Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.
FOTO: Vjekoslav Skledar

Kultura

Genijalan život Darka Macana. Prvi strip nacrtao je s osam godina, radio je po Europi, za Marvel i ušao u legendu

Poznati stripaš, scenarist, književnik i prevoditelj ne voli se eksponirati. No nakon malo nećkanja ipak smo ga uspjeli dobiti na razgovor za Telegram

Kultura

Genijalan život Darka Macana. Prvi strip nacrtao je s osam godina, radio je po Europi, za Marvel i ušao u legendu

Poznati stripaš, scenarist, književnik i prevoditelj ne voli se eksponirati. No nakon malo nećkanja ipak smo ga uspjeli dobiti na razgovor za Telegram

FOTO: Vjekoslav Skledar

Poziv iz Marvela dočekao ga je na telefonskoj sekretarici. 'Bio je rujan i baš tada su se oni idioti avionima zabili u tornjeve u New Yorku. Scenarist koji je trebao pisati nastavak za Kapetana Ameriku bio je u emocionalnom šoku i nije mogao raditi, pa se prijatelj sjetio mene i predložio me svojem uredniku. Scenarij je trebao biti gotov u ponedjeljak i imao sam svega nekoliko dana za prvu epizodu...'

“Prvi strip sam napravio s osam godina. Bio sam inspiriran filmovima o mušketirima, ali su glavni likovi bili medvjedići koje sam imao doma. Crtao sam ih u bilježnicu s flomasterima u boji. I svi su unutra naravno bili glupi, što je konstantno obilježje svega što radim. To odražava stvarnost, a bolje je od toga raditi komediju nego paćeništvo”, govori nam naš poznati stripaš, scenarist, književnik i prevoditelj Darko Macan kojeg smo nakon malo nećkanja ipak uspjeli dobiti na razgovor za Telegram.

Ne voli, kaže, biti eksponiran. Inače, u vrijeme kad je počinjao raditi za američke izdavače, bio je jedan od svega pet ne-anglofonih scenarista kojima je to uspjelo, i prvi iz Hrvatske. U drugoj polovici devedesetih radio je na Zvjezdanim ratovima, a kasnije je pisao stripove i za poznatog izdavača, Marvel.

Zadnjih šest godina s crtačem Igorom Kordejom radi za francuskog izdavača Delcourt koji im je izdao hitove poput “Maršala Bassa” i “Mi, mrtvi”, no ne gleda na to kao na veliki uspjeh. Voli reći da to može svatko tko je s osam godina odlučio raditi stripove. Za Telegram je ispričao kako je ušao u taj svijet, čime se sve u životu bavio, te kako danas gleda na strip, izdavaštvo i književnost.

Čita stripove zadnjih 50 godina

Kao klinac, negdje polovinom sedamdesetih, želio je postati novinar. “Počeo sam raditi svoj vlastiti New York Times. S izmišljenim vijestima naravno, pa sam odustao i krenuo raditi novine koje su se zvale ‘Stari i Novi Zagreb’. To su bile istinite vijesti iz moje familije jer smo mi živjeli u Novom Zagrebu, a dio familije u Starom Zagrebu. Uzeo sam razumnu količinu papira, nekih osam stranica i izdao dva broja. I kako mi se činilo da svaka prava novina mora imati strip, ubacio sam i njih. To su bili prvi stripovi koje sam nacrtao”, govori.

Kasnije je još, prisjeća se, radio i obiteljski mjesečnik u boji na četiri stranice, a s prijateljem Robertom Šelendićem pokrenuo je i razredne novine. “To je bio dvotjednik na dvije strane. To se zove optimizacija formata”, smije se Macan i dodaje da je na kraju batalio novine i počeo raditi samo stripove.

