Gledao sam Sve najbolje i odličan je; od prvog kadra izaziva poluosmijeh i baš se osjećate nekako dobro

Film zaslužuje pune kino dvorane

Bio sam na drugoj popodnevnoj projekciji u multiplexu u centru grada, u dvorani nas je bilo desetak (znam, zima je vani, teško je ljude natjerati da poslije posla još idu gledati nekakav hrvatski film), ali nadam se da će ovo adventsko vrijeme potaknuti ljude, da prije porcije kuhanog vina, kobasa i germknedli na obližnjem sajmu, odu pogledati ovaj film u produkciji Kinorame i HRT-a, jer, doista, zaslužuje pune kino dvorane.

Iako počinje gotovo poput krimića (neka sredovječna korpulentna gospođa zove policiju i prijavljuje se kao glavni krivac masovnog trovanja, što do kraja filma baš i nije posve razjašnjeno), od početka smo nekako na strani te glavne, simpatične i dobroćudne junakinje Verice, koja živi u velikom stanu u centru Zagreba i radi u slastičarni jednog hotela.

Likovi nastaju iz podsvjesti redateljice

Kolači i pretila junakinja, koja radi u zagrebačkoj slastičarni, i baš nema sreće u ljubavi, light motiv su i velikog Tribusonkinog hita, s početka devedesetih, Tri muškarca Melite Žganjer i vjerovatno takvi likovi nastaju iz podsvjesti redateljice, ili govore o njezinom alter egu. Paralelno pratimo i priču o uspješnoj opernoj pjevačici Brankici, koju ostavlja tip s kojim je tri godine, zgodan hercegovački biznismen, lud za sportskim automobilima, koja potom odlazi kod oca na obiteljsko dobro, gdje se odmara nakon napornih opernih sezona u Berlinu.

Priča o dvije žene iz dva miljea, koje su u suštini podjednako nesretne i žude za ljubavlju, podsjeća na Šteficu Cvek i redateljicu Dunju, koja snima seriju o njoj, u Grlićevoj i Ugrešićkinoj kultnoj komediji U raljama života. Verica i Brankica su podjednako usamljene, svaka poslovno realizirana, ali obje bez muškarca, koji bi im bio oslonac.

Sve žene u filmu u potrazi za pravom ljubavlju

Ne bi to bilo toliko frustrirajuće da se priča ne događa u adventskoj metropoli, koja blješti lampicama, ukrašenim drvcima, prepunog kioscima, mirisom kuhanog vina i cimeta, koja vrvi dobro raspoloženim, sretnim ljudima i ljubavnim parovima. Iza stakla svojih samačkih stanova junakinje namaču noge u lavoru, ili peku kolače.

Sve žene u Tribusonkinom filmu u potrazi su za pravom ljubavlju: osim spomenute dvije gospođe, tu su i gay sestra glavne junakinje, koja leži na odjelu onkologije, glavna medicinska sestra u bolnici, te njezina mlađa, podređena, naivna i zaljubljiva kolegica. Muškarci su oni koji su lovina, koji začudnim nitima ženskih perfidnih taktika i igrom sudbine, bivaju uvučeni u njihove mreže: Martin, internacionalna operna zvijezda, Brankičin otac Tomo, koji ima sve u životu, osim partnerice, ili Karlo, vlasnik cvjećarne, mamin sin iz Čakovca, koji završi s mlađom medicinskom sestrom.

Velika pomoć u sjajnom direktoru fotografije

Tribusonka fino isprepliće njihove sudbine, te samo čekamo grand finale, kakvo imaju vrsni holivudski božićni romantični filmovi, u kojima oni koji prilično pate tijekom radnje, na kraju ipak sretno završe zajedno, na oduševljenje zadovoljne publike. Potpisavši zgodan, urbani, nepretenciozan scenarij Tribusonka je dokazala kako to radi bolje od mnogih razvikanih kolega, koji slove kao vrsni scriptwriteri, koje mnogi konzultiraju u određenim fazama razvoja projekta, a kad sami napišu isti, pun je dramaturških rupa i nelogičnosti.

