IZ SVAKOG DŽEPA PONEŠTO

Grlić o čuvenom filmskom festivalu FEST: Razni nacional-komunisti pokušavali su ugušiti kulturu, baš kao i danas

Na ovogodišnjem beogradskom FESTU hrvatsku kinematografiju predstavljala su tri izuzetna filma

FEST je bio čudo za koje smo mislili da smo ga zaslužili. Bio sam te 1971. nadobudni mladac koji će upravo te godine magistrirati režiju igranog filma na FAMU u Pragu. Nitko mi nije bio ravan i u tom imaginarnom svijetu u kojem sam tada boravio. Puno godina kasnije, kad smo počeli jedan sasvim mali filmski festival, onaj u Motovunu, često sam ga se sjetio

Na ovogodišnjem beogradskom FESTU hrvatsku kinematografiju predstavljala su tri izuzetna filma, u glavnom takmičarskom programu: Tereza37 Danijela Šerbedžije i Zora Dalibora Matanića. U takmičarskom programu Fokus prikazan je Ribanje i ribarsko prigovaranje Milana Trenca.

Na samom početku specijalnom gostu i glavnom glumcu Ribanja i ribarsko prigovaranje Radi Šerbedžiji uručen je Pobednik, umanjena replika Meštrovićevog spomenika s Kalemegdana, svojevrsna nagrada za životno djelo koje FEST dodjeljuje od 2015. Na završnoj večeri nagrada za najbolju žensku ulogu dodijeljena je Lani Barić, scenaristkinji i glavnoj glumici u filmu Tereza37.

Okončanjem ovogodišnjeg izdanja FEST je uplovio u pedesetu godinu života. Tom prilikom unuka njegovog pokretača, filmskog kritičara Milutina Čolića, Una Čolić Banzić, koja inače živi u Australiji, uredila je impresivnu monografiju o ljudima koji su radili i dolazili na FEST. Tu nema koga nema. Od Fritza Langa do Franca Capre, od Akire Kurosawe do Vittoria De Sice.

Slabe kulturne veze Zagreba i Beograda

Uz njih, tu su se redovno sa svojim filmovima pojavljivali Francis Ford Coppola, Miloš Forman, Jim Jarmusch, Claude Lelouch, Joseph Losey, Costa Gavras, Paolo i Vittorio Taviani, Pier Paolo Pasolini, Piter Bogdanovich, Carlo Saura, Andrej Končalovski, Aleksandr Sokurov, Bob Rafelson, Sam Peckinpah, Agnès Varda, Dušan Makavejev, Aleksandar Petrović, i sve tako redom, manje-više gotovo čitava povijest filma. Ni glumci, a posebno glumice, nisu izbjegavali FEST.

Tu su dolazile Monica Vitti, Gina Lollobrigida, Claudija Cardinale, Bibi Anderson, Liv Ulmann, Ingrid Thulin, Catherine Deneuve, Anna Karina, Milena Dravić, Jagoda Kaloper… kao i glumci: Kirk Douglas, Robert De Niro, Denis Hopper, Vittorio Gassman, Bata Živojinović, Rade Šerbedžija….

Kulturne veze Beograda i Zagreba nisu na nekom visokom nivou. Dapače. Beogradske knjige ne mogu se kupiti u Zagrebu, kao ni obrnuto. Zato iz stražnjeg džepa vadim malo prošireni prilog toj monografiji da vam na trenutak, iz svog kuta, približim djelić te slavne prošlosti. Da znate na kakvom su to festivalu igrali naši filmovi.

Eksperimentalna kazališta i moderni klasici

Kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su nam svjetove otvarali živi ljudi i njihova umijeća, a ne Interneti, sve živo što se bavilo eksperimentalnim filmom dolazilo je u Zagreb na GEFF, moderni klasici na Muzičko bijenale, eksperimentalna kazališta Amerike i Europe na IFSK. Bile su to godine u kojima je Korčulansku ljetnu školu pohodio cvijet svjetske inteligencije, kada su beogradski BEMUS i BITEF privlačili najveće majstore muzike i kazališta, Ljubljana je imala veliki internacionalni bijenale grafike, autori onoga sto se kasnije prozvalo “crnim valom” snimali su svoje najbolje filmove.