Prvi strip pročitao je sa svega četiri godine. “Bio je to Tom i Jerry. Poslije sam nastavio sa Cakom i Zovom, negdje u trećem razredu pokušavao sam biti kao svi drugi i čitati Velikog Bleka, a onda je na red došao Alan Ford, Nipper, pa Stripoteka. I više nije bilo kraja. Kupovao sam sve što sam našao na kiosku. I to su te neke najdraže godine kad uđeš u pubertet i puknu te formativne droge u organizmu. Tada se čini da nema svijeta izvan toga i to je nevjerojatna pasija koja te drži cijeli život. Počeo sam čitati s četiri godine, što znači da stripove čitam više od 50 godina”, govori Macan.

‘Urednici su mislili da sam nadrkani penzić’

Nakon srednje škole upisuje povijest na Filozofskom fakultetu, no i dalje naginje stripu, ali još uvijek razmišlja o novinarstvu. “Strip je do tada već prevagnuo jer me nije zanimalo ono dnevno- političko novinarstvo, nego feljtoni. To su bile vječne teme bez roka trajanja, a onaj dio pravog novinarstva gdje moram biti u komunikaciji s ljudima nisam mogao. Bio mi je neugodan taj kontakt”, prisjeća se Macan koji je na kraju ipak dospio u novine, ali pišući priloge o stripu.

Pisao je za različite časopise, no još kao srednjoškolac počeo je s pisanjem pisama uredništvima raznih strip časopisa u Jugoslaviji koji su objavljivali pisma čitatelja. “Bila su to kritička i uvijek objavljivana pisma jer su bila otipkana na pisaćem stroju i to je vjerojatno bilo lakše dati sekretarici da prepiše nego nešto rukom napisano”, govori i dodaje da su to uvijek bila nekakva njegova gunđanja o stripu i njihovim uređivačkim potezima.

“Poslije kad sam upoznao ljude iz branše rekli su mi da ne mogu vjerovati da sam klinac. Mislili su da sam nekakav nadrkani penzić, takva su to pisma bila”, smije se Macan.

Darka je nedavno snimio Vjekoslav Skledar

Radio je stripove u redakcijama Siriusa i Toma i Jerryja

Za vrijeme vojske koju je služio u JNA u Šapcu i Beogradu, shvatio je da mu nitko neće doći na vrata s ponudom da mu izda strip, pa je radove počeo slati redakcijama i na natječaje. Vrlo brzo su mu objavili karikature u reviji Sportskih novosti, kao i prve SF priče u Siriusu. “To su bile kasne 80-e. Gledao sam što postoji i gdje primaju crtače i zaključio da je to redakcija Toma i Jerryja. Pokucao sam na vrata i primio me tadašnji urednik Tahir Mujičić. Poznavao je mojeg oca i dao mi je posao. Vrlo brzo se pokazalo da je redakcija Siriusa nekoliko metara dalje. Tadašnji urednik je prepoznao moje ime, došao do mene i tražio broj žiro računa kako bi platio one objavljene priče, jer im nikad nisam bio poslao broj računa. Upitao sam ga trebaju li stripove pa mi je i on dao posao”, govori Macan koji je tada u Siriusu krenuo pisati i crtati poznatog Bočka.

Macan 1992. počinje raditi i za Modru lastu. Najprije crta ilustracije, a onda i strip Borovnicu koja ondje izlazi dvadeset godina. U jednom trenutku počeo je pisati i dječju književnost. “Sjećam se da mi je, danas pokojni, urednik Jurica Pazman onim svojim umornim glasom, a bio je najumorniji urednik na svijetu, iako jako dobar, rekao: Vi biste mogli za Modru lastu napisati priču za dječake, imamo previše priča za djevojčice. I tako sam napisao priču o dječacima, djetinjstvu, bulingu i hrabrosti”, govori.