Veliku, ako ne i najveću pomoć redateljica je imala u sjajnom direktoru fotografije Goranu Trbuljaku, čija je kamera toliko lijepa i savršena, da vizualno podiže ovu pričicu za pedeset posto. Direktor fotografije koji je svoje najbolje filmove snimio još u osamdesetima, podsjetit ću samo na senzacionalan debi u Babajinom Izgubljenom zavičaju, Tadićev Ritam zločina, Berkovićeva Ljubavna pisma s predumišljajem, ili Šorkova Oficira s ružom, već duže vrijeme nije imao priliku snimati pravi, lijepi urbani film. Sada se vratio u velikom stilu i nadam se samo da će mu se i drugi redatelji početi vraćati.

Željka Burić druga ključna osoba za vizualnu ljepotu

Druga ključna osoba u vizualnoj ljepoti filma jest scenografkinja Željka Burić, već duže vrijeme najboljoj hrvatskoj filmskoj scenografkinji, koja si je doista dala velikog truda i pronašla i u ponekad nesavršenim produkcijskim uvjetima (očito se nije moglo snimati u Berlinu), savršena rješenja za berlinske hotele, ovdašnje slastičarne, stanove, hotelske sobe, bolničke interijere, kazališne kulise, ili imanje seoskog gospodarstva, koji se izmjenjuju u filmu.

Manje sam zadovoljan kostimografijom Ivane Zozoli Vargović, koja nije pronašla pravu mjeru u tome kako adekvatno odjenuti glavnu korpulentnu junakinju, te joj je u mnogim scenama učinila medvjeđu uslugu, u preuskim, prekratkim opravama i kaputima. Čak ni lik operne dive Branke nije kostimografski dobro promišljen, jer ona izgleda poprilično „šebig“ i zasigurno bi sa svojim honorarima mogla, makar kad dođe na probe u teatar, biti daleko modernije odjevena. Kao da je imala više smisla za kostimografsko rješenje likova Grabarića i Bogdana, nego za njihove kolegice.

Kostimografkinja koja je upropastila Crno bijeli svijet

No, riječ je o kostimografkinji koja je upropastila seriju Crno bijeli svijet svojim vremenski promašenim, kičastim i nelijepim kostimima, koji nemaju veze s početkom osamdesetih, kad se odvija radnja. Šteta da redateljica ovog filma nije posegnula za nekom sofisticiranijom kostimografkinjom, čiji bi kostimi daleko bolje pristajali uz Trbuljakovu kameru, Burićkine interijere i decentni make up Tine Jesenković.

Lijep posao decentnom glazbenom temom obavio je Dinko Appelt, no kako je light motiv filma zapravo duet Giovannija i Zerline iz Mozartove opere Don Giovanni Là ci darem la mano (koju izvode junaci na sceni), sve vrijeme nam je ta arija nekako u ušima. Redateljica je pronašla pravu mjeru i prema gledateljima, koji nemaju afinitet za operu, dok će oni drugi, u manjini, ipak uživati.

Sve snimano u autentičnim prostorima HNK

Zgodno je što je sve snimano u autentičnim prostorima HNK-a, što se kao dirigent orkestra pojavljuje maestro Mladen Tarbuk, što pjeva Ivana Lazar, a volio bih da je još više iskoristila neke pjevače iz opernog ansambla, umjesto što je ubacila Hanu Hegedušić i Vanju Matujec da igraju operne pjevačice.

Posebno me oduševio redateljičin odabir sjajnog slovenskog glumca Jerneja Šugmana za ulogu gostujućeg opernog redatelja, kojeg premalo viđamo u hrvatskim produkcijama. No, zato mi je pojava Ive Gregurevića kao ravnatelja Opere čisti promašaj. Posve mi je jasna potreba redateljice da se oduži nekim svojim glumcima, ali u ovom slučaju dodjelila mu je rolu, za koju dotični glumac ne bi prošao ni na jednom europskom castingu.

