HRT slavi obljetnicu, a naš kritičar prisjeća se legendarnih projekata (i malo napada aktualni program)

Kako se nekad televizija mijenjala s duhom vremena

Mlađa sestra, Televizija Zagreb pokrenuta je 7. rujna 1956. izravnim prijenosom svečanog otvorenja Velesajma, a na Dan republike, 29. studenoga, počelo je eksperimentalno emitiranje programa Televizije Zagreb iz studija u Jurišićevoj 4 (u kojoj je potom desetljećima ostalo sjedište Radija), a tad je emitiran i prvi Dnevnik.

Ostalo je povijest. Televizija je rasla, mijenjala i napredovala se u skladu s duhom vremena, političkim prilikama, financijskim mogućnostima, tehničkim razvojem, te pratila trendove i slijedila svoje uzore, prvenstveno RAI, koji je tih pedesetih i šezdesetih godina bila televizijsko zrcalo Europe. Pametnim kadroviranjem, zahvaljujući ljudima koji su vodili tu kuću, poput generalnog direktora Radio Zagreba, generala Ivana Šibla , tehničkog direktora Vojka Trsa, glavnog inžinjera Romana Galića i Zlatka Sinobada, prvog direktora, na Televiziju Zagreb došli su ljudi koji za nju nisu bili ni tehnički, ni profesionalno educirani u današnjem smislu, ali su bili željni rada, obrazovanja i inovacija, koji je omogućavao novi medij.

Što mi je rekao skromni Oliver Mlakar

Na radio Kopru, zaluđeni programom RAI-a zamijećeni su Anton Marti i Mario Fanelli, kasnije redateljske legende Televizije Zagreb, koje Sinobad dovodi u Zagreb. Oni u pionirskim danima Televizije Zagreb doslovno uče proizvoditi televizijski program, gledajući svakodnevno talijanske uzore. Fanelli počinje raditi dramski program, a Marti se specijalizirao za zabavne i show programe, čime je postao legenda cijelog JRT-a. Previše je imena zaslužnih u povijesti Televizije, poput ravnatelja Ive Bojanića, da bi ih ovom prigodom mogao nabrajati, a da nekog ne izostavim i time učinim nepravdu.

Lica koja su isprva uživo čitali vijesti, vodili Dnevnik, a kasnije i kvizove, zabavne emisije, show programe, kontakt emisije i ušli u legendu ovog medija, živeći u sjećanjima vremešnijih gledatelja. Televizija Zagreb imala je desetljećima između šezdesetih i konca osamdesetih najkvalitetniji informativni, dječji i školski, zabavni, kulturni, dokumentarni i dramski program. Prednjačila je prijenosima festivala, te brojnih kulturnih događanja uživo, u okviru negdašnjeg JRT-a. Televizija je stvorila jake programske brendove i osobnosti, koje je publika obožavala i doživljavala gotovo članovima svoje obitelji.

Skromni Oliver Mlakar, koji je tjedno dobivao stotine pisama obožavatelja, u jednom mi je intervjuu rekao, odmahnuvši rukom: “Ma da je moj poštar, bio svaku večer na ekranu, poput mene, bio bi jednako popularan u cijeloj Jugoslaviji”. Najjačih zaštitnih znakova zagrebačke televizije stvorenih velikim trudom televizija se poslije odrekla vlastitom nemarnošću ili političkim utjecajima, promjenama podobnika i neprestalnim kadrovskim križaljkama.

Propali već gotovi projekti

Od Menda i Slavice, Tv magazina, Malih noćnih razgovora, Jadranskih susreta, Zlatne niti, Kulture srca, Ekrana bez okvira, Kviskoteke, Nedjeljnog popodneva, Turbo limach showa… Urbane tv drame ponedjeljkom uvečer te dramske i humoristične serije ušle su u antologiju i nikada više, poslije devedesete, nije toliko uloženo u obnovu kvalitetne dramske produkcije. S izuzetkom Berkovićeve Kontese Dore, a u privatnoj produkciji, nastale su gledane serije, poput Vile Marije, Dobrih namjera, ili Ponosa Ratkajevih.