Nakon toga javila mu se urednica biblioteke Stribor, Vera Barić i predložila mu da od te priče napravi roman. Pristao je, proširio priču i napisao roman ‘Knjige lažu!’, za kojeg je dobio nagradu Grigor Vitez. “Kasnije sam u Modroj lasti pisao i strip Svebor i Plamena. Crtali su ga Goran Sudžuka i Matija Pisačić i to je bila tinejdžerska romansa koja pokriva devedesete u Hrvatskoj. Izlazila je deset godina, a kasnije je sabrani materijal objavljen u knjizi kod Fibre”, kaže.

Dobronamjerno i zanimljivo ne ide zajedno

Na pitanje je li drugačije pisati za današnju djecu, Macan odgovara da nije. “Ne bih rekao. Svi klasici se mogu čitati i danas. Mislim da se djeca nisu promijenila. Može se u priču kozmetički dodavati reference na Minecraft ili Monster Hunter, ali djeca će skužiti kad ih muljaš. Isto je i kada se pišu dobronamjerni romani. Da se, primjerice, napiše dobronamjeran roman o izbjeglicama, vjerojatno ne bi bio dobar. Bio bi roman za jednu sezonu, što nije samo po sebi loše, ali dobronamjernost ne traje. Današnja dobronamjernost sutra ne znači ništa, ali ako govorimo o strahu, strah je uvijek isti”, objašnjava Macan i dodaje da dječji romani prije svega moraju biti zanimljivi.

“Jedino i osnovno pravilo, kako su u Bakumanu rekli za mange jest; ‘Manga must be interesting’. A to je primjenjivo na sve. Slikovnica, knjiga, film, pjesma … sve mora biti zanimljivo, s tim da ne postoji univerzalno pravilo što je zanimljivo i kako se zanimljivo piše, ali zanimljivo i dobronamjerno se rijetko nađu na istoj stranici jer je tajna zanimljivosti u iznenađenju, a dobronamjernost je sve samo ne to”, mišljenja je Macan.

U vrijeme rata ostao je bez posla. Javio se američkim izdavačima

Negdje na prelazu 80-ih na 90-e iz Zagreba počinje raditi i za njemačke časopise preko agencije koju je vodio ilustrator Igor Kordej. Za Nijemce je radio, govori, sve dok se Igor nije preselio u Dansku. “Tad me pozvao da pišem Tarzana za danske izdavače. Tako da sam sve te ozbiljnije stvari pisao, a ne crtao”, govori Macan i dodaje da je 1993., u vrijeme rata u Hrvatskoj, izdavaštvo posrnulo, pa je razmišljao što dalje.

“Bio je rat. Ljudi su bježali od kuća, a ja tu plačem kako je crklo izdavaštvo. No, od toga sam živio i ostao sam bez posla. Radila se animacija i svi mi stripaši smo bili u tome. Bilo je tu svega, od reklamnih crtića za HDZ do edukativnih crtića za učenje francuskog jezika za kanadske koproducente i to je bilo OK. To je bio džob, no svi smo htjeli raditi stripove”, govori Macan koji je u jednom trenutku odlučio s pokojnim kolegom, crtačem Edvinom BiukovićemEddyjem poslati prijedlog američkim izdavačima.

Čitajući američke stripove naišao je na natječaj u kojem izdavač Dark Horse Comics iz Portlanda u Oregonu pozvao čitatelje da daju prijedloge za nove epizode. Takvi su se natječaji, govori, događali ekstremno rijetko i odlučio se javiti. “Edvin i ja smo sve napravili profesionalno koliko smo mogli, priložili smo neke svoje ranije radove da se vidi da nismo amateri. Napisao sam kompletan scenarij, a Edvin je nacrtao pet stranica kao probu, poslali smo popratno pismo i sve to stavili u kuvertu”.

Vjekoslav Skledar

‘Da su se svi trgali za Star Warse, ne bismo ih dobili’

No, u pošti, nastavlja Macan, nisu smjeli oblijepiti kuvertu jer je takvo bilo pravilo kod međunarodnog slanja, pa su sve stavili u preveliku omotnicu koja se putem raspala. “I onda je tamošnja urednica, koja je taman došla s godišnjeg, na stolu s hrpom pošte primijetila jednu poderanu kuvertu i izvukla baš nju. Vidjela je da je iz Hrvatske i rekla; ‘Koji k…? Što tamo nije rat?’ Proučila je materijal, vidjela da je to dobro obavljen posao, telefonski me kontaktirala i rekla da smo dobili angažman”, prepričava Macan.

