Nekad je nužno odabrati stranu

Gledao sam Anku i čini mi se da je, bez obzira na neke manjkavosti, konačno snimljen dobar dječji film

Telegramov Boris Homovec o novom filmu Dejana Aćimovića

Dejan Aćimović, jedan od ponajboljih hrvatskih i regionalnih filmskih epizodista, koji u svojoj filmografiji ima 50 uloga, režirao je u 53. godini života treći i ponajbolji dugometražni igrani film. Zove se Anka i snimljen je prema malo znanom dječjem romanu Anka Brazilijanka Mate Lovraka iz 1939. godine, pisca na kojemu su odrastale generacije. Anka bi se mogao okarakterizirati dječjom filmskom bajkom za odrasle, koji poslije puno pokušaja posljednjih godina da se snimi kvalitetni dječji film (dugo iščekivani serijal o Kušanovom Koku ispao je, na kraju, prilično slabašan, a ni Ivanda se nije proslavio svojom pričom o Lei Deutsch ), napokon je urodio plodom.

Usprkos određenim manama, Aćimović je kao redatelj pokazao do sada najveću kreativnu zrelost, lijepo vodi priču, kamera ga fino prati, dobro radi s glumcima, pronašao je novu dječju zvjezdicu i snimio odlično producirani i estetski sjajan film, kojeg se ne moramo stidjeti, koji spaja autohtoni literarni predložak s bajkovitošću koja se danas traži, kad su dječji filmovi u pitanju.

Ideja koja ga je progonila godinama

Aćimović je kao filmski redatelj debitirao prije petnaestak godina s nategnutom zatvorskom dramom Je li jasno, prijatelju, a sjećam se kad je bila projekcija u Puli da se većina naslađivala redateljskom nespretnošću u nekim scenama (recimo, kad se zatvorenici tuširaju u dugim gaćama). Početak nije obećavao, no Aćimović, uporan kakav jest, nije odustajao i sedam godina kasnije snimio je intimističku dramu Moram spavat’ anđele o provincijskom dječaku iz razorenog braka, koji će najviše ostati upamćen po maestralnoj ulozi Nataše Dorčić u glavnoj ulozi bolesne majke, koja je zasluženo osvojila Zlatnu arenu.

Potom snima dokumentarac o paraolimpijcu Darku Kralju, koji sam propustio, tako da o njemu ne mogu suditi, a zatim ga je godinama, zajedno sa sestrom, producenticom Tatjanom Aćimović s kojom surađuje na svim projektima, progonila ideja kako bi trebalo snimiti dječji film, prema literarnoj baštini. I posegli su za literaturom Mate Lovraka, čije su knjige Družba Pere Kvržice (ekranizirana 1970. u sjajnoj režiji Vladimira Tadeja, s tad još klincima Mladenom Vasaryem i Marinom Nemet, koje je ovaj film lansirao u zvijezde velikog ekrana), te Vlak u snijegu (snimljen šest godina kasnije, u režiji Mate Relje, s nezaboravnim Slavkom Štimcem u naslovnoj roli) na vrhu liste dječjih besteselera.

Cvita Viljac i Linda Begonja na snimanju PIXSELL/Nina Djurdjevic

Glavni nedostatak dječjih filmova

Oba filma postigla su senzacionalan uspjeh u cijeloj Jugoslaviji, generacije školaraca ogledale su ih na zajedničkim kino projekcijama, a svako prikazivanje na nacionalnoj televiziji rezultiralo ogromnom gledanošću. Tako je i danas kad ih prikazuje, primjerice, Klasik TV. No, zajedno s nezaboravnim Vukom samotnjakom Obrada Gluševića, koji je 1972. lansirao kao dvanaestogodišnjeg dječaka iz čičkog Konjskog brda, blizu Perušića, Slavka Štimca, to čudo od naturščika, koji je do danas snimio šezdesetak filmskih i televizijskih uloga, od kojih neke ulaze u anale jugoslavenske kinematografije, to su do danas bili i ostali najbolji dječji filmovi.

Imali su toplinu, šarm, neposrednost, emocionalnost, simpatičnost glavnih junaka i publika ih je gledala po desetak puta. Ono što nedostaje hrvatskim dječjim filmovima kasnijih desetljeća jest upravo to: emocije i šarm malih protagonista. Jedan od najvećih promašaja u produkcijama dječjih naslova posljednjih godina ispala je kruta, staromodna i dosadna ekranizacija Šergrta Hlapića Silvija Petranovića, a klincima iz serijala o Koku falilo je simpatičnosti, vrckavosti i pozitivne energije. Bili su drveni, govorili školski, a ni vizuelni izgled nije im bio jača strana. Očito je problem u redateljima i casting direktorima, koji su se nedovoljno dugo bavili potragom za istinskim talentima, kojih zasigurno ima, ali ih treba iskopati iz anonimnosti i znati prepoznati.

