Tisja Kljaković Braić tvrdi da u privatnom životu nije minimalist jer je u nje sve naglašeno. „Od fizičkih karakteristika do toga da govorim glasno, bolje reći galamim, da sam temperamentna, da gestikuliram, stalno se smijem…“

Nikad ne bi iselila iz Splita

Kod kuće može u hodu raditi karikature i pisati, no slikati mora, da ne prlja kuću, u ateljeu od 11 četvornih metara koji se nalazi u kamenoj kući u Varošu koji joj je ostao od dide. Tijekom razgovora kojeg smo vodili u dnevnom boravku suprug Igor zabavljao je kćer Nastju, a povremeno su nas obilazili Issa i Šunje koji je veselo skakutao po stanu i lajao. “Vidite kako su svi mirni i tihi, pripremila sam ih da dolaze gosti, inače bi tu bila neizdrživa strka i vika.“

Kaže kako je beba Nastja pomladila cijelu obitelj, kako je donijela radost, ali da ju nije odvojila od slikarstva. „Kad sam rodila mislila sam da je s mojim slikarstvom gotovo. No, ovdje za stolom u dnevnom boravku napravila sam slikovnicu i to me strašno veselilo. Pokazalo se da je novo majčinstvo, kao i moj život, postala dodatna inspiracija.“

Premda suprug Igor misli da bi trebali imati veći stan, od toga, kaže Tisja, neće biti ništa. “Suprug me razumije, zna da se nikad ne bi iselila iz Splita, iz ove četvrti, a nekmoli iz stana. Nema šanse. U dječju sobu stavit ću curama krevete na kat i sve će biti u redu.“

Uzbuđena zbog retrospektive radova u Klovićevim dvorima

Budući da će u rujnu u Klovićevim dvorima biti predstavljena retrospektiva njenih radova, što je iznimno priznanje za mladu umjetnicu, Tisja Kljaković Braić s novom energijom i poticajem vratila se slikarstvu.

“Strašno sam uzbuđena, jer je to vrhunac moje dosadašnje karijere. Dobila sam cijeli kat gdje ću izložiti 120 radova. Zato sam se ponovno uhvatila slikanja,“ istaknula je te objasnila da će retrospektiva započeti predstavljanjem radova iz njene prve faze art brut slikarstva, preko lirskog slikarstva i skulptura do plakata i karikatura. Završit će predstavljanjem novog ciklusa koji je nazvala Spomenik živog čovjeka. “Dobro zvuči,“, tumači zadovoljno, “jer se spomenici podižu mrtvim ljudima, a ja ih svojim slikama pravim za žive ljude.”

Premda se na novom ciklusu odmah prepoznaje toliko karakterističan slikarski rukopis Tisje Kljaković Braić, on će svakako ugodno iznenaditi poznavatelje njenog stvaralaštva. Taj opus, naime, pokazuje koliko se Tisja razvija kao slikarica, a novim djelima dodala je jednu posve novu dimenziju lirike i čistog slikarstva. Iako se nove slike naslanjaju na dosadašnje radove, one ipak donose nešto posve novo, svježe, pune su simbolike iz kojih se mogu iščitati mnoge priče.

‘U mom radu bitna je ideja’

Gledajući taj novi ciklus lako je zapaziti da iz njega sve pršti od ideja. Pri tomu je iskoristila sve svoje talente pa nije čudno da je to vrhunac njenog dosadašnjeg stvaralaštva te bitan iskorak u odnosu na ranije radove.

“U mom radu bitna je ideja, a njena realizacija je onda stvar tehnike. Dok mi ne bljesne ideja ne trebam ni početi raditi. Tada sam strašno nervozna, mučno mi je, nezadovoljna sam, imam osjećaj da više nikada u životu neću napraviti niti jednu sliku. No, kad otkrijem zlatnu žilu, kad uhvatim taj mot, onda slike ispadaju kao iz rukava. I to uzbuđenje nikome ne bih dala.”

U potrazi za novim, Tisji je nedavno pala na um ideja da napravi bistu s glavom od vodokotlića i rukom koja poteže vodu. „Kad sam se toga dosjetila pozvala sam Franu Dulibića, profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje predaje povijest umjetnosti, te sam ga pitala je li negdje vidio nešto slično, jer bih to rado napravila. Odgovorio mi je kako takvo što nije vidio. To mi zvuči nevjerojatno, kako je moguće da se nitko nije sjetio te super ideje.“

Razvila se kao slikarica i crtačica

Tisja priča kako ju slikanje ne zamara, da zbog toga može puno raditi te da ponekad dnevno napravi i po nekoliko slika. Najnoviji ciklus nastajao je uglavnom u vrijeme dok je starija kćer bila u školi, a mlađa spavala. Sve to zahvaljujući tomu što se, napominje, razvila kao slikarica i crtačica.