Njabolja rola u karijeri Gorana Navojeca

Sjajnu minijaturu napravio je Goran Bogdan kao uspješni hercegovački biznismen, koji napušta opernu divu i obožava svoj crveni porsche, za razliku od Krešimira Mikića, koji je kroz ovaj film prošao nekako nezainteresirano. Jasna Bilušić izbjegla je, kao sestra glavne junakinje, stereotip teško bolesnih osoba i dala je svom liku veliku dozu živosti, šarma i energije, pri tom u vezi s Lucijom Šerbedžijom (čiji je lik premalo iskorišten, kao da se redateljica, ipak, srami njihova intimna odnosa), a odlično funkcionira i dvojac medicinskih sestara, šefica Ksenija Pajić (uvijek savršena na ekranu) i Dora Fišter Toš, iako stilom glume previše podsjeća na zbunjeni lik kćeri, koji je godinama igrala u hit Tribusonkinoj seriji Odmori se, zaslužio si.

Goran Navojec kao šarmer Ljubo, maler, sklon zavođenju dama bez obzira na godine, napravio je jednu od najboljih rola u karijeri i izbjegao žešće šmiranje, koje mu se u posljednje vrijeme potkrada. I u nekim scenama je doista šarmantan, čak i seksi. S Bogdanom Diklićem nijedan redatelj nema posla. On je tip velikih filmskih glumaca, koji čim uđe u kadar (recimo, poput Mirjane Karanović), ne možete skinuti pogled s njega.

Pokazala hrabrost odabirom glavnih glumaca

Svaki njegov pogled govori više od desetine rečenica, s kojima se muče njegove kolege. Ovdje je, naprosto, savršen. Iako sklona učestalom ponavljanju svojih glumaca u svim projektima (baš čudno da nigdje nema Vere Zime), Tribusonka je pokazala veliku hrabrost kad je za glavne uloge opernih zvijezda odabrala jednog slabo korištenog filmskog glumca i jednu opernu pjevačicu, debitanticu na filmu. I oboje su, apsolutno, perfektni.

Divnu interakciju imaju na sceni, dok pjevaju ariju, čak sa sjajem u očima, što se na našem filmu rijetko vidi. Ozren Grabarić kao španjolski operni pjevač Martin u svakom kadru je toliko prirodan, uvjerljiv, šarmantan, topao i iskren, da ne možete vjerovati kako filmski redatelji u Hrvatskoj to ne kuže i zaobilaze ga. A istinska operna diva Renata Pokupić uistinu je odlična, ona ima zapravo dramsku ulogu, vrlo se prirodno kreće i govori pred kamerom, o pjevanju ne treba trošiti riječi, tako da redateljica uistinu može likovati, ako je u njihovom odabiru slušala svoju intuiciju.

Trailer filma zabavniji od samog filma

I na kraju, što reći o Kseniji Marinković? Mnogi će odmahnuti rukom, „opet ona!“, ali u ovom filmu dala je, mislim, najbolju glavnu filmsku ulogu (kod Grlića u oba zadnja filma, ipak, je epizodistica). Odigrala je svoj lik besprijekorno, podsjetila me na glumice tipa Emily Watson, Isabelle Hupert ili Milene Dravić, koje su uvijek toliko uvjerljive, prirodne i iskrene na velikom ekranu, bez obzira kakav karakter igraju, da vas kao gledatelja baš uvijek obore s nogu.

Moja jedina zamjerka jest što je trailer filma daleko zabavniji od samog filma, koji pati od jedne boljke, a to je tromost pojedinih scena. No, to opet govori o redateljici, koja sama nije brza osoba, koja sporo i govori, koja sporo piše i režira, stoga ima velike pauze između svojih projekata. Ovo je film kojeg se ni zbog jake zime ne bi smjelo izbjeći pogledati u ovim ludim adventskim danima. No, ovo nije komedija. Naime, ako autori i misle da jest komedija, zbog koje ćete se grohotom smijati, u krivu su. Sve najbolje Snježane Tribuson jest savršen, božićni feelgood dramedy.