Goran Vojnović piše za nas o onoj zabranjenoj predstavi: Jebeš zemlju koja islamskog terorizma nema
Hrvatsku kulturu ne ugrožava terorizam, nego potpuna irelevantnost
Dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić je, bez ikakve sumnje, čovjek kojeg bi trebalo iz ovih stopa uokviriti pa okačiti na zid u nekom muzeju nestalog vremena, jer takvih ljudi jednostavno više nema. Davno se naime obustavila proizvodnja sličnih mu naivnih idealista, koji istinski vjeruju da su islamski teroristi ljudi koji sa nestrpljenjem očekuju kada će Mani Gotovac objaviti program Dubrovačkih ljetnih igara da vide ima li tamo nečega njima nepodobnog, neki fetvom ovjenčani pisac poput Salmana Rushdieja ili ne daj bože onaj Francuz Michel Houellebecq, koji je jednom, priča se tako, nešto rekao ili napisao protiv islama.
Netko tko se, kao i ja, bavi kulturom prosto si ne može pomoći da ne poželi vidjeti svijet Nikolinim očima, pa i sam zamisliti kako u nekoj džamiji u pariškom predgrađu neki fanatični imam zbori o nedopustivosti novog projekta Ivice Buljana i o tome kako je hrvatska kultura zaslužila da postane nova meta džihada. Divan bi to, čini mi se, bio odmak od krute realnosti, u kojoj je najveći mogući terorizam na području ove naše jadne regionalne kulture kritika Tomislava Čadeža, i u kojoj ‘kazališna predstava’ i ‘opasnost’, kada se nađu u istoj rečenici, izazivaju smijeh.
Veliki interes za hrvatsku umjetnost
Ali da bi čovjek bio sposoban za takvo snoviđenje, u kojem neki islamski teroristi na godišnjem odmoru napadaju glumce Marka Mandića i Sebastiana Cavazzu, nije dovoljno živjeti u jednoj velikoj zabludi, nego su vam potrebne čak dvije.
Nije, naime, nipošto dovoljno da je čovjek tako skroz na skroz pošandrcao, pa da u 2015. godini vjeruje da netko u onom modernom zapadnom svijetu, gdje ima svega, pa i islamskih terorista, prati šta se dešava u Hrvatskoj (mada je već i ta zabluda ravna onoj o postojanju bosanskih piramida), nego mora čovjek uz to vjerovati i da tog nekog od svega zanima baš hrvatska umjetnost.
Nije, naime, nipošto dovoljno da je čovjek tako, skroz na skroz, pošandrcao, pa da u 2015. godini vjeruje da netko u onom modernom zapadnom svijetu, gdje ima svega, pa i islamskih terorista, prati šta se dešava u Hrvatskoj (mada je već i ta zabluda ravna onoj o postojanju bosanskih piramida), nego mora čovjek uz to vjerovati i da tog nekog od svega zanima baš hrvatska umjetnost.
Ljubitelji kazališta, potencijalni samoubojice
Naprosto je nevjerojatan um koji je u današnje vrijeme sposoban živjeti u takvoj dvostrukoj zabludi. Jer vrijeme je to, složit ćete se, u kojem postoji nešto što se zove internet, s pomoću kojega je posve lako ustanoviti kakav odjek ima u tom istom svijetu hrvatska, ili, ako hoćete slovenska umjetnost, pa može svaki čadež do besvijesti provjeravati bilo kojeg frljića, i za čas posla može svako ustanoviti da tamo gdje ima terorista nema ni hrvatskog kazališta, ni Dubrovačkih ljetnih igara. Ima tamo možda malo Ivice Buljana, ali nešto mi se čini da ravnatelji kazališta, dramaturzi, kazališni kritičari i drugi ljubitelji kazališta, koji Ivicu tamo angažiraju i hvale, nisu baš potencijalne samoubojice kojih se plaše u Dubrovniku.
Možda ste prije dvadeset godina još i mogli živjeti u dobroslavičkoj iluziji i vjerovati da čitav svijet prati što se u ovim našim zemljicama postavlja na kazališne daske ili upisuje u knjige, ali danas je tu iluziju malo teško opravdati i nadam se da će gospodin župan do sljedećeg sistematskog pregleda poraditi na svom opravdanju.
Hrvatsku, kao i slovensku kulturu, naime, istinski ne ugrožava nikakav terorizam, nego njena potpuna irelevantnost u domaćem i još više u međunarodnom kontekstu. Drugim riječima, jedini problem ovdašnje kulture, i ovdašnjeg društva, je to što sve teroriste ovog našeg svijeta živo zabole i za Ivicu Buljana i za Houellebecqa i za Dubrovačke ljetne igre, i da nije Nikola Dobroslavić predstavu zabranio, ne bi glas o njoj dopro ni do Slovenije, a kamoli do ISIL-a.