“Od prvog do zadnjeg crteža vidi se koliko sam napredovala, koliko je moja linija postala tečna. Tako sam ostvarila cilj da sliku napravim iz tri poteza, a da moje crte nisu isprekidane,“ ističe te dodaje kako je to moguće i zato što je cijela njena umjetnost sastavljena od dva lika.

Slike Tisje Kljaković Braić, nastale naizgled jednostavnim crtežom i reduciranim slikarskim potezom, premda na njima nema puno boja, ništa zbog toga ne gube na atraktivnosti. “Ne mogu objasniti zašto na mojim slikama dominiraju bijela i crna boja. Nisam kolorist kao Stipe Nobilo, ali jako volim Edu Murtića čiji su radovi prepuni boja. No, kad bi tako slikala to ne bih bila ja,“ objašnjava Tisja.

Važnu ulogu imala karikatura

U njenom je stvaralaštvu važnu ulogu odigrala karikatura. “Kroz nju sam naučila crtati te sam shvatila da se u tri poteza perom može sve reći. Zbog toga za mene između slikarstva i karikature postoji znak jednakosti, karikatura je po meni jedna vrsta književnosti.”

Pričajući o karikaturama Tisja Kljaković Braić smatra da je upravo zahvaljujući njima dobila poziv iz Klovićevih dvora, što, dakako, nije točno jer će ta izložba biti retrospektiva cjelokupnog njenog stvaralaštva, a na njoj će dominirati prije svega njeno slikarstvo.

Ipak, drži da tako organizatori izložbe žele privući što više ljudi, jer za karikaturu ima mnogo više zainteresiranih nego li što ima publike koja voli likovnu umjetnost. Istodobno sve više prevladava mišljenje da naziv karikatura ne odgovara onomu što Tisja Kljaković Braić radi jer je riječ o ilustracijama koje su ipak nešto posve drugo od klasičnih novinskih karikatura.

Njezine dvije knjige jako su tražene

Dok ju je crtanje karikatura ili ilustracija uvijek zabavljalo, rad na novom ciklusu ispunjava ju osjećajem zadovoljstva. “Valjda zbog toga što ne mogu dočekati da ono što mi je u glavi što prije prenesem na platno.“

Iako crta od kad zna za sebe te tvrdi da je slikarstvo za nju najvažnije, sudeći po reakcijama publike, Tisja je ipak postala omiljena u svijetu umjetnosti po dvije knjige. Prva je “U malu je uša đava”, a druga je knjiga karikatura i ilustracija “Oni”. Obje knjige postale su bestselleri jer su se, u našim prilikama, prodale u nevjerojatno visokim tiražama: “U malu je uša đava” u 8.700 primjeraka, dok je knjiga “Oni” prodana u 12.500 primjeraka.

No, to nisu ni izdaleka konačne brojke. Očekuje se da će početkom listopada izaći neka vrsta petog izdanja knjige “Oni”. „Zvat će se “Oni 2”, a uz neobjavljene karikature u njoj biti i duhovitih pričica iz svakodnevnog života.“ Izdavačka kuća Fraktura također je već izdala novo, dopunjeno izdanje knjige “U malu je uša đava” u kojoj se nalaze nove karikature i ilustracije. “Tu sam knjigu isprva pisala samo za sebe, kao uspomenu, a nenamjerno sam, sudeći po reakcijama čitatelja, napravila spomenik jednoj generaciji.“

Ne smatra da je književnica

Unatoč takvom doista nevjerojatnom uspjehu, Tisja Kljaković Braić ne smatra da je književnica. “Cijeli život slikam i ništa drugo. Premda su moje knjige doživjele veliki uspjeh, ne mogu za sebe reći da sam pisac. Dokaz za to je to što se knjiga “Oni” više gleda nego čita.“

U prvoj knjizi “U malu je uša đava”, koju je posvetila didi i baki, s puno emocija i simpatija pisala je o Splitu i njenom djetinjstvu iz 80-tih godina. Da se, kaže, to vrijeme ne zaboravi. „Kako uvijek vizualiziram sve oko sebe tako sam, dok sam radila na toj knjizi, vidjela sve o čemu sam pisala.”

