milas kao veliki župan Titus Andronicus Fabriczy-Glembay i Ozren Grabarić, kao njegov sin Puba Fabriczy-Glembay, uvjeren sam da će iza jurističke pragmatike nositi onu dublirajuću šekspirijansku liniju zrcalnu u Leoneu i Ignjatu. Elem, zahvaljujući proroku Krleži, firma Glembay žilavo preživljava i dalje. Njezini su izvanscenski dubleri beskonačni. Mali ocvali imperij. Hrvatska u malom.