Hrvatsku, kao i slovensku kulturu, naime, istinski ne ugrožava nikakav terorizam (osim ako pod terorizmom ne podrazumijevamo omalovažavajući odnos naših država prema vlastitoj kulturi) nego njena potpuna irelevantnost u domaćem i još više u međunarodnom kontekstu. Drugim riječima, jedini problem ovdašnje kulture, i ovdašnjeg društva, je to što sve teroriste ovog našeg svijeta živo zabole i za Ivicu Buljana i za Houellebecqa i za Dubrovačke ljetne igre, i da nije Nikola Dobroslavić predstavu zabranio, ne bi glas o njoj dopro ni do Slovenije, a kamoli do ISIL-a.
Hrvatska kao moderna i važna europska zemlja
I bilo bi predivno kada bi Nikola Dobroslavić bio svjestan tog problema pa bi predstavu zabranio iz vlastite muke i iz nekog suvislog protesta protiv svijeta u kojem niko ne šljivi ni njegovu državu, ni njegov veličanstveni grad, ni njegove čuvene ljetne igre, a ni hrvatsku kazališnu umjetnost. Bilo bi suludo ali originalno kada bi se ispostavilo da je njegova zabrana zbog sigurnosnih razloga u biti performanse sa naslovom „Jebeš zemlju koja islamskih terorista nema“ kojoj je za cilj predstaviti Hrvatsku kao modernu i važnu europsku zemlju u kojoj umjetnici strepe od samoubilačkih napada kao što strepe u Kopenhagenu i Parizu.
Ali nažalost se tu ne radi o nikakvom konceptualnom činu, nego je riječ o posve jednostavnom primjerku ljudske gluposti, one neimenovane koja župana upozorava na to da je Houellebecq „kontroverzan autor i da ima zaista uvredljive komentare o islamu kao religiji“ te one županove koja takvim upozorenjima nasjeda, valjda ne znajući ni ko je Michel Houellebecq ni o čemu zapravo govori njegov roman Elementarne čestice, čiju je kazališnu adaptaciju zabranio. Glupost je to koja je ne samo neobrazovana nego i lijena pa je požurila zabraniti tek da ne mora razmišljati i googlati.
Eksplicitne erotske scene i malograđanski strah
Ali opet, bolja je i ta glupost od mogućnosti da su župan Dobroslavić i svi njegovi ljudi predstavu uistinu zabranili zbog poznavanja romana Elementarne čestice i one čuvene seks scenu u džakuziju, koju pamte i oni čitatelji kojima se ostatak romana već odavno izbrisao iz pamćenja, i da su se prestravili od pomisli kako bi Ivica Buljan, između ostaloga poznat i po golotinji u svojim predstavama, gradsku plažu i čitav Dubrovnik grad pretvorio u jedan veliki Houellebecqov džakuzi.
Kada bih morao birati između gluposti koja bez razloga zabranjuje kazališnu predstavu i novog puritanizma koji nezadrživo hara ovim našim prostorima i kojemu su vrhunac terorizma gole švedske sise na jadranskoj rivi, ja bih uvijek izabrao glupost. Jer glupost se možda i boji radikalnog islamizma, a puritanizam je njegov duhovni partner.
Jer moguće je, itekako je moguće, da su se Nikola Dobroslavić i njegovi upozoravatelji prisjetili kako su se prije nekoliko mjeseci portali od Triglava do Đevđelije raspisali da je, zbog eksplicitnih erotskih scena u Buljanovoj predstavi Veliki Gatsby, u Sarajevu publika masovno napuštala dvoranu (na stranu što tome baš i nije bilo baš skroz tako) i da je sva ova buka sa islamskim teroristima samo dimna zavjesa i prikrivanje najobičnijeg malograđanskog straha od golih guzica. A od tog je straha, što se mene tiče, i glupost bolja, pa makar se ja sto puta slagao sa KUD Idiotima da je glupost neuništiva.
Jer kada bih morao birati između gluposti koja bez razloga zabranjuje kazališnu predstavu i novog puritanizma koji nezadrživo hara ovim našim prostorima i kojemu su vrhunac terorizma gole švedske sise na jadranskoj rivi, ja bih uvijek izabrao glupost. Jer glupost se možda i boji radikalnog islamizma, a puritanizam je njegov duhovni partner.