Crteže u knjizi “Oni” posvetila je pak svom suprugu Igoru kojega poznaje još od osnovne škole. Istodobno priznaje da su Ona i On preslika njenog supruga Igora i nje. “S tim da On, odnosno Igor postaje sve tanji i viši, a ja, Ona, postaje sve okruglija i manja.“

Cijela njezina umjetnost nastala spontano

Ti personalizirani groteskni likovi bez lica koji su neprestano u donjem rublju, simboliziraju bračni život u vrućoj Dalmaciji. Tisja je na svojim crtežima bilježila sve što je vidjela ili doživjela i to čini tako pažljivo i detaljno da iz stvarnog života, tumači, ni zarez ne promijeni. Stoga se slobodno može reći da je Tisja Kljaković Braić, kroničarka dalmatinskog načina života i vremena.

Kao i cijela njena umjetnost, tako su i “Oni” izašli iz nje spontano, a crtežu je još dodala svoj smisao za humor. Mediteranska svakodnevica intimnog, bračnog života para Oni, koji su postali zaštitni znak Tisje Kljaković Braić, prikazana je na poetski način, likovi su simpatični i smiješni, puni međusobne ljubav i humora.

“Iako se neprestano svađaju, Oni se jako vole, pa je to zapravo knjiga o ljubavi.“ I to se vidi iz svakog crteža, iz svake anegdote.

Nema traga dalmatinskom patrijarhatu

Osim toga u kući bračnog para Kljaković Braić, kao i u crtežima knjige “Oni”, nema ni traga onoga što bi se moglo nazvati dalmatinskim patrijarhatom. Oko Tisje se, naime, sve okreće, sve je podređeno njenom stvaralaštvu i radu. Dok smo razgovarali suprug Igor držao je u krilu i zabavljao Nastju, primio je i raspakirao pakete s majicama na kojima su bili nacrtani Oni. Igor brine za Tisjinu promociju, zadužen je za plasman majica, čestitki, platnenih vrećica, pregača s Tisjinim duhovitim porukama i likovima.

Zapravo radi sve kako bi suprugu oslobodio poslova koji bi ju ometali u njenom radu. Zajedno su odbili brojne ponude da Oni reklamiraju razne proizvode. “Oni nisu rađeni za komercijalne svrhe, naš su zaštitni znak i oni se ne prodaju za reklame”, objašnjava Igor te dodaje „ Nešto smo napravili za Melem, ali to nisu Oni.“ Tisja objašnjava kako Oni u njenim karikaturama žive stvaran, a ne karikirani život. “Taj život vjerno je prikazan, bez celofana, to nije karikatura, već isječak iz stvarnog života. Uvijek slikam scenu kakvu vidim.”

Napominje da kao ni nitko drugi, ni ona nije očekivala da će knjiga Oni postati bestseller. “Da sam znala kakav će uspjeh postići, već bi ih odavna nacrtala.“ Drži da je postigla tiražne rekorde jer su njene dvije knjige lijepi pokloni, pogotovo za rođendane, godišnjice braka i razne druga obiteljska slavlja. “Te knjige ljudi poklanjaju kad žele nekoga razveseliti, nasmijati, donijeti u kuću osmjeh.“

Knjiga će joj biti adaptirana kao film i kazališna predstava

I dok “Oni” drže rekorde po prodanim primjercima, dotle će knjiga “U malu je uša đava”, zaživjeti na filmu i u kazalištu. Veljko Popović, koji je napravio crtani film “Biciklisti” po motivima velikog splitskog slikara Vaska Lipovca, po njenoj je knjizi napravio scenarij za animirani film.

“Meni je prepustio crtanje likova koje će on i njegov tim pokrenuti. Bilo mi je posebno zadovoljstvo raditi na tom projektu,“ napominje te kaže da je nacrtala baku i dida, a da nije ni pogledala njihove fotografije. “Izašli su isti. I to me zapanjilo,“ zaključila je zadovoljno.

Istodobno će redatelj Mario Kovač uskoro započeti s probama za kazališnu predstavu, a premijera u splitskom HNK očekuje se u studenom.

Talent za pisanje naslijedila od oca

Iako tvrdi da nije književnica, talent za pisanje naslijedila je, nema sumnje, od svog oca, Krune Kljakovića uglednog splitskog novinara, svojedobno i glavnog urednika Slobodne Dalmacije.