Mnogi kvalitetni projekti i već gotovi scenariji za dramske serije, ili adaptacije Krležinih i Zagorkinih romana, ostali su zauvijek u ladicama prolaznih urednika dramskog programa. Zamijenili su ih loše serijic , neduhoviti sitcomi, te sve slabije sapunice u privatnoj produkciji. HRT je, uistinu, već godinama u kreativnoj i kadrovskoj krizi. Izmjenjuju se kadrovi u direktorskim i uredničkim foteljama, a malo toga ostaje vrijedno pozornosti i na zadovoljstvo gledatelja, koje se, posve razumljivo, stoga okrenulo komercijalnim televizijama i satelitskim programima.

Najveći gaf nove uprave

Kakva je danas situacija na HRT-u? Nakon što je smjenjena ravnateljsko-programska ekipa Gorana Radmana (koja je razočarala ostvarenim rezultatima u svom mandatu, a ponajviše Saša Runjić kao direktor programa ), nedavno je političkom smjenom postavljena nova, na čelu s vršiteljem dužnosti glavnog ravnatelja Sinišom Kovačićem. U nekoliko dana pometeni su urednici svih televizijskih i radijskih programa. Ostali su podobni vršitelji dužnosti, no u rijetkim slučajevima i sposobni.

Za program je trenutno odgovoran Jozo Barišić, prvi program vodi Ružica Renić Andrijanić (smijenjen Igor Tomljenović), drugi program Jasna Burić (koja se nimalo nije proslavila svojim mandatom kao direktorica programa prije nekoliko godina, a naslijedila je Vesnu Karuzu Podgorelec), treći program Krešimir Čokolić (smjenjivanje Deana Šoše, koji je urednički postavio HRT3 i imao ambicije napraviti program po uzoru na kanal Arte, jedan je od najvećih gafova novog rukovodstva ), dok još uvijek nedefinirani četvrti program, koji bi trebao biti 24 satni servis vijesti, trenutno vodi Tončica Čeljuska.

Do mirovine u Dobro jutro Hrvatska

Nakon što je smjenjena Lamija Alečković, koja se također nije proslavila svojom koncepcijom i kvalitetom Informativnog programa, na mjesto urednice zasjela je Katarina Periša Čakarun, negdašnja reporterka iz šibenskog studija, koja već godinama izvještavanjima s lica mjesta i razgovorima s političkim čelnicima otvoreno lobira za HDZ i to je baš svima jasno. Bliskim odnosima s vrhuškom stranke, očito, nagrađena je za svoj angažman. Sve te kadrovske kombinatorike, u suštini, manje su važne. Gledatelje, koji i dalje svakog mjeseca financiraju javni servis, zanima samo tv program i njegova kvaliteta, a ona je i dalje vrlo,vrlo upitna.

Prelistajmo prvi program HRT-a. Pretumbacije je doživjela već prva emisija dnevnog programa Dobro jutro, Hrvatska, koju je 1992. pokrenula Marija Nemčić, i koja je manje-više mijenjala sadržaj, formu, scenografije, urednike i voditelje, no u suštini morala bi biti ležerna, podjednako informativna i zabavna emisija, koja budi gledatelje u sedam ujutro i u dva sata kontakta uživo nudi im pregršt reportaža, javljanja uživo, gostiju, svakodnevnih priča, glazbe i laganih tema.

