Nekad je nužno odabrati stranu

HNK Osijek ima novu predstavu, ‘San ljetne noći’ u nabrijanoj neobaroknoj viziji mlade redateljice

Davor Špišić recenzira novu produkciju

FOTO: Kristijan Cimer

Baš nekako u ovo vrijeme, ali davne 1980., pustilo nas iz kasarne u grad. I dok smo u uniformama armije koja je već polako krepavala, regrutski bauljali kroz Leskovac, sve tražeći najbolje šampite, ćevape i ljutu urnebes salatu, odjednom se pred Narodnim pozorištem tog južnosrpskog grada ukazao fantazmagoričan prizor: strojčina vojske vijugala je, naguravala se i nervozno cupkala na hladnoći, čekajući da dosegne kasu i kupi žuđenu kartu.

Davao se Shakespeareov „San ljetne noći“, a jagma dječaka s titovkama, crvenim zvijezdama i kravatama na lastiš, bila je neviđena i navijačka. Stojeći u redu, razabrao sam da su mnoga soldatska braća već nekoliko puta gledala predstavu. A kad se u početnim prizorima ukazala Titanija, bilo mi je jasno zašto, i otkud taj kolektivni oslobađajući uzdah.

Neizmjerno čulna glumica s nemirnim bičevima crne kose i oblapornim dojkama, življim od najživljeg Willovog stiha, titanski je vladala Titanijinim erosom i slala nam pelud zatravljenosti i izbavljenja. U tom prizoru dvorane na rubu svijeta, ispunjene depresivnim uniformama koje omađijano ostaju bez daha pred erosom života i teatra, bilo je nečeg popartističkog. I vjerujem da se Shakespeare u tom snu jesenje noći doista ukazao nad Leskovcem. Jer, o Žudnji je ovdje riječ, i o Slobodi.

Sevdah parafraza Elvisa

Nova produkcija „Sna ljetne noći“ (A Midsummer Night’s Dream, napisana 1595. ili 1596., objavljena 1600.) Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, u nabrijanoj neobaroknoj viziji mlade redateljice Tamare Damjanović organski održivo temelji se na dvjema zlatonosnim rudama: žudnji slobode i slobodi žudnje. I bogme ih je, vodeći inspirirani ansambl, rudarski iskopavala, s lakoćom prebacujući udarničke norme. Prostor Shakespeareove mantre da je život san ako se sami za to izborimo i tako snovito osnaženi dočekamo bolna buđenja, redateljica je sa svojim neimarskim timom (scenografkinjom Sheron Pimpi Steiner, kostimografkinjom Ivanom Živković i dizajnerom svjetla Lukom Matićem) višeznačno oblikovala.

Stalno se pred nama isprepliću profano i uzvišeno, sirovo i visokomimetsko osjećanje. Kolorit i mizanscen načas nas teleportiraju u mitološke prizore francuskog revolucionarnog slikara Davida (scene Tezeja i Hipolite u izvrsnoj međuigri Duška Modrinića i Selme Mehić), a onda nas opet bace u daleku utopijsku Nedođiju iz mašte viktorijanskog Shakespeareovog nasljednika Jamesa Matthewa Barriea. U doba kad je „San“ napisan već su španski konkvistadori Cortes, Pizzaro i elizabetanski gusari Drake i Raleigh ognjem i mačem gazili nevinost trećeg svijeta.

O tome je Bard pronicljivo govorio, a Tamara Damjanović dosljedno pretvara u današnju travestiju socijalnog beznađa. Kao što je Brecht imao Weilla, Tamara impresivnu suradnicu ima u kompozitorici Katarini Ranković koja stvara uzbudljivi eklektični soundtrack predstave. Od praritmova neuškopljene divljine do džezerskih improvizacija, pijanističkog ekspresionizma i sevdah parafraze Elvisove „Can’t Help Falling in Love“.

Žudnja egzistencijalne slobode

Taj brehtijanski instinkt za lumpenproleterske žilave snove postao je i temeljni znak predstave. Naročito nošen (važan oslonac daje im koreografija Vuka Ognjenovića i Selme Mehić) sjajnom pelivanskom igrom majstora zidara: Aljoše Čepla (Dunja), Ivana Simona (Vratilo), Miroslava Čabraje (Frula), Matka Duvnjaka Jovića (Spretko) i Dore Bogdanović (Gladnica). Oni su od pozicije prezrenih na svijetu zaista dosegli čaplinovske snove.

Njihova žudnja egzistencijalne slobode i dostojanstva, njihove igre gladi, djeluju kao rebelijansko isprdavanje blaziranim igrama moćnika koji se dosađuju. Vilinski demoni Oberon i Titanija (izvrsni Armin Ćatić i Sandra Tankosić) i njihov Puk (petarpanovski ga nosi Matija Kačan) daleko su golom preživljavanju radničke družine točno onoliko koliko su daleko nepouzdani snovi.

Naerotizirani kvartet ljubavnika koji se traže po tragovima mjesečarske hipnoze, razuzdano i ironijski igraju Antonio Jakupčević (Demetrije) Ivana Soldo Čabraja (Helena), Ivan Ćaćić (Lisandar) i Antonia Mrkonjić (Hermija). U njihovoj persifliranoj pastorali u jednom će bljeskovitom trenutku zazvoniti riječ Mržnja. I nakratko zamrznuti priču nad ponorom ljubavnog naličja.