IDEM, glas generacije ili kako su pjesme o sudačkoj nadoknadi mladosti osvojile scenu
Kantautor i multiinstrumentalist Antun Aleksa prvi album IDEM-a promovira u Vintageu i Močvari
"Poyy" je album koji svoje utjecaje ni najmanje ne skriva: tu je lo fi estetika, melodioznost pop punka te neozbiljnost, zaigranost i autoironija Fidlara, Weezera, Jeffa Rosenstocka i PUP-a
Kasna je jesen i dani u Zagrebu nalik su mokrom dronjku što visi s grane. Kolone limenih kukaca blokiraju avenije grada i smog i nervoza prekrivaju čitave četvrti, ovih dana ljudi kao da postaju podstanari u vlastitoj glavi. Već zadnjih nekoliko godina je tako, ljeto se oduži, a jesen jedva da primijetimo. Najednom je ledeno, mokro, promrznuti marširamo gradom i trudimo se izbjegavati turiste što su došli na advent.
Nekako mi se čini da svatko ima kompleksan odnos s rodnim krajem. U mojem slučaju to je beli Zagreb grad. Ipak, nekoć mi je djelovao veće, uzbudljivije, manje pospano, a možda sam samo ostario, dobrano zakoračio u tridesete, ali svako toliko dogodi se nešto da me podsjeti da će u velikim (ili barem relativno velikim) gradovima uvijek postojati živa umjetnička scena. Ove su godine to bila dva albuma: “Kao zao kor” Klinike Denisa Kataneca te “Poyy” od Idem-a.
Ovo će biti kratka priča o potonjem. Ipak u petak 8. prosinca u Vintage Industrial Baru, a zatim 9. prosinca u Močvari, promovira album. Vintage je rasprodan, za Močvaru još stignete zgrabiti kartu. “Support your local punk scene”, ili kako već kažu. A kakvu lokalnu scenu imamo. Ne samo sad, posljednjih petnaest-šesnaest godina. Da se ne otolstojim ovdje (nova riječ, nemojte je guglati) zadržat ćemo se samo na Zagrebu i zagrebačkoj glazbenoj sceni proteklo desetljeće i kusur (koji se tad još broji u kunama).
Tko je IDEM?
Kasnih nultih postoje razna nastojanja da se oformi kakva-takva indie scena. U Tvornici postoji program zvan MiniVal gdje bendovi poput S3ngsa, Kimiko i sličnih (a tu su još i Heroina, nakon čijeg raspada kasnije nastaje Baden-Baden, koji su dobre dvije-tri godine bili jedni od većih piromana na sceni) sviraju ispred desetak ljudi. Nije to ništa čudno. Denis Katanec je nastupao ispred isto toliko, sjećam se dobro, a sad puni Tvornicu i ljudi koji su mlađi nego ono kad je počinjao, pjevaju njegove pjesme na sav glas.
Drago mi je što je scena sad toliko jaka. Drago mi je što sam bio i iznimno malen dio toga i da sam pisao o svim tim ljudima, koji ne bi uvijek bili sretni napisanim, ali da sam pisao, pisao, pisao, odlazio na koncerte, na njih tri-četiri tjedno i promatrao te bendove kako rastu, kako me svakim nastupom sve više oduševljavaju. I da nisu odustajali. Možda bi se ti bendovi raspali, ali ti su ljudi i dalje svirali. Zato je scena i danas živa. Samo cinik to nije u stanju vidjeti, a s njima se tako i tako ne isplati previše pričati.
Aha da, a tko je Idem? Pravim imenom Antun Aleksa, dosta zanimljiv tip, da ne kažem gala kit. Svira trombon u Porto Mortu i JeboTon ansamblu, svira gitaru i pjeva u sjajnom bendu Trophy Jump. Dakle, ne dolazi iz vakuuma, već iza sebe ima o ho ho nastupa, a ovaj put se odlučio napraviti nešto solo i izdati album, nekako simbolično, za svoj trideseti rođendan.
Dječje pjesme za odrasle
Spomenuo sam mu kako je album nepogrešivo milenijalski, nepogrešivo zagrebački (ne purgerski, zagrebački, što znači da je inkluzivan) i da je u pitanju svojevrsna oda sudačkoj nadoknadi jedne mladosti. Upitam ga je li očekivao takav hype oko albuma. “Pošto zbilja nisam očekivao takve reakcije na album onda mogu samo nagađati, ali izgleda da većina mladih ljudi ovdje ima sličan košmar u glavi kao i ja”, govori.
“Studirao sam da bih radio, kako bih shvatio da ipak ne bih, pa malo hustle sim hustle tam, sviranje i boemsko bančenje koje se naizgled proteže u nedogled. Poznajem toliko ljudi koji su u tom sličnom lovu za samoostvarenjem i daškom inspiracije od kojeg valjda očekujemo da će ovom shitshow životu dati neki smisao. Također, čini mi se da dugo na sceni nije bilo te bedasto-pametne direktnosti u pjesmama alternativnijih žanrova. Često se emocije, misli i poruke mistificiraju. Ja sam se zaželio malo beskompromisnih gluposti, a moguće je da su i drugi. Jednom prilikom mi je jedan lik rekao da radim dječje pjesme za odrasle. Mislim da nije bio daleko od istine.”
