Htio sam u Hagu potajno snimiti hrvatske i srpske zatvorenike, dok veselo zajedno slave. Del Ponte me zaustavila

Ispod njega stajalo je obećanje da ćete ovdje, bolje nego bilo gdje drugdje u New Yorku, saznati sve o svojoj budućnosti. Danima sam prolazio pored tog lokala i gledao kako za stolom, kao što cimer i najavljuje, sjedi starija žena s crvenom maramom oko glave i kristalnom kuglom ispred sebe.

Nazirao sam da će kod nas biti sranja

Film koji sam želio snimiti trebao je biti rađen u jednom statičnom kadru. Kamera bi stajala na jednoj strani ulice i gledala prema izlogu vračarinog lokala. Kao jedini glumac u filmu, poput nogometnih navijača koji kreću na stadion, pred kamerom bih ogrnuo jugoslavensku zastavu, prešao na drugu stranu ulice i ušao u vračarin lokal.

Narednih nekoliko minuta pred kamerom bi prolazili ljudi i automobili dok bi se u dubini kadra, kroz izlog, vidjelo kako ogrnut zastavom sjedim ispred vračare koja zatvorenih očiju drži ruke na kristalnoj kugli i nešto govori. Na kraju bih izašao, prešao ulicu i zastao pred kamerom. Niz obraze bi mi se slijevale suze.

Žao mi je što to nisam snimio i pohranio kao dokaz da sam još 1985. maglovito nazirao da će kod nas biti sranja. Namjesto tog njujorškog kratkog snimio sam te godine zagrebački dugi, “U raljama života”, koji se bavi istom slutnjom i koji završava Pipovom rečenicom: “Tu bu grdo!”

2. Film: Sastanci Tuđmana i Miloševića

Druga bilješka posvećena je nekoj vrsti dokudrame (igranoj rekonstrukciji stvarnog događaja), koja se trebala baviti onim što je po mom mišljenju jedna od početnih točaka u priči o ratu na ovim prostorima.

Radi se o dogovoru Tuđmana i Miloševića da “humanim preseljenjem”, kako su to oni službeno zvali, seljenjem ljudi i razdiobom prostora, odvoje dva naroda i time spriječe rat. U to ime vođe su formirali svoje komisije, sastavljene od brižno izabranih nacional-intelektualaca, kao što su s hrvatske strane to bili Zvonko Lerotić, Dušan Bilandžić, Josip Šentija i drugi. Koliko se zna, te su se komisije tri puta sastajale i ozbiljno radile.

Na tim sastancima stajali su svi zajedno oko stola na kojem su bile prostrte specijalne karte, poput generala pred bitku u ratnim filmovima, i predlagali koje stanovništvo treba preseliti i gdje te koji će teritorij nakon toga kome pripasti. Cilj zajedničke akcije bio je da se dobiju dva, po krvnim zrncima što je moguće čišća, nacionalna korpusa.

Ionako previše poluistina i laži

To sam namjeravao snimiti tako da kameru smjestim u luster iznad stola i u nekoliko minuta, iz ptičje perspektive, pokažem kako je to stvarno izgledalo. Kako je ta monstruozna ideja, koja se uvelike i ostvarila, ali ne humanim preseljenjem, već krvlju, otvorila Pandorinu kutiju dogovorenog rata, koji se nije trebao dogoditi.

Odustao sam od ove dokudrame, jer nisam uspio doći do točnih podataka o tome što su stvarno predlagali, kako su crtali i docrtravali karte. Zaključio sam da je o tom ratu ionako izrečeno previše poluistina i laži i da nema smisla da tom mitološkom mulju i ja još nešto dodajem.

3. Film: Druženje zločinaca u Hagu

Treći kratki film pokušao sam snimiti puno godina kasnije. Bio je zamišljen, kao i prethodna dva, u trajanju od oko pet minuta i u jednom statičnom kadru. No, da bih vam ga prepričao, moram prvo napraviti mali “historijski uvod”.

Samo oni koji to nisu željeli znati, a takvih nije mali broj, nisu znali da su se tijekom rata Tuđman i Milošević, veliki vođe dva mala naroda, prema dosta vjerodostojnim podacima, fizički susreli četrdeset i osam puta. Pokojni Denis Kuljiš, kojem nije bilo uvijek za vjerovati, išao je i dalje od toga: “Tuđman se za vrijeme rata češće viđao s Miloševićem, nego ja sa svojom ženom.”

Uz to se zna da je u uredima obojice bio specijalni telefon samo za njihove razgovore, kojih je tijekom rata, kažu bliski suradnici, bilo preko šezdeset. Od istih suradnika znamo da je Tuđmanov sef kabineta Šarinić, kao njegov specijalni izaslanik, između 1993. i 1995., jedanaest puta odlazio Miloševiću na razgovore i da je posljednji put kod njega bio nekoliko dana nakon Oluje.

Neprijatelji postali nerazdvojni prijatelji

Kao i njihovi šefovi, tako su i podređeni održavali bliske kontakte tijekom čitavog rata; armije su se međusobno pomagale u oružju i gorivu, vojskovođe su se susretali, čak su i kriminalci, koji su od zaraćenih država dobili licencu za ubijanje, postajali nerazdvojni prijatelji.

Dok smo polagano postajali svjesni svega toga, advokati su iz Haga počeli donositi priče kako se u tamošnjem zatvoru do jučer neprijatelji danas poštuju, kako u posebno uređenoj dvorani zajednički slave rođendane i imendane, svece i Nove godine.

Čedo Prodanović mi je pričao kako su se Ademi i Milošević oslovljavali s “generale” i “predsjedniče”. Od drugog advokata sam čuo da je to međusobno uvažavanje išlo tako daleko da je Tuta svom bliskom suborcu Šteli pred svima opalio šamar, jer Miloševića, osobu koju je on izuzetno cijenio i s kojom je čitav rat održavao bliske kontakte, nije oslovio s “predsjedniče”.

Carla del Ponte odbila da stavim kameru

No, da se iz “historijskog uvoda” vratim na film. Taj mali film trebao je biti vrlo jednostavan dokumentarac. Kameru sam namjeravao sakriti u sat na zidu iznad velikog stola u zajedničkoj prostoriji tijekom slavlja Nove godine. Pet minuta prije ponoći pokrenuo bih kameru koja bi snimila društvo za stolom prepunim hrane i pića. Točno u ponoć ugasio bih kameru i pod odjavnom špicom, na kojoj bi se listala imena prisutnih i zašto su optuženi, čulo bi se kako si međusobno čestitaju, pjevaju i žele jedni drugima sve najbolje u Novoj.

Slavenka Drakulić je u to vrijeme pisala esej o jednom od tih ratnih zločinaca i često odlazila u Hag. Ispričao sam joj ideju i zamolio da pita Carlu del Ponte bi li mi dozvolila da u zajedničku prostoriju za proslavu Nove godine stavim kameru. Odgovor koji je donijela, bio je, kao što sam i očekivao: “Ne dolazi u obzir.”

Tako film koji je trebao nositi naslov “Posljednji jugoslavenski film” nije ugledao svjetlo ekrana i uza sve je počasti, zajedno s dva prethodna, pokopan na groblju mojih nesnimljenih filmova. Slava im.