Neka lica, čini mi se, dočekat će mirovinu u toj emisiji, poput Karmele Vukov Colić, koja je suverena, opuštena i uvijek pripremljena voditeljica, no kao da nije sposobna raditi išta drugo, i Davora Meštrovića ( koji se ambiciozno svako malo prihvati i uređivanja). Odlukom nove urednice Ane Milić (inače supruge Gorana Milića, koja je godinama odrađivala ukinutu emisiju o samoj televiziji), maknuta je Sanja Doležal, a dovedeni su Ljiljana Vinković i Ljudevit Grgurić. I to se pokazalo promašajem, jer se oboje nisu snašli i nemaju dobru kemiju pred kamerama.

Problematične su i emisije o zdravstvu

Promašena je emisija Vita jela zelen bor, koja ide potom, sa sjedenjem u studiju, uključenjem telefona i površnim tretiranjem općih tema, koje se u pola sata ne mogu kvalitetno obraditi i reciklirane su u drugim emisijama. Strane televonele svakodnevno u pola jedan ostale su na programu zahvaljujući tome što ih je Nemčićka svojedobno uvrstila, no njihova kvaliteta uistinu ne odgovara javnom servisu.

Društvena mreža svakodnevno na prvom programu zanimljiva znanstvena je emisija uživo, koju suvereno i decentno vodi Blaženka Leib (koja se uspjela iščupati iz ralja Dobrog jutra), no kad ponedjeljkom zasjedne u studio Sanja Kocijančić Petričević kao urednica emisije o zdravstvu, nastaje veliki problem. Autorica koja je već godinama na ekranu ima veliki problem s nesigurnošću, površnošću kojom pristupa temama, te u istu emisiji utrpa tri značajne teme, poput hepatitisa, bubrežnih problema i raka prostate.

Vodi površne školske razgovore s doktorima, kojima voli docirati, a za gledatelje koji se uključuju nema dovoljno strpljenja. S druge strane, već godinama nema prilike biti na ekranu Patricija Levak, daleko meritornija što se tema zdravlja tiče od spomenute kolegice. Već godinama svako uredništvo programa HRT-a kopira jedan od drugog šablonu popodnevnog dnevnog programa, s reprizom neke serije, te dosadnom i predvidljivom emisijom Hrvatska uživo, (hibridom tema iz Dnevnika i Dobrog jutra), s mnogima iritantnom Majom Sever i njenim površnim razgovorima.

Bljedunjave kopije RTL-ovih formata

Emisija Život je lijep, koju vodi i Barbara Kolar (odlična voditeljica, ali daleko bolja u večernjim formatima) bljedunjava je kopija RTL-ovih lifestyle magazina, koji imaju ekskluzivnije priloge, iako ponekad previše prostora daju polusvijetu. S informativnim programom i Dnevnikom se ovom prigodom ne želim baviti, dok ne odgledam novi Dnevnik, koji kreće večeras….

Večernji program HRT-a, osim pokoje odlične premijerne serije, kao što su Kuća karata, danska produkcija, ili Dobra žena, ne nudi ništa zanimljivo. Televizija se odrekla vrhunskih autora, koji bi bili u stanju stvoriti živu, provokativnu i gledljivu emisiju u prime timeu, između 20 i 22 sata. To, promašeni zabavni projekti poput Bez veze s Trbovićkom, ili ukinuti Tarikov talk show sigurno nisu. Poseban problem jest vikend program. Baš kao što cijela ekipa HRT-a od petka u jedan odlazi na vikend (osim onih koji moraju dežurati, ili imaju termine montaže), tako čini se razmišljaju i svi koji povremenu zasjednu u fotelju urednika programa.

Preko vikenda već desetak godina najlošiji je program, što je nonsens, jer publika mahom vikendom ima najviše vremena za praćenje tv programa. I tako je već godinama i nikome ništa! Za to nijedan urednik i direktor programa ne snosi odgovornost. Subotom i nedjeljom nema ni Dobrog jutra. Satnica se puni vesternom prijepodne (kao da nema drugih žanrova koje ljudi vole), duhovnim emisijama, emisijom o braniteljima (koje trebaju imaju svoje mjesto na javnoj televiziji, ali nikako u ovim terminima), reprizama dokumentaraca i prosječnih filmova.

