Glumac Vladimir Posavec-Tušek o svojoj ulozi patrijarha u 'Drugo ime ljubavi', karijeri i radu na popularnoj seriji

TELEGRAM: Uloga patrijarha Karla Krpana čini mi se da vam je baš legla.

POSAVEC-TUŠEK: Moram priznati da me je prvo iznenadilo to što su mene castali za tu ulogu muškarca u starijim srednjim godinama. Okej je ta kozmetika koja može malo pomoći ako je u pitanju manja uloga ali me brinulo to kako ću ja napasti taj lik. Moj nekakav prirodni unutarnji glumački ritam je puno brži i „mlađi“ još uvijek, tako da sam si dao kao jedan paralelni zadatak. Promijenio sam svoja sredstva i tempo. To me je jako zabavljalo moram priznati.

TELEGRAM: On nije tipičan autokrat. Da li vas takve ambivalentne pukotine u liku privlače?

POSAVEC-TUŠEK: Sam njegov karakter i takozvano „zrno lika“ je više-manje arhetip. Onda sam se bavio „pukotinama“ što me naravno najviše privlači jer mu je dalo nekakvo bogatstvo. Odnos prema obitelji je uvijek uzbudljiva tema. Igrati nečiju površnost i sljepilo i stati iza toga a istovremeno mu napraviti nekoliko rupa u tom postamentu oca obitelji, dati mu priliku da bude malo i dječak koji se negdje usput malo zeznuo pa se sad pravda i sinovima. Imao sam puno sreće sa partnerima Lindom Begonjom, Vlastom Ramljak, Katarinom Baban i naravno Markom Todorovićem i Momčilom Otaševićem. Redosljed ne kategorizira, ha, ha… Divni glumci i kolege i prijatelji.

TELEGRAM: Karlova uloga je „visokorizična“ ako je mjerimo jakom popularnošću, lako zaludi glumca… Kako se tome odupirete?

POSAVEC-TUŠEK: Ne odupirem se. Ovo je forma koja je prolazna. Svaku noć si nekome u dnevnoj sobi i onda više nisi i ćao. Ja sam toga jako svjestan. Niti mislim da sam sad neka zvijezda niti mi iskustvo i život to dopuštaju. Raduje me kad mi neko od kolega udijeli kompliment na tu temu. I ja to radim kad mi se dopadne kako je netko nešto odigrao ili riješio neku ulogu ili bio ili bila virtuozna. Mislim da glumci to treba da govore jedni drugima jer onda vide da su prepoznati i to je baš lijepo.

TELEGRAM: Zamjetna mi je fina interakcija koju ostvarujete s mlađim kolegama Momčilom i Markom. Ima tu neke i glumački očinske geste…

POSAVEC-TUŠEK: Mi privatno imamo jedan otvoreni zajebantski odnos, ali i međusobni respekt koji je dvosmjerna cesta. To se vjerojatno i osjeti u kadru. Ako ćemo ozbiljno na tu temu, gluma je zanat u kome je važno mnogo stvari ali prva je biti logičan. Njih dvojca su jako talentirani i logični glumci. Kad si ti u tom trokutu najstariji ne znači nužno i da si u svakoj situaciji najmudriji i najpametniji ili u krajnjoj liniji i najsvježiji i najodmorniji u tom trenutku. Volim da se provjerim kod njih. Ako to što radim pije vodu nekome od 25 godina onda je to vjerojatno to. Naravno, sa moje strane postoji veliko povjerenje.

TELEGRAM: Jeste li u odnosima s mlađim glumcima i glumicama ikada osjetili navalu vlastite taštine? Odnosno, da li ste u svojim glumačkim počecima naišli na takav tretman u očima iskusnijih kolega?

POSAVEC-TUŠEK: U ovoj igri taštine nema, dapače, zbilja se trudimo nabacivati lopte jedni drugima. S druge strane, taština je sastavni dio našeg posla. Ona često ide par koraka ispred kako kod mladih tako i kod starijih glumaca i svi se borimo s njom. U stanju je da sve poruši i isprlja i talent i dobre namjere i odnose. U očima nekih kolega i ja sam tašt i vjerojatno su u pravu. Ta borba je naša najveća borba. Na početku sam nailazio na razne situacije i sam sam ih pravio i ispadao glup i naivan i svakakav. Što bi rekao Vasko Popa u svojoj pjesmi „Pre igre“: „Ko se ne razbije u paramparčad / Ko ostane čitav / I čitav ustane / Taj igra.“

TELEGRAM: Kako to da ste kao rođeni Beograđanin otišli na studij glume u Prištinu? Nije baš razmažena gesta metropolskog frajera?

