Grlić: Gregurević je bio zatvoren glumac. Takvi su mi uvijek bili najdraži. Bojažljivo sam kopao, dok mi se nije otvorio

Gotovo identične rečenice

Godine koje završavaju brojkom 1 očito mi nisu naklonjene. Samo jednom se ljubi izašao je 1981., a Čaruga 1991. Oba su se filma, svaki na svoj način, bavila krajem naše utopije i, kao što to filmovi ponekad znaju, podosta promijenili moj život.

Za njih su ljudi koji su predstavljali vlast u dva različita režima izjavili gotovo identične rečenice; nakon Samo jednom se ljubi: „Da smo od ustaške emigracije naručili film o službi, ne bi ovo dobili“, a nakon Čaruge: „Da smo od četnika iz Knina naručili film, ne bi ovo dobili.“

Monografija o čuvenom glumcu

Ti filmovi dobrano su ležali na leđima njihovih glavnih junaka, točnije rečeno glumaca koji su ih igrali. Ivo Gregurević, koji je igrao Čarugu, umro je prije dvije godine. Vedran Mlikota, glumac i prijatelj koji je s Ivom proveo zadnje sate njegovog života, složio je o njemu monografiju.

Neki dan mi je rekao da se nada da će monografija izaći do kraja godine u izdanju „Školske knjige“, ali da još uvijek, i to dosta bezuspješno, pokušava sakupiti nešto donacija kako bi knjiga izgledala onako kako bi takva knjiga trebala izgledati. Strašno je da za monografiju o jednom od najznačajnijih hrvatskih filmskih glumaca njegov prijatelj mora uokolo moliti milodare.

U gornjem desnom džepu, onom u kojem držim bilješke o dragim mi glumcima, našao sam svoj prilog toj monografiji i objavljujem ga ne bih li nekoga ponukao da pomogne Vedranu.

Imao je sve što glumcu treba

Evo tog teksta:

Ivo Gregurević bio je tvrdoglav, zatvoren i nepovjerljiv čovjek. Imao je dakle sve što je glumcu potrebno da bude to što igra, da igra to što je. Radili smo zajedno na dva filma; igrao je manju ulogu u That Summer of White Rosses i veću, točnije rečeno naslovnu, u Čarugi.

Za ovu drugu na probnom sam ga snimanju mučio dosta dugo. Kada sam mu na kraju rekao da ju je dobio, nepovjerljivo me gledao nekoliko trenutaka. Šutio je i pogledom jasno pitao da li to ja njega zajebavam ili mislim ozbiljno. Nije rekao ni hvala, ni molim, ni drago mi je. Ništa. Kao da nije bio siguran u to što mu govorim. Bio je, kao što sam rekao, krajnje nepovjerljiv čovjek.

Sve ostaje među nama

O zatvorenosti da i ne govorim. Trebalo mi je više od tri mjeseca priprema da barem malo odškrinem njegova dobro zabravljena vrata. Ponašao se kao povrijeđeno dijete koje nikome ne dozvoljava da mu priđe jer se boji da će ga taj netko ponovo povrijediti.

Ti zatvoreni glumci uvijek su mi bili najdraži. Čitav život sam se bojao šarmantnih, razgovorljivih i onih nadasve duhovitih koji stalno zabavljaju sve oko sebe. Ivo im je bio čista suprotnost. Pristao je na kraju na otvaranje, ali po vrlo striktnom pravilu; to ostaje među nama.

Zajednička ljubav prema vesternima

Tako sam u tom prvom bojažljivom kopanju po Ivi otkrio da je u glumce otišao dječački očaran vesternima. Fasciniran svijetom u kojem se borba dobra i zla najčešće odigrava na granici civilizacije i divljine, na rubu zakona i bezvlašća.

Filmskom rodu koji je najbliži antičkoj tragediji. Projicirao je sebe u taj svijet i u njemu nalazio odgovore na mnoga pitanja koja su ga mučila u Mahali, ali i puno kasnije, gotovo do smrti.