Uistinu, to nije nimalo loša definicija. Dodao bih možda “odrasle milenijalce”, ali ni to zapravo nije nužno. “Poyy” je album koji svoje utjecaje ni najmanje ne skriva: tu je lo fi estetika, melodioznost pop punka te neozbiljnost, zaigranost i autoironija Fidlara, Weezera, Jeffa Rosenstocka i PUP-a.
Estetika trenirki i dukseva
Vizualni identitet jednako dobro pogađa žicu, tu je estetika trenirki i dukseva, Vans patika, prozračnih, pastelnih vintage košulja i šilterica; spotovi su mu mahom snimani na općim mjestima zagrebačke alternativne mladeži (Medika, KSET, SC…), a na nekima će poznavatelji scene ugledati neka poznata lica, uglavnom Jebotonovaca, omiljenih zagrebačkih trubadura.
Na prvo preslušavanje album me podsjetio na dangubljenje u ranim i srednjim (ajde, da si ne lažemo, i kasnim) dvadesetima, na klupice ispred SC-a ili dvorište Medike ili šank (boćalište) na Martinovki, na ispijanje piva, žicanje cigareta i slušanje muzike Wavvesa, Fidlara ili Beach Fossilsa kako dopire iz tog jadnog zvučnika na mobitelu.
Podsjetio me na te noći kad smo samo čekali nešto da se dogodi, a uvijek bi se dogodilo. Ili bi upali na neki koncert ili kućni tulum, a ponekad, najčešće, završili bi na bengi, tamo na Jukićevoj ili Miramarskoj, i tako bi trabunjali do zore. Bilo nam je dobro. Bili smo bezobrazno mladi.
Svaka pjesma hit
Sad nam je bolje. Sad smo još bezobrazniji. Svejedno, nostalgija i starenje neke su od glavnih tema ovog albuma. Kad sam Antuna upitao kako se nosi s tim da više nismo oni novi klinci, rekao je sljedeće: “Strah me reći da se ne jinxam, ali mislim da sam sa svakom godinom sve zadovoljniji sobom i svojim životom”.
“S više životnog iskustva lakše mi je uvidjet da svako razdoblje nosi svoja veselja i svoja sranja, što mi olakšava mirenje sa stvarnošću i prolaznosti vremena. Nove generacije donose svoje bisere i svoje greške. Kako god bilo, jako me veseli pratiti što rade ‘klinci’ i vjerujem da će brzo uzletjeti visoko iznad svih nas.”
Da, ti klinci koji će nas ubrzo prešišati, ali dok se to ne dogodi imamo scenu koja je naših godina i imamo albume kao što je “Poyy” koje savršeno razumijemo jer se, čini se, svi nosimo sa sličnim problemima. Nije samo do tematike, nego do krajnje nepretencioznosti i činjenice što je apsolutno svaka pjesma na albumu hit, iznimno pjevna i zarazna.
Zagreb budniji no ikad
“Nikada ne ne idem van” savršeno dočarava skitnje gradom, problem besparice (“novac je napravljen od putra / kad ga držim u džepu se rastopi do jutra”), a i spominje neka od kultna zagrebačkih okupljališta (među njima i neprežaljeni Čvenk u Radićevoj). “Par put godišnje” se hvata u koštac starenjem i prikladnim ponašanjem, a “Žujice” postat će obavezna pjesma na indie rock playlistama diljem regije.
Čini se da imamo još nešto za dati, ali da su ovi novi klinci sad u sličnoj fazi kao što smo mi bili između 2008. i 2013., kad se scena tek rađala.
Antun se prisjeća: “Iz perioda od prije 10+ godina najviše sam povukao tu neku beskompromisnost i direktnost u izričaju (glazbenom i tekstualnom). Tad smo svi samo peglali i nismo puno overthinkali. JeboTon je bio u nastajanju, punili smo klubove rokenrolom i grad se konačno u našim očima budio. Najbolji dio svega ovoga je to što mi se čini da je danas budniji nego ikad.”
Dvadeset sretnih minuta
Ovaj je album nalik onim beskonačno dugim ljetnim predvečerjima kad si mlad i kad je opna onog što je stvarno i onoga što je moguće najtanja. Savršeno oslikava te jantarne sate kada zaista želite ostati petrificirani u smoli, kada stvarno ne želite da ta mladost vječno traje, a nemoguće je. I neka je. I tko zna? Možda taj moj Zagreb iz ranije mladosti nije ni postojao.
Kak je ono Biffel pjevao? Nekih se stvari sjećam, neke uvećam. Da, tako nekako. Nije ni bitno. Bitno je da sam u ovih dvadeset i nešto minuta koliko album traje bio nasmijan i sretan, a tako bi utjecao na mene i prije deset godina, a nekako osjećam da će me isto šusati i u četrdesetima koje su, ruku na srcu, sve bliže.
Neka ih. Dok god ima dobre muzike, a ima je, bit će lakše i ljepše postajat stariji. “Poyy” od Idem-a jedan je takav album koji barem na pola sata odagna strah i nesigurnost koja dolazi s godinama.