Odlazak kompetentnih novinara

Time ponovno HRT kao da nesvjesno radi za konkurenciju, koja u istom terminu nudi premijerne filmove i reprize najgledanijih formata. Televizija je dozvolila da je napuste kvalitetni novinari i autori, poput Silvane Menđušić i Petra Štefanića, iz sportske redakcije Mirna Zidarić i Mila Horvat, u mirovinu „odabrani“ Đelo Hadžiselimović, dopustila povratak Elizabete Gojan, ali za sada samo kao potpisnice vanjskopolitičkih priloga, a mnogi iskoristivi novinari, reporteri, urednici i autori ne dobivaju priliku raditi, ili im se tek povremeno bace mrvice.

Etablirani tv autori, koji su dokazali kako su u stanju napraviti kvalitetne, gledane i marketinški dohodovne emisije, više ne dobivaju priliku za angažman s autorskim projektima, ili su marginalizirani u lošim terminima (primjer je Siriščevićev Opere box). Baš kao što bi trebalo otvoriti prostor i nekim novim licima, talentiranim mladim grafičkim dizajnerima, redateljima, producentima, scenografima, stilistima, koji bi unijeli neku novu energiju, promišljanje medija i estetiku, primjerenu novom dobu i tehnologijama.

Prilično neprimjereni termini

Nedjelja je, pak, toliko dosadna na HRT-u, da ju je najbolje prespavati. Vrlo kvalitetne snimke klasičnih koncerata emitiraju se, definitivno, prerano ujutro, dok prijenosi mise, Plodovi zemlje, Tv kalendar i emisija More imaju tradiciju i publiku. Ali, kad prođe Stankovićeva emisija (koja se održala, uz sve scile i haribde čak 16 godina) na programu više nema ništa zanimljivo: ni premijernih mini serija, ni show programa , ni Nedjeljnog popodneva…. I večernji program je prazan, dosadan, predvidiv, kao i većina domaćih serija (mahom repriznih) koje se emitiraju po enti puta.

Već godinama nema kvalitetnog večernjeg showa, nema talk showa (Damin gambit Elizabete Gojan također je ukinut), nema provokativne političke emisije, društvenog ili lifestyle magazina, nema baš ništa… Dok emisija Branke Kamenski, koja je slabija reciklaža kultne Pola ure kulture, nije primjerena za kasnovečernji nedjeljni termin.

Drugi program HRT-a je jeziv. Osmišljen kao “obiteljski”, što je vrlo upitno u odabiru, od jutra do ponoći ispunjen je ne osobito uspješnim dječjim emisijama, slabim serijicama, prosječnim, ili čak odličnim dokumentarcima, ali u posve krivim terminima, britanskim emisijama o kuhanju (a zna se da Britanci imaju najlošiju kuhinju, ako ih kompariramo s Francuzima, Talijanima, Njemcima, Španjolcima…), reprizama američkih tv filmova B lige, reprizama prožvakanih emisija i domaćih sitcoma iz arhive…

Programi bez fizionomije

Večernji Drugi program nema fizionomiju, lišen je bilo kakvih autorskih emisija (ako izuzmemo emisijice o vrtlarenju, kuhanju ili branju biljaka), tek tu i tamo s pokojom zanimljivom filmskom premijerom, koja zaluta. Tako je već godinama i nikome ništa. Glas protiv nedavno je podigla Neda Ritz, legendarna autorica, bivša direktorica programa, a danas članica Programskog vijeća HRT-a, koja se na jednom od sastanaka Vijeća pobunila na lošu kvalitetom drugog programa i nepostojanjem kvalitetne domaće produkcije.

