Ideja za centar Zagreba užarila internet. Arhitekti raspravljaju na Telegramu: treba li graditi nove zgrade koje izgledaju kao stare?

Usporedba pobjedničkog rada koji potpisuje studio Ivanišin.Kabashi arhitekata Krunoslava Ivanišina i Lulzima Kabashija i novog-starog rada mladog Žurića užarila je društvene mreže. Anketa među čitateljima Jutarnjeg lista koji je otvorio temu pokazala je da je čak 89 posto glasova prednost dalo starinskom silu interpolacije.

Stara rasprava o novome

Reakcija nestrukovne javnosti Žurića nije iznenadila. “Ona je zapravo putokaz za obnovu Zagreba nakon potresa, ali i za gradnju novih četvrti i javnih zgrada – ukoliko želimo stvoriti trajno privlačna mjesta”.

Podsjeća na nordijske zemlje i tamošnji revolt ljudi kojima je “dosta sterilne novogradnje”. “Velika Britanija ima Charlesa III., koji je još 1984. održao Carbuncle Speech i koji je dao graditi Poundbury. Kasnije se pojavljuje tradicionalistički projekt za Paternoster Square ispred katedrale St. Paul’s u Londonu, koji je tada opet digao veliku prašinu. Slična rasprava već postoji i u Njemačkoj. Ovom raspravom Hrvatska se pridružuje bogatim zapadnim zemljama”, govori.

Iako, doduše, s ozbiljnim zakašnjenjem. “U anketama koje provode takve zemlje, novu tradicionalnu arhitekturu redovito podržava oko dvije trećine građana. Pokazuje se da postoji potreba stanovništva koja nije zadovoljena, ali i da postoji velika razlika između laika i jednog dijela struke koji tu potrebu desetljećima ne uvažava”, objašnjava Žurić konsenzus u anketi.

Što ne vole Trump, kralj Charles i Xi Jinping

Jedan od posljednjih akata koje je potpisao bivši američki predsjednik Donald Trump prije izlaska iz Bijele kuće 2021., bio je Executive Order on Promoting Beautiful Federal Civic Architecture – naredba o promicanju lijepe arhitekture državnih zgrada. Uredbu po kojoj bi zgrade trebale biti ‘lijepe’ i po mogućnosti izgrađene u klasičnom grčkom, rimskom ili sličnom stilu, predsjednik Joe Biden promptno je opozvao u veljači 2021.

Prije deset godina, kineski lider Xi Jinping tijekom dvosatnog govora u Pekingu rekao je da Kina treba umjetnost koja će “biti poput sunca s plavog neba i povjetarca u proljeće, i nadahnuti umove, zagrijati srca, njegovati ukus i očistiti nepoželjne stilove”. Pozvao je na prestanak “čudne arhitekture”, poput sjedišta televizijske mreže CCTV-a u Pekingu koje je dizajnirao slavni nizozemski arhitekt Rem Koolhaas ili zdanja koje je projektirala Zaha Hadid.

Kralj Charles III., koji voli tradicionalne zgrade i mrzi moderni dizajn, inicirao je prije 40 godina veliku bitku stilova u arhitekturi. Sam je poveo križarski rat protiv “hereze” moderne arhitekture. Britanska konzervativna vlada imenovala je 2018. pokojnog filozofa Rogera Scrutona na čelo komisije koja je trebala osigurati da će novi stambeni objekti biti “izgrađeni lijepo”.

Lijepe zgrade, ružna vremena

O svojevrsnom ‘ratu arhitekata’ piše britanski autor Owen Hatherley. Navodi da je sentiment prema arhitekturi ubrzao financijski slom 2008., kako su svjetska ekonomija i politički sustavi postajali nestabilnijima. U tom prividnom kaosu, sa samog se vrha zagovarala “stabilnost neoklasične arhitekture”.

“Također, neki će reći da ni arhitekte nitko ne sluša – što je čest slučaj. Ali, što kada ih se baš sluša? Nastaju li i onda prostori visoke ambijentalne vrijednosti kao u povijesnim razdobljima? Ne nastaju, jer arhitekti danas nisu obrazovani na taj način”, rezolutan je Žurić.

No, arhitektonska se struka ne slaže. Arhitekt Davor Bušnja, autor projekta Gruntovnice koja se ove godine našla u užem izboru za prestižnu nagradu Europske Unije za suvremenu arhitekturu, za Telegram ističe kako dobra arhitektura “uvijek zrcali trenutak u kojemu nastaje, afirmira veze s poviješću, ali i anticipira bolje sutra”.

Sve su kuće nekad bile nove

“Sve su kuće nekad bile suvremene. Arhitektura koja je nastala u nekom od povijesnih perioda u tom je vremenu bila suvremena i u skladu s tadašnjim kontekstom. Slijepo i nekritično kopiranje povijesnih stilova je puki formalizam. Takav anakroni pristup ne donosi ništa novo, ne komunicira s aktualnim kontekstom i ne stvara nikakvu dodanu vrijednost”, govori Bušnja.