Prvih godinu dana radili su na stripu ”Grendel Tales: Ponos vragova”, a zatim su dobili posao na Star Wars stripu ”X-Wing Rogue Squadron: The Phantom Affair”. “Sve smo to dobili zahvaljujući urednici koja se vrlo pokroviteljski ponašala prema nama iz zaraćene zemlje, a i bili smo dobri. Eddyja su jako voljeli. Bio je umiljat do besvijesti, ja nisam bio”, govori Macan koji je Star Warse pisao do 2001. godine. Nije, kaže, imao pritisak zbog rada na tom stripu jer ondašnja publika nije bila pasionirana kao danas.

“Pisati Star Wars 1995. smatralo se bezveznim poslom jer je zadnji film izašao 1983., a sljedeći tek 1999., kad se polako zahuktalo. Naša se čitateljska publika sastojala od ljudi koji su bili djeca u 70-ima, 80-ima i koji su još uvijek za svoj gušt čitali stripove”, govori Macan i dodaje da je taj posao smatrao suprotnim od prestižnog.

“To je bilo nešto što se prodaje dovoljno da se izdavaču isplati, ali ne i strip na kojem bi radile zvijezde. Da je to bilo nešto za što su se svi otimali, mi to vjerojatno ne bismo dobili”, uvjeren je Macan koji je za američke izdavače nastavio raditi još neko vrijeme i nakon Zvjezdanih ratova.

Prodaje se samo zabava. Nema tu umjetnosti

“Eddy i ja smo poslije ondje radili odvojene poslove i tako smo išli od posla do posla sve dok Eddy 1999. nije umro. To me dosta potreslo, no odradio sam još par stvari”, govori Macan i dodaje kako generalno nije bio zadovoljan. “Neki moj subjektivan dojam bio je da me tamo nitko ne razumije i pitao sam se zašto se truditi kada to nitko neće shvatiti”. Daje primjer kad je Edvin na Grendelima dobio nagradu za najboljeg mladog crtača nakon čega se trudio crtati još bolje.

“Kad smo krenuli raditi Star Wars rekao je ‘ako su me za ono nominirali sad ću im pokazati, sve ću ih razbiti’. Međutim, Star Warsi se nisu gledali za nagrade, jer ih izdavač nije ni nominirao. Na to se gledalo kao na šljaku i nije se računalo da bi to itko radio dobro. Tako da se trudiš samo radi sebe. I onda shvatiš da cijela ta industrija zapravo najviše voli raditi dječje stripove pod krinkom stripova koji nisu za djecu. Za zabavu, dakle, a ne za umjetnost. I njima je super ako ti želiš raditi bolje, ali ono što se prodaje jest zabava i to je OK, ali meni je od toga bilo malo muka”, priznaje Macan.

Radio je dvije godine za Marvel i odustao od Amerike

No, ipak nastavio je pisati za američko tržište, a novog crtačkog partnera pronašao je u nešto starijem, ali sjajnom ilustratoru Igoru Kordeju, s kojim je i prije surađivao. I to se, kaže, dogodilo neplanirano. “Bila je 2001. i otputovao sam u Beograd kod frenda. Sjećam se da smo se žalili jedan drugome da nam je dosta stripova i velikih izdavača i da ćemo raditi samo ono što se nama sviđa”, govori Macan. Međutim, kad se vratio u Zagreb na telefonskoj sekretarici dočekao ga je poziv iz Marvela.