U tom i takvom ozračju otvorenih prozora bilo je potpuno prirodno da se Jugoslaviji dogodi i jedan pravi, veliki filmski festival poput beogradskog FEST-a. Željeli mi to danas priznati ili ne, bivša nam je zajednička zemlja tada bila u modi. Reklo bi se – išlo joj je. Od herojske pobijede u ratu ta mala i zaostala seljačka zemlja velikom se brzinom pretvarala u industrijsku.

Svakim se danom bolje i slobodnije živjelo, ili smo u to barem čvrsto vjerovali, a samoupravljanje je bio izuzetno zanimljiv eksperiment, Nesvrstani su bili na putu da postanu treća sila svijeta. Čak je i neprikosnoveni vođa Tito bio toliko popularan da bi, da je imao hrabrosti izaći na slobodne izbore, valjda dobio preko 90% glasova. Svijet je bio znatiželjan da to vidi, svatko je htio doći.

‘Filmovi narkomansko-pornografskog sadržaja’

I domaće su kulture tada bile nekako društveno važne, prisutne, činilo nam se da se o njima brine. Nikada prije i nikada poslije na ovim se prostorima to nije događalo. Svi festivali i skupovi, svi susreti i odmjeravanja sa svijetom, uvelike su pomogli da se ljudi koji su činili te kulture češće viđaju, izmjenjuju iskustva, postaju međusobno bliži. Mirno se može kazati da su u takvoj Jugoslaviji različiti stvaraoci iz različitih kultura tada bili među onim koji su tu državu ujedinjavali, a da su je brojni bezlični političari, na identičan način kao i danas, razdvajali.

Postojala je još jedna frapantna sličnost s današnjicom; na FEST-ov ponoćni program pod nazivom “Film u društvenim konfrontacijama” koji je vodio Dušan Makavejev, oštro je reagirala Komisija za njegovanje revolucionarnih tradicija SUBNOR-a (Saveza udruženja boraca narodno-oslobodilačkog rata) koji su za njegov program, između ostaloga, rekli; “Filmovi su to revolveraškog i narkomansko-pornografskog sadržaja i atmosfere“.

Izvrsni beogradski portal nova.rs uz početak ovogodišnjeg FEST-a prenosi ono sto je Dušan Makavejev o tom događaju kazao nekoliko godina kasnije: “Umesto frontalnog napada na cenzuru rekli smo – svaki film ima pravo da bude prikazan. Naše je da filmove prikažemo. Ako se film gledateljstvu ne sviđa, odgovornost je samo autorova. Također, autoru lično pripadaju i svi komplimenti. Filmovi se obraćaju svakom pojedinačnom gledaocu, da uzme šta mu treba. Svako gleda film po svome ključu. Svaki film čini imaginarnu platformu kojom pojedinačni gledalac komunicira sa svetom na poseban, samo njemu svojstven način”.

Brojnih nestašluci ondašnjih nacional-komunista

Istovremeno s velikim bumom kulture, tih se godina na jednoj strani masovno odlazilo u pečalbu, a na drugoj počelo sijati nacionalističko sjeme koje će uskoro doći glave “crnom valu”, zatvoriti Korčulansku ljetnu školu, da spomenem samo neke od brojnih nestašluka tadašnjih nacional-komunista. Nepuna dva decenija kasnije, ta će struja unutar Partije, u koprodukciji s Armijom, dovesti do rata i raspada zemlje.

U tom sukobu kulture i nacionalizma kultura je poražena, političari su pobijedili; Jugoslavija je nestala. Iz nje su nastale male države koje se danas bolno suočavaju sa stvarnošću svojih nacionalističkih snova. Na drugoj, onoj plemenitijoj i od javnosti gotovo do anonimnosti sakrivenoj strani, ostali su, kao neki trag izgubljenog vremena, malobrojni svjesni činjenice da u većem dijelu tog prostora dijelimo gotovo isti jezik. Oni koji se ne boje dijaloga, koji razumiju bogatstvo koje donosi različitost kultura i koji cijene svakoga koji, usprkos vremenu i državama koje preziru kulturu, još uvijek stvara na ovim prostorima.

Nadobudni mladac 1971. koji magistrira režiju

To su uglavnom oni koji su stasali na raznim FEST-ovima i BITEF-ima, GEFF-ovima i Korčulanskim ljetnim školama, oni koje su ti događaji zauvijek označili. Sve su malobrojniji, ali su još uvijek hrabri i, što je najvažnije – ne posustaju. Ali da se vratim FEST-u.