Nedostatak emocija u nekim ključnim scenama

Scenarij Tatjane Aćimović za Anku nije savršen, ima dosta manjkavosti i dramaturških rupa. Započinje prikazom života djece u sirotištu (pritom nigdje nije navedeno ni mjesto, ni vrijeme radnje, što je mala nebriga pogotovo prema malim gledateljima, iako pretpostavljamo da se dešava početkom prošlog stoljeća ), vidimo prema scenografiji i kostimima da se radi o epohi. Odmah upoznajemo glavnu junakinju Anku, po koju kočijom dolazi, u pratnji dvoje suradnika, određena mlađa gospođa, te kao rođakinja preuzima skrb o maloj štićenici. Kako je Anka dijete bez roditelja, odraslo u domu, nedostaje scena u kojoj se ona oprašta makar s jednom od štićenica, jer kad odrastete u takvoj sredini, nemoguće je da baš s nikim niste uspostavili nikakav prijateljski i emotivni odnos.

Ovako, štićenice promatraju Ankino napuštanje sirotišta, kao da ide na vikend i već u ponedjeljak će se vratiti, bez trunke emocija kako kod jedne štićenice, tako i kod glavne junakinje. Poseban je problem lik dobrostojeće gospođe, koju vrlo dobro igra Linda Begonja, za koju prvo mislimo da je dobra i draga osoba, ubrzo otkrivamo da je zločesta i sklona maltretiranju nove štićenice, a u trećoj sceni nam redatelj sugerira da je ona i psihički labilna osoba, ovisna o pilulama i alkoholu. No, ništa drugo tijekom cijelog filma o toj navodnoj rođakinji Anki mi ne saznajemo, kao ni uzroke koji su doveli do takvog stanja. Šteta, kao i to da se šminkerica Stefanija Rosso nije više potrudila oko lica Begonje. Naime, početkom prošlog stoljeća žene se nisu tako šminkale, kao da idu danas na plažu, bez ajlajnera i naglašenih trepavica.

Određene nejasnoće u karakteristikama likova

Prva polovica filma pati od nedostatka ritma. Od trenutka kad Anka bježi od zle posvojiteljice, kreću bezbrojni i predugi kadrovi njezina hodanja poljima, dolinama i šumama. Isto tako, kad posve slučajno dolazi do ciglane, previše je atmosferskih scena peći u kojima nastaju cigle, te onih s radnicima, koji su, zapravo posve nebitni, za cijelu priču. Tu upoznajemo glavnog junaka Brazilijanca, nekog velikog, natmurenog, nesimpatičnog tipa koji me iritira u prvoj polovici filma. Nije nam jasno je li on bolestan, agresivan i zašto je stalno ljut na cijeli svijet?

A kad progovori, govori smiješnim hrvatskim s francuskim akcentom, pritom je njegov glas znatno nježniji od krupne pojave. Kad pokušava plesati na Cigane, koji muziciraju u lokalnoj birtiji, toliko je krut, tvrd, bez šarma i smisla za ritam da bi Aćimoviću bilo bolje da je tu scenu bacio van u montaži. Tek s ponovnom pojavom zle rođakinje, koja pronalazi Anku u ciglani i bijegom Anke počinje rasti ritam filma, koji nekako ostaje ujednačen do samog kraja.

Scene iz šume kao najefektniji dio filma

Šteta je što sestra i brat, scenaristica i redatelj nisu malo dublje zaronili u svoje likove, odmakli se od površnosti osnovne priče (djevojčica, sklona maštanju, koja bježi od sirotišta, da bi se pokušala vratiti u njega), tad bi film dobio na dodatnoj dimenziji, uvjerljivosti i dramatičnosti. Ovako je ispao pomalo flah. Najbolji dio filma, zbog čega će sasvim sigurno, biti klincima ponajviše zanimljiv jesu scene iz čarobne šume, u kojoj drva govore, njome šetaju i glavnu junakinju štite dva vilenjaka, mali i veliki div, dok napetost i tenziju unose glavne negativke: žene-zmije, kojima manipulira njihova šefica Sena, žena-zmija, koja traži da otmu i dovedu joj Anku.

Vizualno sjajno producirano, u stilu Panovog labirinta, Harry Pottera i najboljih svjetskih filmskih produkcija, maštovito, scenografski (Ivica Hušnjak) i maskerski (Miki Lakobrija) besprijekorno, to mi je i najbolji dio filma. Šteta što tih scena nema više, jer po njima ćemo , zasigurno, najviše zapamtiti Anku. Umjetnički savjetnik na projektu bio je Thierry Arbogast, koji je u karijeri surađivao s Kusturicom, Bessonom (Leon, Peti element i Lucy) , bio direktor fotografije kod De Palme ( Femme Fatale), kao i u Catwomanu i njegov je doprinos tim fantazmagoričnim scenama šume nenadmašan. Uistinu, u tim kadrovima nemate osjećaj da gledate hrvatski film. Čim se radnja vrati u ciglanu, ili sirotište, stvar počinje padati i film se vraća u standardne okvire nacionalne kinematografije.

Bivša nogometna zvijezda u naslovnoj ulozi

Ne bih ulazio u razloge redatelja zašto je glavnu ulogu Brazilijanca, tog robusnog tupog tipa, koji u drugoj polovici filma pokazuje šture osjećaje spram djevojke Milke, ali i glavne junakinje, kojoj preuzima ulogu oca, dodijelio Ericu Cantoni, bivšoj nogmetnoj zvijezdi, rodom iz Marseillesa, koji ima osrednje uspješnu filmografiju u Francuskoj. Možda se razlog krije u tome što je Cantonina produkcijska kuća koproducent filma, a vidim da je dvoje članova njegove obitelji navedeno na odjavnoj roli. Pa je valjda tip, kad je već financijski involviran, poželio igrati i glavnu ulogu.

Bojim se da Aćimović time nimalo neće profitirati. Cantona je tip vrlo osrednjeg glumačkog talenta, u nekim scenama funkcionira, a u nekima je baš iritantno neuvjerljiv. Ta transformacija iz naprasitog tipa u dobricu, koji na kraju postaje i mužem i ocem nesretne Anke, premalo je dozirana, tako da joj nedostaje još nekoliko stupnjeva emotivnosti da bi gledateljima bila pristupačnija.

Problemi s angažiranjem stranih glumaca

Emocije su i inače ono što ponajviše nedostaje ovoj filmskoj bajci da bi funkcionirala besprijekorno. Kad bi publika sa suzama radosnicama izlazila iz kina, tada bi uspjeh ovog filma bio potpun. Ovako, ostao je negdje na pola puta, nedovoljno topao. Cantona zalužuje pohvale što govori na hrvatskom jeziku, što je za jednog Francuza predstavljalo veliki trud, u što je uložio nekoliko mjeseci učenja.

Čini se da je angažiranje stranaca za naslovne role u regionalnim produkcijama u trendu. U najnovijem Kusturičinom filmu Na mliječnom putu, koji je premijerno prikazan u Veneciji, a sad će imati regionalnu premijeru otvaranjem FEST-a, talijanska diva s francuskom adresom Monica Belucci glumi na srpskom, kojega je učila mjesecima i navodno je rezultat solidan. Inače, postoji veliki problem s davanjem glavnih uloga strancima u domaćem filmu. Producenti su oduvijek mislili da će to biti najveći mamac za publiku, ako na plakatu piše ime Richarda Burtona, ali to se nije desilo.

Luksuzni honorari koji nisu polučili rezultate

Ni u jednom domaćem filmu, u kojemu su u glavnim rolama angažirane velike razmažene zvijezde za basnoslovne honorare, uz tražene luksuzne uvjete prijevoza, smještaja, angažiranja vlastitih asistenata, šminkera, frizera i ostale kapriciozne zahtjeve, to nikad nije rezultiralo dobrim. Te zvijezde su govorile na setu svojim jezikom, poslije su bili nasinhronizirani (mahom loše), a glumili su toliko neuvjerljivo, papirnato i nezainteresirano da je na kraju to uvijek ispao faux pas.