No, kao da je nitko nije slušao, jer ništa još nije poduzeto da se to promijeni. Treći program televizije je, definitivno, ostao jedinom oazom kvalitetnog kulturnog i filmskog programa, koji je s vremenom stekao sve više fanova. Maratoni filmova, ciklusi autora, reprize domaćih drama i kultnih serijala, koje uvijek otkrivaju nove generacije, simpatični programi, poput Dobro jutro, kultura nedjeljom, programi o jazzu, šahu, povijesti rocka, ili kultne emisije u sitne sate Na rubu znanosti originalnog Krešimira Mišaka čine ponudu, koja se ne propušta. Omiljeni su i termini emitiranja filmova noir.

Velik posao za koji uprava nema ni volje ni snage

Neki termini odličnih filmova i na ovom programu su začudni, pa bi ih trebalo drukčije posložiti, da ih se ne bi trebalo snimati. Inače je problem što HRT godinama najkvalitetntije europske, art i regionalne filmove vrti obično tek poslije jedan, dva u noći. Primijetio sam i kako ovih dana, uoči velikog jubileja Televizije, HRT nije učinio napor i Treći program iskoristio da u tjedan dana napravi retrospektivu najboljih arhivskih emisija, drama, serija i filmova vlastite proizvodnje, koji su obilježili šezdesete, sedamdesete, osamdesete…

To jest veliki posao, za koji očito ova garnitura niti ima volje, niti interesa, niti znanja, a ovo je jedinstvena prilika za takav urednički poduhvat. Makar je ponovili za sljedeću okruglu obljetnicu, za deset godina… HRT 4 je još uvijek posve nedefiniran, puni se blokovima vijesti, emisijom Studio 4 u kojoj mladi, nepripremljeni novinari vode razgovore s političarima, koji su toliko slabi i isprazni da je bolje odmah okrenuti program na daljinskom. Četvrti se popunjava prijenosima radijskih emisija (što je samo nedostatak uredničkih i autorskih neinventivnosti televizijskih urednika i punjenje rupa programa), nedostaje mu kvalitetnih projekata, a povremeno se puni izravnim prijenosima sjednica Sabora, političkih skupova i državnih obljetnica, ili sportskim prijenosima.

Pomankanje kriterija vrijednosti

HRT, ovakav kakav jest, gubi bitku u konkurenciji s RTL-om i Novom, u informativnom, zabavnom i igranom programu. Trenutno u prime time terminu, turska serija Tuđi život gledanija je od svega na HRT-u, a nije je mogao ugroziti čak ni Big Brother, koji je pomaknut iza 22 sata. Primjerice, HRT nikada nije emitirao nijednu tursku seriju, no uredno vrti već dvadeset godina latino telenovele, dok konkurencija to koristi i otima im gledatelje i sponzore. A Šprajc svake večeri na RTL-u pomete ostalu konkurenciju, a pogotovo Otvoreno HRT-a s naručenim gostima, koji odgovaraju aktualnim strukturama vlasti.

Pomanjkanje kriterija vrijednosti u našem društvu reflektira se već godinama i na program javne televizije. Nema kriterija kojim netko preko noći zasjedne pred kameru i odmah počinje voditi Vijesti, ili Dnevnik, ili dobije emisiju. O načinu na koji se govori pred kamerom, komunicira sa sugovornikom, pozdravlja ili odzdravlja gledatelje (recimo, već je postalo normalno da se za to koristi ulična slengovska poštapalica „Bok“.

Zamislite samo da je jedna Helga Vlahović svojedobno početak emisije započela s „Bok svima“) ovom prigodom ne bih, da se dodatno ne uzrujam. Gledateljstvo, od kojega žive, vrlo se malo poštuje. Strahovito je pala i estetska razina odijevanja. Voditelji Dnevnika već neko vrijeme nalikuju na djelatnike ZET-a, u plavim sakoićima i bijelim majicama ispod. Razina estetizma i stylinga lica s ekrana pala je doista u cijelom programu. A to si javna televizija nije smjela dopustiti. I u tome je primat odnijela Nova i RTL, čija lica iz informativnog programa izgledaju znatno elegantnije i primjerenije.