Dodaje kako u svakom periodu “postoje dobre i lošije kuće, što vrijedi i za razdoblje moderne”. “Puno je izvrsnih zgrada iz tog perioda koje odlikuju fino proporcionirani i artikulirani prostori te koje uspješno komuniciraju s gradom i zajednicom”.

“Reakcija javnosti možda je simptomatičan odjek društvene re-tradicionalizacije i konzervatizma, a koji je posljedica odgovora na konstantne krize i nesigurnosti u kojima živimo. Očekivanu ili priželjkivanu predvidljivost i sigurnost nam sigurno neće pružiti građevine koje su bastardi poznatih povijesnih stilova”, kaže Bušnja.

‘Nema polemika o javnim zgradama’

Arhitekt Pero Vuković iz studija Arhiv začuđen je žučnom raspravom oko ovog privatnog projekta. “Iznenađujuće je da se povela rasprava oko natječaja koji je raspisala privatna osoba, s privatnim provoditeljem, na vrlo maloj parceli, uglovnici, iako projektirati uglovnicu je uvijek posebno lijepo, uz benzinsku postaju i rampu javne garaže, a neko drugo djelovanje – ili na žalost još češće nedjelovanje – u prostoru prolazi potpuno ispod radara”, kaže.

Ističe kako je svaka “stara” kuća u Zagrebu “bila suvremena u trenutku građenja i, zbog vremena i nemara (čast iznimkama), danas je u stanju kojem je”. Konkretno, graditi potpuno nove kuće (gdje prije nije bilo ničega, ili je bilo nešto bez ikakve arhitektonske vrijednosti) tako da izgledaju poput nekih starih, danas nema smisla, jer je način života i građenja drugačiji, tvrdi.

Zidovi su tanji nego su nekad bili, pravi majstori ukrasa i dekoracija na fasadama su gotovo izumrli, zahtjevi energetske učinkovitosti su rigorozni (nekada nisu postojali), tehnologija značajno utječe na način življenja, i ne vidim nikakav opravdani razlog za kopiranjem i reproduciranjem formi iz prošlosti, kad postoji toliko materijala, obrada, i mogućnosti koji mogu biti zanimljiviji i podsvjesno izazvati više sentimenta od lažnjaka, kaže.

Propuštena prilika Zagreba

Vuković smatra da su, za grad, od izgleda fasade puno važnija infrastrukturna pitanja, poput prometa, zadovoljavanja broja parkirnih mjesta, dostupnosti instalacija poput toplovoda i slično. “Važno je napomenuti i da se konstruktivnom obnovom ne može osigurati razina sigurnosti nove gradnje, unatoč tome što je ona u pravilu skuplja od novogradnje”, dodaje. Po njemu, Zagreb je svoju priliku propustio.

“S obzirom na to da je izgledno da je Zagreb propustio savršenu priliku da ponovo izgradi Donji grad, makar kao što je to napravio Beč – tako da su sačuvana prednja pročelja iza kojih se nalaze nove zgrade i uređena dvorišta, ili još smislenije, blok po blok – zagovaram što preciznije prostorno plansko rješenje”, kaže.

Prostorno planiranje, urbanizam, puno je važnije od pojedinačnih zgrada, i ono uvodi “red” u prostor. “Individualnim, gotovo akupunkturnim zahvatima puno veća odgovornost ostaje na arhitektima i investitorima.”

Nemoguća usporedba

Komentira i usporedbu dva rada. “U konkretnom slučaju, mislim da je vizualizacija koja prikazuje kuću ‘starinskog stila’ vizualno puno primamljivija jer je bliža fotorealizmu, tehnički preciznija i zavodljivija. Arhitektura je evolutivna, uči iz svoje prošlosti, te postoji jako puno boljih načina za aktivaciju podražaja poput sentimenta, topline i sličnih, o kojima se govori.” Uvjeren je da u konkretnom slučaju uspoređivati samo sa stanovišta izgleda pročelja i njegove dekoracije nije ispravno.

“Radi se o idejnim rješenjima, gdje prvonagrađeni rad više kroz tehnički opis pročelja tumači složeniji planirani efekt i reference rješenja. Više donjogradskih kuća na pročelju ima keramičke pločice, pa tvrdnja da je samo žbuka (koliko god ju osobno volim i zagovaram) materijal koji odgovara Donjem gradu, naprosto nije točna”, kaže Vuković.

Žurić ističe kako na području urbanizma “koji je majka svih problema” mnoge argumente daje američki pokret New Urbanism. “On nas uči da je za prostor iznimno važna gustoća. Gust, tradicionalan klasičan grad povećava dostupnost pješacima jer smanjuje razdaljine, što zauzvrat utječe na više hodanja, bolje zdravlje i manje automobila. Također, štedi se infrastruktura, grad se sporije širi u okoliš i sve skupa utječe na održivost.”