POSAVEC-TUŠEK: To je bio stjecaj različitih okolnosti. Nakon što sam dva puta bio u užem krugu na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti -nakon 3. i 4. razreda srednje škole- otišao sam u vojsku u Prištinu, sišao s planine za vikend, izašao na prijemni ispit i upisao glumu u klasi mog dragog pokojnog profesora Boška Dimitrijevića. Nakon prve godine, profesor Svetozar Rapaić htio me „vratiti“ u Beograd ali sam odlučio ostati na svojoj klasi i nisam se pokajao.

TELEGRAM: Praktički ste cijelu dosadašnju karijeru proveli kao slobodnjak. Izbor ili nužda?

POSAVEC-TUŠEK: Dugo godina je to bio izbor. Kad sam počeo igrati profesionalno a to je bilo sada već davne 1997. godine, nije mi padalo na pamet ulazit u angažman. Bilo je i posla i novca. Sve mi je izgledalo sjajno. Nije mi se postajalo robom jedne kuće. Htio sam putovati, raditi, stjecati iskustva, praviti kilometražu, kako se to u teatru kaže. Okolnosti su se mijenjale a ja sam tjerao po svom. U jednom trenutku sam poželio to napraviti iz čisto egzistencijalnih razloga i to se na sreću nije odigralo. Sada mi opet padaju na pamet takve ideje ali to je samo strah a on je samo neostvareni oblik radoznalosti.

TELEGRAM: Da, bogme ste se naputovali i naigrali na mnogim scenama regiona. Od Beograda, Niša. Kruševca, Splita i Dubrovnika, sve do Zagreba…

POSAVEC-TUŠEK: Bogme jesam. Igrao sam u repertoaru desetak kazališta i pozorišta pa i u čuvenom KPGT-u (Kazalište, Pozorište, Gledališče,Teatar), i sa tim teatrima obišao nebrojeno drugih gradova, zemalja i scena. Takav život sam sanjao kao dječak. Moraš paziti što želiš, moglo bi ti se ostvariti, ha, ha…

TELEGRAM: Što je taj lutalački život donio vašem glumačkom biću? Gdje vas je ojačao a u čemu izranio?

POSAVEC-TUŠEK: Taj lutalački život kako ga zovete, meni je donio mnogo lijepog i ružnog ali mi je sačuvao žar, dječačku želju za igrom i samo za tim. Sve ostalo je sporedno. Svakim novim projektom nekako krenem od nule, susrećem se s nekim novim očima, novom energijom, nečijim novim glumačkim sredstvima. To je još uvijek uzbudljivo. Još uvijek ništa ne podrazumijevam. Oplemenjujemo jedni druge.

I susrećemo se tako, sustižemo, dostižemo i borimo za jedan trenutak u danu, u svakom danu. Da mu se podamo.To naravno vremenom donosi i jednu dozu slobode. Slobode za i slobode protiv. Sloboda za je uvijek bolja i nudi više iskušenja i pobjeda. Istovremeno znam da uvijek mogu sam sebi reći „Ej, ja ovo ne moram“. I onda se staviš u nekakav križ. Gladni slikar najbolje stvara. Tako i ta neizvjesnost godinama donosi ipak neki mir. Znaš što ti je najvažnije.

TELEGRAM: Kad ste stigli u Split imali ste sreću u tamošnjem HNK-u odmah raditi s Dušanom Jovanovićem, jednim od korifeja teatarske umjetnosti bivše Jugoslavije. Opišite mi malo svoje univerizitete s Dušanom… On ne pristaje na polovična rješenja?

POSAVEC-TUŠEK: Da imao sam zadovoljstvo suradnje s Dušanom, bilo je obostrano i bilo je dvaput, ha, ha… Šalu na stranu, o Dušanu sam mnogo znao prije nego smo se upoznali, igrao sam i jedan njegov tekst. Suradnja je oba puta bila laka i jednostavna. Ja sam vrsta glumca koji nudi rješenja. On je redatelj koji to voli i voli glumce, a meni je to važno, sve važnije. Još ako znaš da imaš posla s kazališnim majstorom koji sve vidi i točno zna što hoće, nema problema. Ozbiljna teatarska figura koja je u stanju da sebe poništi zarad rezultata. Bila mi je čast.

TELEGRAM: U Dubrovačkom KMD dopao vas je Dimitrij Karamazov. Jeste li se prepali demona koje ćete morati istjerivati iz njega i iz sebe samog?