“Moj tata nije ni svjestan koliko je utjecao na mene. Dao mi je dva važna savjeta: nemoj pisati duge rečenice, skrati ih, stavljaj točku što češće. I potom: ako želiš uspjeti u onomu što radiš, moraš o tomu misliti cijeli dan.“

Prisjeća se kako je u školi napisala neki srcedrapateljski sastav, da se tata toliko nasmijao i šalio na njen račun da u životu više nije napisala ništa slično. “Sada se međutim otac ne miješa u ono što radim, zatvoren je čovjek, pa ne komentira previše, a kad kaže ovo je vrlo lijepo, to mi jako puno znači.”

Umjetnički naklonjena obitelj

Talent za slikanje Tisja je pak vjerojatno povukla od slikara Joze Kljakovića, strica njenog dide, koji je ukrasio crkvu Svetog Marka iznutra. Sestra Virna također se otputila u umjetničke vode pa je diplomirala i magistrirala klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja te je održala cijeli niz koncerata po Hrvatskoj, Njemačkoj, Italiji, Sloveniji, Austriji.

Tisja Kljaković Braić završila je Školu likovnih umjetnosti, smjer slikarski dizajn, a 2003. diplomirala je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Gorkog Žuvele. Izlagala je na tridesetak skupnih izložbi te četrdeset samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Ističe kako nikad ne razmišlja o uspjehu niti o tomu hoće li neka slika biti hit i hoće li ju netko kupiti. Vodi se načelom da se sve što radi mora raditi s maksimalnim poštenjem i bez ikakva očekivanja. „Ide mi na valove, malo me hvata karikatura, malo slikanje, pa kiparenje, pisanje. A kad mi krene nezadrživa sam. Tada uživam u onom što radim, premda se uvijek bojim da će doći crni dani kad će sve stati. Na sreću to se još nije dogodilo.”

Bez problema se odvoji od završenog rada

S obzirom na to da se sve što naslika brzo razgrabi, pitali smo ju je li joj teško odvajati se od svojih slika. “Kad jednu završim, u glavi mi je odmah druga slika. Bez problema u tom se momentu odvojim od završenog rada. Imam osjećaj da se trebam odmaknuti od starih slika kako bi mogla stvarati nešto novo.”

Priča kako voli puno slikara, poput Ljube Ivančića kod koga iznimno cijeni njegovo višeslojno slikarstvo, pa Vaska Lipovca, a impresionirana je retrospektivom Ede Murtića i lakoćom kojom je stvarao.

“No ja sam uvijek htjela biti svoja i voljela raditi na svoj osebujan način. Nikada se ne smije nikoga kopirati jer je to put u propast. Grozim se da mi u ruke uđe tuđi pinel, to bi za mene bila umjetnička smrt.”

Radi samo što je veseli

Nedavno je kaže shvatila kako valja raditi. “Samo tako da radim ono što me veseli, da se potpuno opustim i prepustim idejama te da uopće ne razmišljam hoće li se to nekome svidjeti.”

Iako je njen slikarski rukopis prepoznatljiv i karakterističan, ipak uvijek traga za nečim novim u izričaju. “Ne možeš ići utabanim stazama. Jednu svoju sliku napravila sam ponovno, odnosno stavila u veći format i to me je satralo. Nikad se ne smiješ vraćati na staro, ma kako ono uspješno bilo.”

Zbog toga odbija kupce koji ju zamole da im napravi sliku koju su već negdje vidjeli. “Uvijek im odgovaram nemojte to tražiti od mene, izaberite nešto novo, sve što se radi drugi put, ne valja.”

‘Radim u ludnici’, rekla je s ljubavlju

Kad smo nekoliko dana kasnije provjeravali točne tiraže knjiga, uvjerili smo se koliko je Tisja bila u pravu kad je govorila da smo radili intervju u, za njenu kuću, nestvarnoj tišini.

Naime, za razgovora od nekoliko minuta Tisja je smirivala rasplakanu bebu, stalno je zvonio drugi telefon, kćer Issa neprestano je vikala da se javi tati.

Na kraju je Tisja morala popustiti pa je mužu vikala da pričeka jer razgovara na drugi mobitel. “Eto, sad ste i sami uvjerili u kakvoj ja to ludnici radim”, zaključila je, ali, kao i njeni likovi Ona i On, učinila je to bez ljutnje već s puno ljubavi i nježnosti.