Voditelji s govornim manama

U tom smislu, istaknuo bih jedino izgled, ali i profesionalnost, simpatičnost i ležernost sportskih komentatora javne televizije, pohvalivši najnoviju akviziciju, mladog Antu Brkljačića, koji se u kratko vrijeme dobro snašao. HRT, nažalost, ovakav kakav danas gledamo odrekao se brojnih brendova, odrekao se autora, odrekao se spikera (Dnevnik su vodili, ili vode urednici s evidentnim govornim manama), odrekao se poštovanja gledatelja, od kojih živi. Uredništvo se ponaša kao su sami sebi dostatni, kao da nikome ne odgovaraju za to što čine, odnosno ne čine.

RTL danas ima svoje jake brendove: Zorana Šprajca, Tomislava Jelinčića i posljednju akviziciju Mirjanu Hrgu, sjajnog reportera Borisa Miševića i Doris Pinčić Rogoznica, glumicu koja se profilirala kao vrlo prirodna i simpatična voditeljica u zabavnom programu, što je rijetkost za glumce, jer obično iritantno glumataju. Nova Tv ima Mislava Bagu i Ivanu Petrović, uigrane informativne voditeljske parove Marija Miholjek i Saša Kopljar, te Ivanu Paradžiković i veterana Milana Sijerkovića, te gledane domaće serije poput Kud puklo da puklo, čime su opet izbili snažan adut iz rukava Prisavlju, koji je svojedobno terminom u pola sedam prvi počeo s emitiranjem domaćih telenovela.

Apropos gledanosti, koja se poprilično lažira i svaka televizija plasira svoju tvrdeći kako je baš ona najgledanija, HRT je izgubio i tu bitku u većini termina, pojela ih je komercijalna konkurencija . Dolazi ljeto, i kao svake godine, shema javne televizije će se nakrcati reprizama emisija i serija, prijenosima festivala, filmovima i pokojom morskom emisijom, zbog koje će izabrani djelatnici Prisavlja ploviti obalom, besplatno jesti, piti i spavati, reklamirati vlasnike restorana, vinare i lokalne moćnike i pri tom skucati neku emisijicu uživo.

Nitko ne zna što će biti na ljeto

Uvjeren sam da sutra napravimo anketu među programskim uredništvom svih redakcija HRT-a s kojih pet projekata ulaze u jesensku shemu, kako nitko ne bi znao odgovor. Jer, za to ima vremena, a osim toga ne znaju hoće li i do kada, uopće, ostati sjediti u trenutnim uredničkim foteljama. Prema nepisanom pravilu, tv djelatnici se odmaraju sve do početka rujna, kad treba nešto na brzinu osmisliti i pustiti u program za novu shemu. Jedino je nagovješteno jest da ćemo vidjeti drugu sezonu Crno-bijelog svijeta, Matanićevu prvu seriju Novine i povratak Plesa s zvijezdama.

Sve ostalo jest – misterij. HRT, još uvijek najmoćniji medij na ovim prostorima, posljednjih je sezona zadržao primat visokom produkcijskom razinom zabavnog programa, ali samo kad su u pitanju licence inozemnih formata, poput The Voicea, ili Maestra, u kojima je svaka sekunda zadana u originalnom formatu. Produkcijski su uistinu impresivni i dokumentarni povijesni projekti Božidara Domagoja Burić , kao trenutna Republika.

Kad bi i ostala količina programa na javnom servisu bila na tom nivou, imali bismo vrhunsku javnu europsku televiziju. No, s ovakvim programskim ekipama danas, aljkavim načinom rada, bez ozbiljnog medijskog promišljanja , te kadrovima koji žele preuzeti kormilo javne televizije sutra (sudeći po prijavljenih pet imena za glavnog ravnatelja HRT-a) do toga smo još prilično daleko.