“Bio je rujan i baš tada su se oni idioti avionima zabili u tornjeve u New Yorku. Scenarist koji je trebao pisati nastavak za Kapetana Ameriku bio je u emocionalnom šoku i nije mogao raditi, pa se Igor sjetio mene i predložio me svojem uredniku. Scenarij je trebao biti gotov u ponedjeljak i imao sam svega nekoliko dana za prvu epizodu”, govori Macan. Odradio je serijal od tri epizode iako, dodaje, nije točno znao što se događalo u prethodnim nastavcima.

Vjekoslav Skledar

“U prethodnom nastavku Kapetan Amerika kao fol pogine, ali meni to nitko nije rekao, niti sam imao pojma što su pisci time mislili, pa sam radnju prebacio u džunglu kako ne bih trebao kopati po dokumentaciji jer nisam imao vremena. Smiješno je da dvadeset godina poslije ima još ljudi koji čitaju te stripove i govore da ne razumiju što se dogodilo. Pitaju se; ‘Je li on u nekakvom zaživotu? Ili je to nekakva halucinacija?’. Kapetan Amerika trči kroz džunglu, Danijel Žeželj je sve nacrtao u dubokim sjenama i nigdje se ne spominje da je poginuo osim što moj narator cijelo vrijeme govori ‘We are dead’, ali to priča jer njih petoricu progone kroz džunglu, pa misli da će do kraja nastradati. Ispalo je tako jer mi nitko nije objasnio što se dogodilo prije. Bilo im je samo bitno da izađe”, govori Macan.

Poslije je s Kordejom počeo raditi na Cableu, jednom od X-Men naslova. “To je bilo puno lakše jer je Igor već radio na tome , pa sam ga mogao pitati sve što mi nije bilo jasno, a našle su se i neke on-line biografije fiktivnih junaka. Cablea nisam nikada čitao, a imao je zamršenu prošlost koju ne možeš ignorirati. Na tome smo radili jedno godinu dana i nismo se htjeli prilagođavati. Radili smo kako mi želimo, pa smo na kraju uništili prodaju. Urednici su to dozvoljavali jer im je opet bilo najbitnije da nastavak izađe svaki mjesec. I to je bilo to od Marvela. Nije mi se više radilo nešto što ne želim i batalio sam Ameriku”, prisjeća se.

S Kordejom napravio hit stripove u Francuskoj

Idućih deset godina bavio se, govori, izdavaštvom. S Tatjanom Jambrišak je u tom razdoblju izdavao domaći strip i SF kroz časopise Q strip i Ubiq, te albume i knjige. “U tih deset godina napravili smo lijepe stvari. Izdali smo više od 100 knjiga, 50-ak brojeva časopisa, ali to nisu stvari koje zanimaju širu publiku i od toga se u teoriji moglo živjeti i opstati jedino da sam se time htio baviti 24 sata dnevno. No, ja sam se uz to želio baviti s još šest drugih stvari; htio sam pisati SF, crtati stripove i pisati scenarije”, govori Macan.

Nikada ga, kaže, nijedna stvar nije dovoljno okupirala da bi se kontinuirano bavio samo njome. I zato je kroz život svaštario. “Ne vidim se samo na jednom projektu. Recimo, Štrumpfovi su pojeli svojeg autora. Pierre Culliford – Peyo je prije radio razne stvari i u trenutku kad su Štrumpfovi eksplodirali dalje od stripa i postali hit crtić zaposlio je milijun crtača, bio im je svima šef i radio samo to. Na kraju je umro sa šezdeset i nešto od infarkta”, govori.

Danas i dalje piše za strane izdavače, a jedan od njih je i francuski izdavač Delcourt. Za tog je izdavača s Igorom Kordejom napravio tamošnje hitove ‘Mi, mrtvi’, paralelnu povijest sa zombijima, i vestern ‘Maršal Bass’. I sve to ne smatra nekim uspjehom. “Ne znači mi naročito što su Francuzi uzeli mene, pa uzeli su još tri tisuće Francuza”, smije se Macan i dodaje da svatko to može raditi. “Barem svatko tko je s osam godina zaključio da to želi. Najbitnija je upornost, možda i tvrdoglavost, a talent je sekundaran”, uvjeren je Macan.

