Impresivan život Pere Zlatara, čovjeka koji je ispisao povijest hrvatskog novinarstva

Vedra narav i bezgranična strast

Sve to Zlatar je uspio postići zahvaljujući golemom talentu, sposobnostima, beskrajnoj energiji, ali prije svega strasti. U sve čega se primio, a bavio se raznim aktivnostima, Zlatar je unosio bezgraničnu strast. Svemu tome valja dodati i njegovu vedru i uvijek optimističku narav, pa i kad se suočavao s kojekakvim teškim situacijama, odnosio se prema njima s karakterističnom dozom humora, cinizma i sarkazma. Uz to, svoju je okolinu osvajao šarmom, duhovitostima i zabavljačkim duhom pa su ga svi rado vidjeli u svom društvu.

Pero Zlatar zarana je, već 1954., objavio prvi tekst u listu Omladinski borac, a nedugo poslije postao je urednik sportske rubrike. Kako su se šezdesetih godina počeli uvoziti zapadni filmovi, počeo se slušati jazz i blues, objavljivali su se prvi stripovi pa i tekstovi o visokoj modi, što je trebao biti dokaz da je Jugoslavija drugačija od ostalih socijalističkih zemalja, Pero Zlatar koji je tada već počeo raditi u Vjesnikovim izdanjima, odmah se pronašao u tom fahu. Po vlastitom priznanju odlučio se baviti lakšim, zabavnijim temama kako se ne bi morao baviti politikom.

Revolucija u Plavom vjesniku

Kad su ga 1967. imenovali glavnim urednikom tjednika za mlade Plavi vjesnik, odmah je napravio revoluciju. Dao je kantautoru Dragi Mlinarca rubriku o pop glazbi, manekenka Irena Uhl pisala je o modi, Goran Štrok o automobilizmu, spikerica Helga Vlahović o televiziji, Ivica Osim o nogometu, Veselko Tenžera je počeo objavljivati svoje prve eseje. Plavi vjesnik je tada prvi objavio strip o Asteriksu, dok su novinari Uroš Šoškić i Zvonimir Belša, u najčitanijoj rubrici “Maja saznaje”, prvi pisali tračeve o poznatima.

Zlatar je organizirao i prvi izbor za Miss teen u hotelu “Esplanade” u Zagrebu, a pravu senzaciju izazvao je objavljivanjem fotografije pobjednice, Zagrepčanke Jasmine Martinović s Titom i Jovankom Broz. Bio je to pravi izdavački pothvat jer se Tito prvi puta fotografirao s ljepoticom pa je taj broj Plavog vjesnika rasprodan u rekordnoj nakladi. No, ubrzo je još veću tiražu ostvario broj Plavca s viješću da je Jasmina Martinović osvojila u Hollywoodu drugo mjesto na svjetskome izboru Miss teen. Za nagradu Zlatar je 1971. imenovan glavnim urednikom obiteljskog televizijskog tjednika Studio.

Obaranje svih tiražnih rekorda

I tu je ponovno sve preokrenuo naglavačke. U tom do tada čednom, obiteljskom magazinu na naslovnoj stranici objavio je fotografiju pjevačice Silvane Armenulić u haljini s dubokim izrezom, a onda je tiražu ekspresno dizao stavljajući na prve strane fotografije pjevača Miše Kovača, Kiće Slabinca, Vice Vukova, televizijskog voditelja Miće Orlovića. Na prvu stranicu stavio je i iznimno popularnu glumicu i pjevačicu Oliveru Vučo s novorođenim sinom. Svi su oni nakon toga postajali prve velike mega medijske zvijezde u nas.

Sve tiražne rekorde Zlatar je pak oborio kad je u Zagreb doveo poljskog glumca Stanislawa Mikulskog, koji je u ulozi ilegalca Hansa Klossa bio zvijezda nevjerojatno popularne televizijske serije “Važnije od života“. Broj u kojem je objavljena reportaža o njegovom boravku u Zagrebu prodao se u 373.600 primjeraka.

U to doba Zlatar je znao da će njegovi listovi opstati jedino ako donose zaradu. U kući Vjesnik vladalo je tada, naime, pravilo da moraju izlaziti samo dnevni list Vjesnik, tjednik Vjesnik u srijedu i Sportske novosti, a svi ostali morali su donositi novac kako bi se financiralo izlaženje tih najvažnijih novina. Ako nisu zarađivali, takva su se izdanja gasila. Zbog toga je, primjerice, magazin Start, koji je pokrenut kao list specijaliziran za automobile i hranu, nakon što mu se poslije prvih brojeva tiraža stromoglavila, počeo objavljivati fotografije golih fotomodela, glumica i manekenki.

Politika ga nije smatrala ozbiljnim, ali ga je smijenila

Tako se spasio jer je dogurao do skoro 300.000 prodanih primjeraka te je preživio unatoč, za mnoge, spornim pornografskim fotografijama. Pero Zlatar prepoznao je prve znakove zakona tržišta, pa je, među ostalim, počeo izdavati knjižice s romanima Marije Jurić Zagorke, tiskao je u velikim tiražama, u produkciji Plavog vjesnika ploče Miše Kovača, Čobija Savčića, Dalibora Bruna, Duška Lokina.