Hrvatskim filmom prošetali su se, između ostalih unazad šest decenija, i zaboravljene talijanske dive pedesetih Silvana Pampanini i Eleonora Rossi Drago, Orson Welles, Yul Brynner, Franco Nero, poljska glumica Alicia Jackiewicz, Christopher Plummer, Florinda Bolkan, Daniel Olbrychki, Erland Josephson, Tom Conti, Susan George, Martin Sheen, Morgan Fairchild, Michael York. Kod nas nisu snimale velike francuske zvijezde u hrvatskim produkcijama, za razliku od srpske kinematografije, u kojoj su gostovali godinama Alain Noury, svojedobno pokojna Maria Schneider, zvijezda Posljednjeg tanga u Parizu, ili Richard Berry i diva Isabelle Hupert u propalom filmskom spektaklu Seobe (adaptaciji Crnjanskog) Aleksandra Petrovića. I nijedan od tih filmova nije zbog toga dobio Zlatnu palmu, Medvjeda ili Lava, ili postigao veliki komercijalni uspjeh.

Dobili smo novu dječju zvjezdicu

Upravo stoga bi i meni bilo draže da je ulogu nabrusitog Brazilijanca dodijelio nekom domaćem glumcu, ili sebi. Sestra i brat Aćimović pronašli su Cvitu Viljac, talentiranu 11-godišnju kćer zvijezde telenovela Ecije Ojdanić iz prvog braka, kojoj je ovo druga filmska rola (igrala je u Hitcu očuha Roberta Orhela), koja se dobro nosila s zahtjevnom rolom Anke i dala do znanja da bismo možda mogli dobiti novu dječju zvijezdicu, koja bi poput Sanje Vejnović i Marine Nemet, mogla napraviti jednog dana respektabilnu filmsku karijeru. Ukoliko bude imala i sreće u ovom poslu, naravno. Veliko je iznenađenje Anđela Ramljak, mlada, zgodna i talentirana glumica , koju sam zapamtio već iz nekoliko predstava.

Za razliku od mnogih razvikanijih i starijih kolegica, koje važe kao dobre glumice, Ramljakica zna što je filmska gluma i nakon dugo vremena sam vidio na velikom ekranu novo filmsko lice, koje zna glumiti očima, čiji pogled nije tup, a lice zacementirano, kao u većine naših glumica, nažalost. Linda Begonja imala je najteži i najizazovniji zadatak, igrajući dvije role: zlu rođaku, koja želi biti skrbnica Anke i glavnu negativku, Senu, ženu-zmiju. Još jednom je dokazala svoj neizmjeran talent i kako podjednako dobro funkcionira na kazališnim daskama, kao i na ekranu.

Neki su rutinski odradili uloge

Posebno su obilježili film čarobna Jelena Lopatić, te Petar Mirčevski i Vlado Jovanovski u ulogama začudnih stvorenja iz šume. Gušt je poslije duže pauze vidjeti u hrvatskom filmu Radu Šerbedžiju, u ulozi odvjetnika, glumca koji svakim svojim bistvovanjem u kadru daje lekciju što je minuciozna filmska gluma. Učešće srpskih filmskih zvijezda Nikole Koje i Vuka Kostića (odnedavno i zvijezde RTS-ove krimi serije Ubice mog oca, koji se i u ovoj ulozi na isti način kreće identično, pomalo pogrbljen, kao da nosi pištolj) više smatram Aćimovićevim reklamnim trikom da pridobije publiku u Srbiji i regiji, nego istinskom umjetničkom potrebom.

I Kojo i Kostić odviše rutinski su odradili uloge vlasnika pilane i njegovog sina, bez većeg truda i glumačke energije prošetali filmom i pobrali honorar. I svi ostali akteri, od Žarka Savića, do Marinka Prge bili su korektno funkcionalni . Posebno me se dojmio soundtrack istarske glazbene ikone Livija Morosina, koji doprinosi ukupnoj atmosferi Aćimovićeva filma, nadopunjujući lijepu kameru srpskog snimatelja Svetomira Pajića i Vincenta Richarda, inače asistenta kamere u francuskim produkcijama.

Film koji će ipak ostati u sjeni hitova iz 70-ih

Da je film u konačnici nešto zgusnutiji, da je scenaristica bila hrabrija u dubljem profiliranju likova, te da je redatelj imao više smisla za emocije, koje najviše nedostaju njegovim glavnim junacima, zbog kojih bi publika svih generacija u suzama izlazila iz zamračenih kino dvorana, Anka je mogla biti istinski biser dječjeg filma.

Ovako, još uvijek ostaje u sjeni kultnih i najvećih domaćih filmskih naslova iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća: Vuka samotnjaka, Družbe Pere Kvržice i Vlaka u snijegu. No, to ne znači da ne bi, usprkos manjkavostima, mogla postati jednim od gledanijih domaćih naslova ove godine.