POSAVEC-TUŠEK: Ta me uloga dopala nekako u pravom trenutku. Prije toga sam odigrao nekoliko „pripremnih“ rola koje kao da su vodile u tom smjeru. Moram priznati, taj Mitja mi je najdraži. Što bi rekao Rambo Amadeus „u tom slučaju stavljam sve na crno, bacaj već jednom to prokleto zrno“. Nisam se prepao, jednostavno tu pucaš iz svih oružja. To je velika tema. Prvo je bila ideja uprave da igram Aljošu. Tijekom prve čitaće probe redatelj Dejan Projkovski i ja pogledali smo se nekoliko puta. Proba je završila, on mi je prišao i rekao „Bratučed ti si Mitja da ne zboruvame više…“.

TELEGRAM: Kroz Dostojevskog nitko ne putuje neokrznut, zar ne?

POSAVEC-TUŠEK: Da, tog Mitjinog demona sam u nekim trenucima doslovno i igrao. Odnosno te demonske napadaje. Dmitrij je cijela Rusija koja vjeruje da ako se spasi jedan, spasit će se svi. Veliki grešnik koji se kaje. Koji strada nevin za jedan čin, ustvari za desetke drugih, za tisuće grijehova svih Karamazova. Pokušao sam ga igrati kao antičkog junaka.

TELEGRAM: U neku ruku Dimitrij je kopipejstan stari Karamazov?

POSAVEC-TUŠEK: Svi su oni stari Karamazov, to im je otac. Dimitrij ipak ima najviše jednostavnog narodskog duhovnog potencijala. Bolje je učiniti grijeh pa se poslije iskreno pokajati nego ga nositi kao misao. Onda misao siđe u srce i postane želja. To je onda pravi grijeh. Stari se valja u blatu i ne zna, a Mitja zna da postoji sunce a ipak se valja. To je zajebano, ha, ha.

TELEGRAM: Vaš sin Andrej je u tinejdžerskim godinama. Kakav odnos imate? Možete li mu uopće u današnjem ludom svijetu dovoljno objasniti što je zlo a što dobro?

POSAVEC-TUŠEK: Moj Andrjuša, kad smo još u ruskom tonu, ima deset godina. Ja mu mogu dati ljubav, osjećaj sigurnosti i nekoliko dobrih primjera, svojih ili nečijih. Ono što radim je da ne krijem svoje mane, i priznajem svoje greške otvoreno. I slušam ga. Sve više.

TELEGRAM: U Payenovim „Konstelacijama“ otkrivali ste i otvarali svoju žensku stranu. Hrabar put, jeste li ga odmah otvorili ili ste imali otpora?

POSAVEC-TUŠEK: Da, to je ženska strana muškog bića, ako postoji ta podjela. Nisam imao nikakvog otpora, naprotiv, radovao sam se tome i valjao kao svinja u blatu.Vidte, Aida Bukvić me je gledala baš u „Karamazovima“ i sjetila me se, makar su to dijametralno suprotne uloge. Kako god takve sam uloge rijetko igrao. Igrao sam jake karaktere, slabe karaktere s velikim problemom, a ovo je pravi muškarac -u nekoj osnovi jer je mnogo varijacija, kao što znate- koji je potpora, koji uvjetno rečeno trpi radnju.

Tu je svaki izljev nježnosti, empatije, boli, skrivenog suučešća i čitava lepeza stanja kojima je teško čak i dati ime, dobro došla. Pokazalo se da smo se Olga Pakalović i ja „pronašli“. Ona je ozbiljna glumica koja ima sve posloženo i spojeno kako spada. Od glave, misli, preko maternice… ja vjerujem da neke velike glumice glume iz maternice, zato sam to rekao, do toga kako se kreće. Da ona nije takva možda bih ja krenuo nekim drugim putem, možda pokušao da nešto nadomjestim, ne znam.

Ovako je mislim ispalo savršeno. Vrlo rano smo se odlučili da imena iz komada zamijenimo našim imenima. To je uvijek dvosjekli mač. Kao „Evo vidite ovo smo stvarno mi“, „Ma, važi, ništa vam ne vjerujemo, ne vrijede vam vlastita imena“… Ispalo je da su nam povjerovali. Eto, i mi naš razgovor završavamo riječju „povjerovali“.

TELEGRAM: Povjerenje je bitno a često ga iznevjeravamo, olako krčmimo.

POSAVEC-TUŠEK: Da, o tome se radi.