Scenarije za Francuze piše na engleskom, iako, govori, najbolje piše na hrvatskom jeziku. “Tad sam sebe mogu iznenaditi, a kad pišem na stranom jeziku previše razmišljam o gramatici, kulturnom kontekstu, prilagodbi i njihovom referentom okviru. Treba se prilagođavati i žanrovima. Pitate li me je li mi san bio pisati vestern, reći ću da nije, ali to nije bitno. Bio mi je san pisati, a prostor se otvorio u tome žanru. I prihvatio sam to. Isto je bilo i sa Zvjezdanim ratovima”, govori Macan koji trenutačno piše osmi nastavak Maršala Bassa.

U Americi ne bi prošao crni šerif kojeg piše bijelac

Taj je strip u Francuskoj jako dobro prošao, a glavni junak je prvi tamnoputi šerif na Divljem zapadu. Urednik je nakon završetka stripa ‘Mi, Mrtvi’ rekao Macanu i Kordeju da počnu razmišljati o vesternu jer se u Francuskoj taj žanr dobro prodaje. “Krenuo sam čitati literaturu o divljem zapadu da vidim što će me okinuti. Polazio sam od različitih koncepata, tražio moguće negativce i onda sam u literaturi naišao na stvarnu osobu, Bassa Reevesa, prvog crnog zamjenika jednog maršala SAD-a. Odustao sam od negativca i shvatio da imam protagonista. Tako je krenulo”, govori Macan.

Na pitanje je li bilo problema s cancel kulturom s obzirom na to da je bijelac koji piše o prvom crnom šerifu, odgovara da nije jer su to Francuzi. “No, prodavati crnog šerifa u Americi, a da ja kao pisac ili Igor kao crtač nismo crnci, to bi već bio problem. Tako da tamo sigurno neće biti preveden, ali nije drama. Osim toga u Americi se vesterni niti ne prodaju. Vestern u stripu je europski san o Americi, san o tom golemom prostoru. Što je netko pametniji od mene rekao: ‘Europa ima povijest, a Amerika zemljopis”, govori.

‘Zamisli Jacka Nicholsona koji igra Batmana’

Kroz dugogodišnji rad s ilustratorima Macan je imao samo dobra iskustva. Dobro se, kaže, razumiju. “Evo i s Igorom se jako dobro kužim. On nema problema kad pročita scenarij niti ja imam problema kad on nacrta. Možemo se u par riječi dogovoriti oko detalja. Kad se pojavio lik Bassovog gazde samo sam mu napisao; ‘zamisli Jacka Nicholsona, koji ne igra Jokera nego Batmana’. Nisam ni ja znao što točno hoću, ali odlično ga je pogodio”, govori i dodaje da je najveći problem balkanskim crtačima i piscima u Francuskoj što nisu dovoljno glamurozni.

“Kad čitaju strip, Francuzi žele da je sve lijepo. Lijepi ljudi, lijepe žene, lijepe kuće. I sve mora biti upeglano. Neka je i loše nacrtano, ali samo da nema ružnih faca. Dakle, oni žele čitati priče o lijepim ljudima koji pate ili pobjeđuju, ovisno o žanru. Na Balkanu je to potpuno drugačije. Sve je ružno, svi crtamo u najboljem slučaju ovaj neki gradski zagrebački šminkeraj koji nije Bog zna što i to je najelegantnije što uspijevamo. Inače uglavnom crtamo prljave, ružne i zle. Ono čime smo okruženi”, kaže za kraj Macan.

Telegram Klub kolaž Telegram Klub kolaž
Telegram Klub logo

Klub ekskluzivnih ponuda, pogodnosti i popusta,
samo za pretplatnike Telegrama.

Saznajte više