Polemika o Dubrovniku

“Znamo točne i jasne obrasce gradnje ili recepte o vrstama mjesta koje većina ljudi voli, u kojima se odmah osjećamo kao kod kuće i u kojima je lakše voditi održiviji život. Takvi obrasci gradnje koji uporno i stoljećima prolaze test vremena, naravno, dolaze iz povijesti. Povijesni stil je samo alat kojim dolazimo do mjesta koja su trajna, održiva i nasljediva”, kaže.

Podsjeća na slavnu raspravu iz 30-ih godina prošloga stoljeća znanu kao “Polemika Strajnić-Brajević”, u kojoj se problematizira odnos prema baštini arhitekture i urbanizma. U njoj konzervator Vinko Brajević proziva novinara Kostu Strajnića, kojeg tadašnja štampa naziva “advokatom Le Corbusiera“.

Strajnić je zagovarao gradnju zgrade u blizini stare jezgre Dubrovnika. “Konzervator se protivi interpolaciji projekta hotela Kursalona na Pilama u Dubrovniku i piše da je ‘zgrada u najmodernijem smislu u kome je glavna karakteristika ravna četvorina i koja bi imala da bude uglavnom izrađena u betonu. (…) Takva jedna zgrada mogla bi vrlo dobro stajati na kojem bilo svjetskom kupalištu, s time da bi jednako dobro odgovarala venecijanskom Lidu, na obali Afrike ili negdje u Južnoj Americi… i nema nikakova posla s karakterom starog Dubrovnika.”

Stari majstori, novo doba

Zagovornici tradicionalne arhitekture – a Žurić je jedan od aktivnih njezinih advokata u Hrvatskoj – tvrde da su modernističke zgrade dehumanizirajuće, te da se treba vratiti klasičnoj arhitekturi, zaustaviti gradnju silosa od stakla, čelika i betona, argumentirajući kako novo-stara rješenja potiču i korištenje trajnijih, domaćih i tradicionalnih materijala.

“Za pretpostaviti je da će primjerice kamene detalje raditi lokalni klesar ili netko iz regije. Također, prozore i vrata specifičnih dimenzija i oblika izradit će vjerojatno lokalni obrtnik radije nego da budu uvezeni iz udaljenih krajeva svijeta”, kaže Žurić.

Priznaje, ipak, da to nije uvijek u potpunosti tako. Primjerice, hotel University Arms u Cambridgeu dovršen 2018. godine, kada je zamijenio jednu raniju neprikladnu zgradu iz sedamdesetih, i koji je projektirao John Simpson, sadrži drvene ukrase iz Hrvatske, dok je za pročelje korišten domaći engleski kamen Clipsham.

“Zbog početnih troškova, ovakva je zgrada skuplja investitoru, ali zbog kvalitetnih materijala dugoročno je jeftinija”, napominje Žurić. “Zanimljivo je da ovakve zgrade stare na puno bolji način. Kad se nakupi prljavština i patina one dobivaju na karakteru, dok se staklena pročelja moraju stalno prati i izgledaju dobro samo dok su nova”.

Beton, čelik, staklo

Arhitekti su prema tome sumnjičavi. “Pretpostavljam da bi u ‘tradicionalne’ materijale trebali spadati kamen, opeka i drvo. Jedino se drvo danas uspješno koristi kao konstruktivni materijal kojim je moguće zadovoljiti potresne i ostale statičke zahtjeve za višeetažne i kompliciranije građevine. Ostala dva koriste se za sekundarne konstrukcije, obloge i slično. Međutim, materijali od kojih se gradi zgrada nisu ključni u smislu kvalitete prostornog rješenja i odnosa koji arhitektura ostvaruje s javnim prostorom i gradom”, upozorava Bušnja.

Vuković dodaje kako “treba demistificirati gradnju betonom i čelikom”, budući da ona čini gotovo 100 posto gradnje danas u zapadnom svijetu “i ne predstavlja ništa loše”. “To je gotovo jedini način da se gradi sigurno i efikasno, uz raspone veće od četiri ili pet metara (zamislite tlocrte gdje je najveća moguća udaljenost od zida do zida četiri metra)”. On se slaže da ‘staklenjače’ nisu rješenje, ali smatra da mudrim urbanističkim planovima i korištenjem tehnologije (poput vizualizacija), lako možemo bezbolno testirati puno varijantnih rješenja i materijala.

“Ne postoji mogućnost da svima bude ‘lijepo’, ali se postavlja i pitanje ‘arhitektonske pismenosti’ opće javnosti i njezina sentimenta. Nekretnine su značajno skuplje od npr. automobila, o kojima se puno više zna i piše”, kaže. “Vrijeme i stilovi perpetuiraju. Definirati današnji trenutak je kompleksnije, pa tako i prevladavajući i ‘ispravan’ arhitektonski stil trenutno nemoguće. U tome je čar današnjeg trenutka”, zaključuje.