S druge strane, još od amaterskih dana, bio sam uvjeren da svaki pravi filmski režiser barem jednom u životu mora snimiti vestern, da je to neka vrsta bar micve našeg zanata. Tako su vesterni postali prvo što nas je spojilo. Otkrili smo da je to idealno igralište na kojem se možemo ravnopravno igrati. I tu je negdje njegova zatvorenost napokon počela popuštati.

Od dječačkog veselja do okrutnosti ubojice

Iskustvo me učilo da zatvoreni glumci ne trpe duga objašnjenja, apstraktne literarne sastave koje ponekad moraju slušati od režisera. S njima se razgovara, pogotovo na setu, s vrlo malo preciznih riječi, gotovo šiframa, koje oni, mudri kakvi jesu, istovremeno čitaju i prevode na svoj jezik.

Poštivanje tog pravila omogućilo mi je da na snimanju još malo odškrinem Ivina vrata i da u njemu, koji je uvijek manje-više bio ozbiljan, potražim i iščupam veselje, strast za igru, što bi trebala biti osnovna oznaka Čaruge kao lika.

Stvarni Čaruga imao je „disocijativni poremećaj osobnosti”, što znači da je olako skakao iz jednog u drugo lice, iz jednog u drugi život. To je omogućilo Ivi da u svakom od Čaruginih lica izabere nešto u rasponu od naivnog dječačkog veselja do krajnje ozbiljne okrutnosti pravog ubojice.

Ivo je i van kadra bio Čaruga

Zaronio je vrlo studiozno, što je kod njega značilo krajnje instinktivno, u svako od tih osam Čaruginih lica. Igrao je snašu i gospodina, seljaka i vođu bande. Igrao ih uvijek isto, kao Čarugu, ali je istovremeno u svakom od njih nalazio nešto potpuno novo. U tom traženju pravih tonova, u tom bogatstvu nijansi, obojica smo vraški uživali.

Na kraju je u toj igri došao do onoga što se u teoriji glume zove „Privat Moments“, kada glumac gubi osjećaj da je gledan, od kamere ili publike, osjeća se sigurnim unutar svoja četiri zida i slobodno može ploviti kroz ulogu kao što plovi kroz vlastiti život. Točnije rečeno: Ivo je tih nekoliko mjeseci snimanja bio Čaruga. I u kadru, i van njega.

Nakon zadnje klape zapili smo se u podrumu Kazališta mladih. Pamtim da mi je tada, sa zakašnjenjem od pola godine, negdje pred jutro, tiho rekao: „Hvala ti što si mi dao da igram Čarugu!“

Pamtim njegovu tvrdoglavost

A da je bio tvrdoglav, to nikome, pa čak ni onima koji su ga vrlo površno poznavali, ne treba tumačiti. Devedesetih je HRT Čarugu proglasio „četničkim” filmom. Nisu to bila neka vesela vremena.

Ali i u tim godinama ludila Ivo nije propuštao da kad god bi me vidio, a to je bilo jednom do dva puta godišnje, ne prođe pored mene, zastane na trenutak i bez pozdrava kaže: „Mogu oni šta hoće. To je meni moja najbolja uloga!”, zatim namigne, kao da kaže: “Drži se!”, i produži. Tu tvrdoglavost mu, naravno, pamtim.

Sretan kraj ljubavnih nedaća

Zadnji put sam se s njim ispričao nekih godinu dana prije njegove smrti. Pozvali smo ga na večeru. Pamtim da je molio da dođe i Paolo Magelli kojeg također dugo nije vidio. Došao je s lijepom i mirnom ženom. Činilo mi se da u njoj leži neki sretan kraj njegovih ljubavnih nedaća.

Donio je veliku vreću punu kobasica i špeka. Ne znam da li Ani, Slavonki, netko može donijeti ljepši buket. Bila je zima, jelo se nešto sa zimskog repertoara, dosta se pilo i puno pričalo. Zauvijek ću pamtiti tu rijetku sliku u kojoj Ivo sjedi na vrhu stola, sretan, zaljubljen i nadasve pričljiv.

p.s.

Ako mislite da možete pripomoći izdavanju Ivine monografije, javite se Vedranu na e-mail: vedran.mlikota@gmail.com