Tako je Pero Zlatar postao tvornica novca koja je s Plavim vjesnikom i Studijem kući Vjesnik donosila enormnu zaradu. Stoga je jedan od najzaslužnijih što se ta velika medijska kompanija tehnološki modernizirala. Premda je uvijek bježao od politike, a ona ga nikada nije doživljavala kao ozbiljnog novinara, nakon što je u Studiju objavio zemljopisnu kartu Jugoslavije, s označenim mjestima u kojima su zabranjivali nastupe Vice Vukova, iako je tada bio najtiražniji urednik, Zlatar je 1973. smijenjen.

Hrvatski i srpski nacionalist

Premješten je na mjesto urednika u Vjesniku u srijedu, potom u Sportske novosti. Bio je neko vrijeme i glavni urednik Arene pa je i tu dosegnuo rekordnu tiražu od 120.000 prodanih primjeraka. Unatoč velikom uredničkom angažmanu, Zlatar je stigao u to vrijeme biti predsjednik košarkaškog kluba Lokomotiva iz Zagreba, kasnije Cibone te direktor nogometnog kluba Dinamo. Bio je i kum na otvorenju čuvenog disco kluba Saloon na Tuškancu.

I uz sve to još je uspio objaviti knjige ‘Golovi Dražana Jerkovića’ 1963., ‘Note i reket Ivice Šerfezija’ 1965., ‘Šest milijuna ploča Ive Robića’ 1965. Intervjuirao je, među ostalim, kirurga Christiana Barnarda, prvog liječnika koji je presadio srce, španjolskog kralja Juana Carlosa, slavnog nogometaša Diega Maradonu, posljednjeg albanskog komunističkog diktatora Ramiza Aliju, argentinskog diktatora generala Horhe Rafaela Videlu… Bio je prvi novinar u ondašnjoj Jugoslaviji koji je poslije 1948. posjetio Albaniju, bio je prvi jugoslavenski novinar u Frankovoj Španjolskoj, Salazarovom Portugalu, na Tajvanu, državama apartheida Južnoj Africi i Rodeziji…

Nakon smjene u Zagrebu, Zlatar je, među ostalim, 1991. uređivao dnevni list Zapad Gorana Štroka. Potom su ga pozvali u Beograd da bude glavni urednik tjednika Intervjua. No, nakon što je reklamirao objavljivanje teksta “Posljednji dani kralja Petra”, smjesta je smijenjen te proglašen – srpskim nacionalistom. Kad je devedestih godina izvještavao za Globus, Nacional, Jutarnji list i Novu TV iz Beograda, odmah je označen za hrvatskog nacionalistu.

Trotomni roman o ljubavi i životu nakon rata

Zlatar je kao svjetski globtroter objavio brojne reportaže s putovanja po svijetu, a napisao je i dvije knjige za djecu ‘Vežite se, slijećemo’ i ‘Otključani globus’. Napisao je također tri knjige o Albaniji i diktatoru Enveru Hoxhi: ‘Gospodar Zemlje orlova’, ‘Enver Hodža: politička biografija’, ‘Glasnik iz Tirane’. Uz to sve, uspio je još napisati knjige ‘Bitange mirno’, ‘Šarmeri bez pokrića’, ‘Čaruga: devet istinitih priča s gubilišta’, ‘Dinamo brani naslov’, ‘Medvjed u zelenoj bundi’, ‘Otključani globus: putopisne crtice sa svih kontinenata’ te trilogiju ‘Meta poglavnik: živ ili mrtav’, ‘Misija Buenos Aires’, ‘Grobnica Madrid’.

Da bi napisao taj trotomni roman o atentatu na poglavnika NDH Antu Pavelića, Zlatar je bio u Argentini i Španjolskoj nekoliko puta, a otkrio je da je Pavelića smrtno ranio Crnogorac Blagoje Jovović. Zlatar je ponudio EPH-u knjigu o svojim otkrićima, no nakon što je pročitao tekst, Nino Pavić mu je predložio da napiše tri knjige, da atentat o Paveliću bude u drugom planu, a da se posveti opisivanju zbivanja u Zagrebu nakon završetka rata. Tako je Zlatar napisao sjajnu trilogiju, zapravo romansiranu priču o ljubavi te životu poznatih ličnosti iz tog doba. Sve tri knjige prodane su u tiražu od po 30.000 primjeraka.

Pisao je do posljednjeg dana

Pero Zlatar koji se rodio u Skoplju 1934., sa suprugom i dvoje djece godinama je živio između Zagreba i Beograda. Svih 78 dana izvještavao je o bombardiranju Beograda, ali je odmah potom protjeran te se mogao vratiti tek 2000., nakon što je srušen režim Slobodana Miloševića.

Za obične životne stvari Zlatar je po vlastitom priznanju bio potpuno nezainteresiran: nije imao vozačku dozvolu, nije znao voziti bicikl, jedva je plivao, a nije se znao koristiti Internetom niti slati SMS poruke s mobitela. Na kraju mu se ispunila njegova davnašnja želja: pisao je praktički do posljednjeg dana života ili, kako je znao govoriti, sve dok ga je služilo pamćenje.