FEST je bio čudo za koje smo mislili da smo ga zaslužili, da je krajnje normalno da se, nakon što se to dogodilo kazalištu i muzici, dogodi i filmu. Bio sam te 1971. nadobudni mladac koji će upravo te godine magistrirati režiju igranog filma na FAMU u Pragu. Nitko mi nije bio ravan i u tom imaginarnom svijetu u kojem sam tada boravio nije bilo ništa normalnije nego da i ja dođem na tu svečanost svjetskog filma.

Bio sam tako na prvom i na mnogim narednim. Dolazio sam vidjeti filmove koje do tada nismo mogli vidjeti, dolazio sam da vidim ljude koji ih prave. Dolazio sam da se družim, da učim, da vidim kako to majstori pričaju priče i kako pričaju o tome kako su ih pričali. Od stotinjak filmova koje sam odgledao na FEST-u, posebno pamtim projekcije njih nekoliko.

Neke filmove ne treba dirati ni ponovno gledati

Bernardo Bertolucci je donio svoju verziju 1900 – Novecenta (Dvadeseto stoljeće). Donio ju je tajno, od producenta nije imao odobrenje za javno prikazivanje, tako da je nas stotinjak to odgledalo iza zaključanih vrata. Mislim da je njegova verzija trajala nekih sat, sat i pol duže od one koja se kasnije pojavila u kinima. Pamtim kako me je ta epska priča koja počinje ludom koja trčeći poljem viče: “Verdi e morte, Verdi e morte” i time označava početak novog stoljeća, tada potpuno očarala.

Kad je Bertolucci umro, odlučio sam ga ponovo pogledati. Bio sam svjestan da neke filmove ne treba dirati, ponovno gledati. Da ih jednostavno valja ostaviti u memoriji kao poklon-pakete jednog prošlog vremena. Prekršio sam to pravilo i odustao od gledanja nakon desetak minuta. Film ni približno nije u meni počeo buditi ono uzbuđenje koje sam imao kad sam ga prvi puta vidio. Nisam želio da mi novo gledanje pokvari pamćenje na film, na FEST-ovsku “tajnu” projekciju, na ushit s kojim sam tada napustio dvoranu.

FEST-ovska projekcija „La Grande Bouffe“ Marca Ferreria bila je također jedna od tih koje pamtim. Prije svega, ako me pamćenje ne vara, na njoj je bila putena Andréa Ferréol koja u filmu igra samu sebe: Andréu Ferréol. A uz to je kolao i glas da jedan od praških đaka s njom ima prijateljsku vezu. Ukratko, na Ferreriev film se išlo s posebnim uzbuđenjem.

FEST se opet diže, a Motovun se još ne spušta

I dobilo se to što se očekivalo. Čak i više. Pamtim ga kao jedan od najboljih filmova o hrani, kao odu velikom guštu velikog ždranja. Kad smo izašli s projekcije, svi smo se složili da je sjajan film, ali smo se podijelili oko toga što sada treba raditi. Ja sam navijao da idemo negdje na dobru večeru, svi ostali su me gledali u čudu i sa zaprepaštenjem pitali kako možeš jesti nakon filma u kojem se ljudi ubijaju hranom, kako ti se ne gadi i sama pomisao na jelo. Za razliku od njih, mene je film učinio gladnim, baš mi se jelo nešto dobro i zato se nisam dao pokolebati. Na kraju smo svi zajedno završili na sjajnoj večeri kod Ive u Klubu književnika.

Da, FEST je bio veliki festival kojem sam se radovao kao i čitava moja generacija. Puno godina kasnije, kad smo počeli jedan sasvim mali filmski festival, onaj u Motovunu, često sam ga se sjetio. Nismo imali te pare, iza nas nije stajala ni naša mala država, a kamoli jedna velika kao iza FEST-a, nismo imali tu FEST-ovu pompoznost niti smo k njoj stremili, ali ipak smo imali nešto zajedničko, i to ono najvažnije: veliko veselje, kako onih koju su dolazili gledati, tako i onih koji su donosili svoje filmove na ogled.

Taj normalni odnos, ta spontana igra u kojoj nema velikih i malih, u kojoj su samo oni koji vole film s obje strane ekrana, nešto je što sam odnio s FEST-a i na čemu sam do kraja inzistirao na Motovunu. U godinama sam kad više nije pristojno pohoditi, a kamoli praviti festivale. Ali ponekad ipak pogledam što se s njima događa i zato me veseli da se veliki FEST ponovno diže, a da se mali Motovun, usprkos svemu, još ne spušta.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu